ŽIVOT ISPOD POVRŠINE Priča o nevidljivom stanovniku vrta i neprimjetnim ljudima koji drže svijet na okupu

Kad sam bila dijete u našem vrtu je živio jedan sljepić.

Zvali smo ga Gonzo. Ime je najvjerojatnije dobio kao i većina važnih stvari u djetinjstvu, spontano, bez posebnog razloga, a nama kao da je oduvijek bilo jasno da se baš tako zove.

Gonzo nije bio kućni ljubimac, nije imao ogrlicu, niti dolazio na poziv, nije naravno ni čekao ispred vratiju. Ali gdje god bismo radili u vrtu, nekako bi se pojavio. Pljevili bi korov, eto ti njega. Gdje bi grabljali lišće ubrzo bi izronio iz nekog svog skrivenog prolaza. Kao da ga je zanimalo što radimo i provjeravao šta radimo u njegovom okolišu.

Priznajem, malo sam ga se i bojala.

Oduvijek sam imala nelagodu prema bićima koja gmižu. Glistu mogu uzeti u ruku bez problema. Ali Gonza ipak nisam mogla. Ne mogu niti zmiju.

Zanimljivo je kako čovjek često osjeća strah prema nečemu što mu zapravo nikada nije učinilo ništa loše. Gonzo nije učinio ništa loše, samo je tamo živio. Godinu za godinom, naš tihi stanovnik vrta, nevidljiv većinu vremena ali dovoljno prisutan da postane dio svakodnevice.

Ne sjećam se baš svih prelijepih biljaka koje su tada rasle u našem vrtu, ali Gonza se sjećam. Nije ostao zapamćen zbog svoje ljepote, već jednostavno jer je bio dio mojeg svijeta. Godinama kasnije saznala sam da Gonzo zapravo nije bio zmija, iako tako izgleda. Pripada skupini guštera lat. Anguis fragilis. Tijekom milijuna godina evolucije izgubio je noge pa ga mnogi zamijene za zmiju.

No, za razliku od zmija, ima npr. pomične kapke i može treptati. Njegov svijet nalazi se ispod površine zemlje, među korijenjem biljaka, komposta, kamenjem, otpalim lišćem i vlažnim kutcima vrta. Hrani se puževima, pužićima, ličinkama, kukcima i drugih sitnim organizmima.

Kada se osjeti ugroženim može odbaciti rep kako bi pobjegao predatoru baš kao i drugi gušteri. Potpuno je bezopasan za ljude. Nije otrovan, ne napada. Naprotiv, najveći dio života provodi skrivajući se od nas.

Naziv je najvjerojatnije dobio zato što su mu oči vrlo male pa ih je na prvi pogled teško uočiti. Većini ljudi izgleda kao da ih uopće nema. No sljepić vidi sasvim dovoljno za svoj način život. Upravo je u tome njegova najveća životna lekcija. Cijeli život ga zovemo slijepim, a zapravo nije slijep. Samo smo ga površno pogledali i zaključili da znamo što gledamo.

A koliko puta isto činimo kada prosuđujemo ljude? Koliko puta nekoga procijenimo prema izgledu, jednoj rečenici, glasu, poslu koji radi ili priči koju smo čuli od nekoga drugoga? Koliko puta pomislimo da vidimo istinu, a zapravo gledamo samo vlastitu pretpostavku.

Zato meni Gonzo nije bio samo stanovnik našeg vrta? Gonzo mi je i lekcija koliko lako povjerujemo vlastitim pretpostavkama. Koliko često mislimo da vidimo istinu, a zapravo gledamo samo površinu. 

Dok sam bila dijete mislila sam da je Gonzo samo jedan neobični stanovnik našeg vrta. Danas znam da je bio dio puno veće priče. Jer zdravi vrt ne počinje ružom, niti hortenzijom, niti stablom već životