Pazinska utramaratonka Mihaela Kaligari Hek: "Kako u 37 sati trčanja rješavam pitanje sna? Ne spavam, eto tako"

Uz zahtjevnu profesionalnu funkciju sutkinje Općinskog suda u Pazinu i možda zahtjevniju ulogu majke dva maloljetna sina, 37-godišnja Pazinjanka Mihaela Kaligari Hek već sedam godina - iz pasionirane ljubavi prema trčanju i prirodi, uz ključnu podršku svog supruga Gorana, također trkača - gradi uspješnu karijeru ultramaratonke.

Nakon što je koncem kolovoza na najpoznatijoj i najzahtjevnijoj svjetskoj trail utrci na Mont Blancu čak 170 kilometara otrčala za nepunih 36 sati i 51 minutu trčanja (prethodno je ove godine otrčala i 169 kilometara na '100 milja Istre' te 82 kilometara Učke), vrhunac je uslijedio prošlog vikenda, kada je zajedno s još dvojicom istarskih trkača, Ivanom Diklićem i Matijom Liscom, prvi put nastupila za hrvatsku reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u planinskom trčanju i trailu u španjolskom Canfrancu u Pirinejima.

Tamo je 82 kilometra dugu i tehnički zahtjevnu, strmu utrku (s usponom od čak 5.500 metara) otrčala za 13 sati i 44 minute, osvojivši odlično 75. mjesto od 124 najboljih svjetskih trkačica iz 73 države. Kao i Ivan Diklić i Matija Lisec, i Mihaela je ušla u hrvatsku trail reprezentaciju zahvaljujući postignutim rezultatima na državnim prvenstvima u protekle dvije godine, a svo troje članovi su kluba Running Fox iz Poreča.

S glavnom podrškom suprugom Goranom, također trkačem

Po Pazinu joj ljudi znaju kazati da je njima teško voziti te dionice, a kamoli trčati, a ona im dodaje da trči uz elevacije; dakle ne trči po ravnom. To i jest jedna od razlika traila spram "klasičnog" trčanja. Trail trčanje često se naziva i “trčanjem u divljini”, koje se uvijek odvija na neasfaltiranom terenu, u prirodi, na planini, šumskim stazama, livadama, pustinjskom terenu, a kod nas i uz more. Upravo različite prepreke, uzbrdice i nizbrdice, šume, kamenje predstavljaju veći izazov, zbog čega ovo trčanje traži više opreza i fokusa. O energiji i mentalnoj snazi da ne govorimo.

O svemu tome razgovaramo s vedrom i nezaustavljivom Mihaelom, točno na sredini mosta iznad Pazinčice. Govori čas štokavicu, čas pazinsku čakavicu, što nam se sviđa pa ostavljamo original.

U utrci koja traje 37 sati, kao nedavno na Ultra trail du Mont Blanc, trčali ste dvije noći i jedan dan pa se nameće naizgled banalno pitanje. Kako rješavate pitanje sna?

Ne spavaš, eto kako. A i adrenalin te drži budnim.

Može li se i to trenirati?

Vjerujem da su dva poroda i dojenački staž od ukupno četiri godine pridonesli temu da mogu duže biti budna. Mislin da žene općenito po tom pitanju imaju bolju izdržljivost. Kad postoji želja... Mislim, boriš se definitivno, druga noć mi je bila iznimno teška. Počelo mi se spavati. Počela sam padati dolje, ali nisam si dozvolila pad...  Da, počnu halucinacije, u smislu da ne mogu više pogledati u kamen jer vidim vješticu. Ako pogledam u drvo, vidim avion. Moram posebno pazit ča radin, kamo gren i koji mi je cilj i samo o tome razmišljam, jer ću inače stat, ugasit se. A to ne želin.

A glad?

Jede se nešto. Ja općenito imam problem jer neman još dovoljno iskustva s hranjenjem i unosom kalorija, tu malo štekan. Glad, čak i ne. Sad na svjetskom prvenstvu za ovih 14 sati više je bio prisilan unos ugljikohidrata i energije, nego ča san to ja zapravo željela. Ne pita me. Valjda me neki adrenalin drži.

Skladan par

Mentalne krize iziskuju psihološku izdržljivost koja se čini važnijom od hrane? Kako se održava ta mentalna snaga, osim podrške supruga. Kako prebacite krizu?

Vraćam se na ono jednostavno. Nema baš puno matematike. Nešto želiš i to ostvariš. Uvijek me jedna te ista misao vodi. Ja sam si to zacrtala. U to sam uložila svoje vrijeme,  svoj trud i ja idem sad napravit sve ča ja moren da to ostvarin.

Da li su ove riječi dovoljne kada je baš totalna kriza?

E tu onda uskače suprug. Kad njega nema, bilo koje poznato lice. Suprug je bio u Francuskoj jedini pa sam se njemu veselila. Okrepne stanice su isto jedan vid mentalne pomoći. Kad znaš da imaš još primjerice deset kilometara do okrepe i da slijedi mali refreš. Kod ultra trail utrka super je utrku podijeliti u dionice, na više segmenata: ‘Prvu jesam, drugu jesam, i još samo...'.

Pa imaš noć.

Na kraju su na UTMB-u ispale dvije noći. Mislila san da će biti jedna i pol, ali zbog  fizičkih poteškoća, tetive su mi se strašno upalile i kretala san se dosta teško, pa se to prolongiralo. Umjesto tih nepunih 37 sati, imala san u planu nekih 32 sata, ali dobro je ispalo i ovako.

Plasman je bio fantastičan. Od 2500 trkača osvojili se 60. mjesto u ženskoj konkurenciji i 15. mjesto na svijetu u svojoj dobnoj kategoriji (35-39 godina).

Nisan ni gledala to. Zabila san.

Trail je prepun izazova, poput velikih strmina

Niste se bavili sportom kao tinejdžerica, u mladosti?

Samo sportskim penjanjem, ali to je bilo u ranoj dobi, rekreativno, ništa profesionalno, u dobi od cca 10 do 15 godina.

Znači ipak ste imali izražen taj neki individualizam u sportu?

To je bilo više rekreacija, skupa sa zabavom i pazinskin punkon. A nekakav individualni pristup, ne, ne.

Dosta ljudi koji završe u maratonu nije se u mladosti bavilo sportom pa se u godinama navuku na trčanje. Ne  bih htio da zvuči uvredljivo, ali postanu baš ovisni.

Pa je, to je dopamin. Ja bez trčanja danas ne funkcioniram. Mislim, našla bi nešto drugo da ne gre, ali trčanje mi je sad zabavno, to mi sad paše. Osim toga, ne pati mi ništa zbog trčanja.

Mihaela sa sinovima Leom i Mikom

Netko bi ti rekao: "Šta ti to treba?"

Lijepo mi je.

Šta vam je najljepše?

Nema kompleksa. Ispunjena sam. Iman super razonodu. Super supruga, super djecu, dva dečka od 6 i 4 godina. Nisam nabrušena. Dojden na delo nasmijana. Ne vučen niš od doma. Ono negativno ispustin negdje na putu, na utrci.

Plus priroda.

Toliko je benefita. Taj osjećaj slobode kretanja. Kad je recimo običan trening u dragi, pa se spustim dolje u Tinjan, i dignen nazad. Taj osjećaj da nešto moreš, da potegneš uzbrdicu. Osjećaj moći. Sigurno raste samopouzdanje. A onda je tu i utrka i prolazak kroz cilj. To je samo šlag. Zapravo je interesantan cijeli proces priprema. Kad ja supruga zagnjavin u nedilju navečer s planom za sljedeći tjedan: "koliko ti treniraš, koliko ja, kamo gremo, kako ćemo", pa onda i godišnji planovi, "ča ćemo prijaviti sljedeće godine, kadi moremo ubaciti djecu, na koje putovanje, da li imaš neku utrku vani koju biš voli poći…", pa to organiziramo skupa, ja izrazim svoje želje, tako funkcioniramo.

U stvari, i nije tako ekstremno.

Pa nije uopće ekstremno. Mislim, treba se pripremati. Niki ne krene sa 170 kilometri. Nisam ni ja. Kreneš s 2-3 km.

Djeca u tim razdobljima traže dane, tjedne. Ulijeće li baka servis ili djeca idu s mamom i tatom?

