Prosječna cijena jednog hektara obradivog zemljišta u Europskoj uniji 2023. godine iznosila je 11.791 eura, kazuju podaci Eurostata koji istovremeno otkrivaju da su hrvatske oranice najjeftinije u EU.
Naime, kako piše agroklub.com, cijena jednog hektara obradivog zemljišta u Hrvatskoj bila je prosječno 4.491 eura dok je najviša, 283.039 eura, zabilježena na Malti, govore rezultati analize podataka 22 zemlje članice EU, obrađene te godine.
Iznose za Maltu dakako treba uzeti s rezervom jer odražava tamošnji nedostatak poljoprivrednog zemljišta i pritisak za njegovu prenamjenu u građevinsko, što rezultira višim cijenama.
Stvarni lider cijena zemljišta u EU je Nizozemska, na drugom mjestu ljestvice Eurostata s prosječnom cijenom od 178.093 eura za hektar.
I najamnine pokazuju velike razlike.
Unutar Europske unije, prosječna cijena najma obradivog zemljišta i/ili trajnih travnjaka iznosila je 173 eura po hektaru u 2023. godini. Najskuplje je bilo iznajmiti 1 hektar obradivog zemljišta i/ili trajnog travnjaka u Nizozemskoj (prosječno 914 eura), zatim u Danskoj (594 eura) i Grčkoj (498 eura). Najniže cijene zabilježene su u Slovačkoj (prosječno 67 eura) i kod nas u Hrvatskoj (74 eura).
Što je razlog tako niskim cijenama kod nas? Zašto je nizozemski hektar 39 puta skuplji od hrvatskog?
Niske cijene zemljišta zorno pokazuju strukturu proizvodnje, nisku dohodovnost, ali i to da se Hrvatska kroz tri desetljeća suverenosti nije dovoljno ozbiljno pozabavila stvaranjem boljeg okruženja za poljoprivredu i stanovnike ruralnih prostora.
(Prosječne cijene poljoprivrednog zemljišta u EU)
Velik dio poljoprivrednog zemljišta je usitnjen, brojne su čestice međusobno nepovezane. Dio zemlje neobrađivanjem zarasta u šikaru, što smanjuje vrijednost i okolnim česticama koje se rade.
Brojni posjedi imaju neriješene vlasničke odnose, što otežava kupoprodaju i dakako smanjuju interes potencijalnih investitora. U 30-ak godina suverenosti nismo počistili zemljišne knjige.
Dodatno, i hrvatski negativni demografski trendovi ne idu u prilog. Manje stanovnika ruralnih prostora, znače manju potražnju za zemljištem. Kad na to dodamo nedostatnu infrastrukturu i lošu povezanost, značajan dio ruralnih područja nije dovoljno atraktivan, što zasigurno ne ide u prilog cijenama.
Griješe li Hrvati koji kupuju poljoprivredno zemljište?
Niti tržište nije osobito aktivno. Kod nas se još uvijek relativno malo trguje zemljištem, a država relativno niskom cijenom zakupa obradivih površina također koči rast. I donedavne restrikcije na kupnju strancima reducirale su konkurenciju, i smanjile pritisak na rast cijena.
Kakve bi benefite poljoprivrednici imali rastom cijena zemljišta?
Ako poljoprivrednik posjeduje zemlju, njezin rast cijene automatski povećava njegovu neto vrijednost. Bogatstvo vlasnika raste, barem na papiru. Hipotetski poljoprivrednik u Nizozemskoj prodajom jednog hektara može kupiti traktor, dok naš mora prodati 39 da bi napravio isto.
Viša vrijednost zemljišta može i poslužiti kao kolateral za kredit – što znači povoljnije uvjete zaduživanja i mogućnost financiranja novih ulaganja.
Ako poljoprivrednik odluči prodati dio zemljišta, a ono ima visoku vrijednost, može ostvariti značajan kapitalni dobitak. Također, raste i cijena zakupa, što koristi onima koji iznajmljuju.
Rast vrijednosti poljoprivrednog zemljišta može povećati interes investitora i banaka – jer poljoprivreda u tom scenariju izgleda kao isplativija i stabilnija djelatnost.
(Prosječne cijene najma poljoprivrednog zemljišta u 2023.)
A i kad nešto više vrijedi, bolje se održava i unaprjeđuje. Rastuća cijena zemljišta može poljoprivrednike dodatno motivirati na ulaganja u obnovu plodnosti i bolje upravljanje.
A negativne posljedice rasta?
Viša cijena znači teži ulazak u svijet poljoprivrede za buduće agro početnike, a rastom tržišne vrijednosti zemljišta, rastu i cijene najma - što povećava troškove poslovanja onima koji ovise o zakupu.
Valja primijetiti da cijene domaćeg poljoprivrednog zemljišta ne miruju, dapače u kontinuiranom su porastu godinama. Vidljiv je trend rasta prosječne cijene hektara od 65 posto gledajući razdoblje od 2015. do danas, što uz inflaciju od 22,7 posto govori da su vlasnici zemlje ipak nešto bogatiji nego su bili?
Nameće se tema, što bi se u domećem agraru dogodilo da država proda poljoprivredna zemljišta u svom vlasništvu, vlastitim poljoprivrednicima?