Ima kombinacija svega. Nonići su tu veliki poguranac. Imamo noniće i s moje i sa suprugove strane. Pomaže i fleksibilnost supruga i njegovog posla. Kada nonići ne moru, jedan od nas trči ujutro, a drugi popodne.

Što je vas dvoje spojilo?

Svati su nas upoznali (smijeh). Suprug me uveo u trčanje, u ljubav prema prirodi. Počeli smo s trekingom. Bez njega ne bin spoznala čari prirode. Krenuli smo zajedno s kompasom i kartom. Treking je poseban gušt, zanimljiviji od traila. Treking je čista uživancija, razmišljaš isto, ali nema tog nekog presinga. Onaj feeling da ne znaš tko je ispred tebe, tko je iza, pa čuješ neke glasove u boški, pa ne znaš čiji su, pa se zgubiš, pa se išćeš tri ure. U početku nisan niš kužila i pomalo, pomalo... kao,  'biš ti šla, greš ti s menom probat'. San šla i  skužila kako je u šumi lijepo, zapravo najljepše. Općenito nema mi ljepšega dana, nego kad ga provedemo u prirodi, u zelenilu.

Trčkaraju li sinovi?

Mali su, hajkaju s nama, planinare. Ne trčkaraju još. Ne želin forsirat, da in trčanje  ne bude na kraju mrsko. Možda ovaj mlađi. Ovaj stariji nije pokazao baš neki interes. Vidjet ćemo.

Dogodi li se da se sa suprugom ne slažete u pristupu treningu?

Ne, on je prilagodljiv. Kako sam ja krenula s tim ultrama, on je malo ozbiljniji trening stavio sa strane. Inače, on je bija brži od mene, a sad sam ja brža (smijeh).

Znači, suprug se žrtvovao?

Da, moglo bi se reći. Ne prikazujemo to tako, ali vjerojatno je. Dao mi je prednost, bin rekla.

Ima li ikakve financijske podrške od Hrvatskog atletskog saveza?

Nema. Kako su mi prenijeli informacije, od HAS-a za prvenstvo nije bilo ni eura.

Znači sve svoje troškove podmirujete sami?

Da, da, mi smo za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj  sve platili sami - i avio karte, renta car, smještaj su doduše uspjeli riješiti iz Zagreba s donacijama.

A za Ultra trail du Mont Blanc?

To smo sve sami.

I koji je to red veličine?

To je dosta šoldi,  sama startnina je oko 500 eura, nadodaj tu osiguranje, put koji košta 400 eura, ako ideš automobilom  gore dolje, pa smještaj koje je skup. Mi smo spavali u džipu doduše. Bili smo tamo u dva navrata.

Znači šta, ode jedna prosječna plaća?

Da, da, sve skupa s pripremama. A da ne spominjem opremu. Samo oprema koju imaš na sebi je preko miljar euri, od malo boljeg šuškavca, duplih rukavica...

Ali koristite ih i kasnije?

Koristiš da, ali to je potrošna roba. Mislim, ako ćeš odraditi više utrka godišnje od 100 milja... Pa suplementi, pa hidratacija. Uglavnom, ja na ništa drugo ne trošim. Ne gren na večere ni na frizeraje jako. Ne gren na kafela.

Za trenirati na toj profesionalnoj razini Istra nema visokih planina, nema tih uspona?

Nema, ali ima Učku koja je super. Jako volim Učku. Tehnička je. Mislim da se teren na Učki ne more posramiti ni pred jednim svjetskim terenom, ni planinom. I Ćićarija je super.

Zbog čega?

Zbog zahtjevnosti staze. Onaj spust s Vojaka prema Maloj Učki, pa dole prema Medveji. To su sve super spustovi, ali i usponi na kojima se more trenirati. Imamo 1400 metara u komadu ako krenemo s mora. Jedino što nedostaje je sama visina jer su trke vani na većim visinama, ova posljednja u Pirinejima  između miljar i pol do dva i pol miljara metara. Tega nemamo tu. Tamo se trči cijelo vrijeme na višoj nadmorskoj visini, a kod nas kreneš od nule da bi došao na 1400. A tamo kreneš na 1500 i greš na 3000 pa je manje kisika, time i vjerojatno zahtjevnije.

Kako tad dišete?

Meni u brdo inače gre lošije, i ja vajk teško dišen. Ali ljudi se obično žale da imaju manje zraka.

Dvaput ste ove godine istrčali 100 milja. Osim UTMB-a i 100 milja Istre? Imaju li sličnosti te dvije trke?

Slična je po kilometraži, ali je teža UTMB jer je elevacija skoro dvostruka.

Šta je teško na 100 milja Istre?

Pa ništa, u Istri je prekrasno.  Ta staza je meni za dušu, tu mi niš ni teško, stvarno. A posebno nakon UTMB-a, 100 milja Istre će mi biti kao paseđata: domaći teren, domaći ljudi, pa se spuštaš u Motovun, pa znaš da si tu doma, pa se veseliš moru, svugdje support, svugdje poznata lica uz stazu. A to stvarno puno znači kad čovjek trči utrku. Poznata lica koja ti viču: 'Bravo Mihaela!'. Ja se točno sjećam kada sam tekla 110 i kad mi je vaš kolega Manuel reka: ‘Najjača si’. Mene je taj glas pratija još narednih po ure, da mi je kuraja da još potegnem po ure brže. Tako da je neusporedivo ljepše i lakše doma trčati.

A u Francuskoj 'ale ale'?

Tamo je ludo, ili 'venga venga, vamos' sada u Španjolskoj. Na UTMB-u prvih 35 kilometara je 'divljaštvo', to je fešta. Milijun ljudi uz stazu s djecom, u pol noći, na kiši, koja je ove godine padala.

Zašto je noć teža od dana? Osim nagona za spavanjem i manje vidljivosti?

Ja slabo vidim. Imam dioptriju minus 10 tako da meni je noć zbog tega teška. Po noći moram biti duplo opreznija. Nosim leće. UTMB je bila teška utrka po noći jer je temperatura (iako još ljeto) bila ispod nule, snijeg je padao. A prije tega nas je pljusak moči šest ur. I onda dojdeš mokar pred vrh planine, da bi na 2500 metara stala kiša, i poče vjetar i snijeg. A ti si mokar od prethodnih sati trčanja. Ruke su ti zaleđene. Trebalo bi se presvući dok si niže. Ja se nisam ništa presvlačila. Na kraju su me frmali na kraju grebena. Ja sam odradila cijeli taj greben na snijegu, na poledici, u  kratkim bragešama pa su mi rekli da moram staviti nadhlače jer da me neće pustiti dalje. Ali ok, spasili su me jer su mi ruke bile zaleđene pa san taman to iskoristila da promijenim rukavice.

Muž je konstantno bio tu negdje?

Uvijek, on je sveprisutan (smijeh).

Trči uz stazu zajedno s vama?

Ne, ne. On ne trči, on supportira.

Šta to znači?

Na okrepnim stanicama pomaže, na kojima je to dozvoljeno (dodaje hranu, elektrolite i drugo). U Francuskoj je to bilo organizirano s kurjerama, od okrepe do okrepe,  na početku svakih 10-15 km, a onda svakih 30-ak kilometara. Ali on je uvijek  tu negdje, iskoči iz busa  pa na cesti maše. On se snajde. Podrška je riječima tamo di nema dozvoljene asistencije. U Europi nema pejsanja.

Koliko se u ultra trailu propješači?

Najjači svjetski trail trkači trče vjerojatno stalno... Ja hodam, naravno. Sad u Španjolskoj sam svaki uspon hodala jer su to jako strme uzbrdice. Zapravo na tim najstrmijim dionicama ne trče ni najjači profesionalci, ali zato trče sve drugo super brzo, i dolaze puno prije nas "običnih" u cilj.

Kakvi su to ljudi?

Ja ne znam, to se svi  pitamo. Ne znam da li su to strojevi, ili vanzemaljci. Ludi ljudi, evo.

Je li posrijedi to da dolaze iz većih nacija pa selekcija učini svoje?

Moguće. Kao prvo su profesionalci, za to su plaćeni i imaju sponzore. Kao profesionalci oni samo to rade. Poli nas nema trkača koji je plaćen za trčanje i koji ne mora radit, koliko ja znan. A ako ti moraš radit, ne moreš ni bit profi.

Na koncu idila sa svojima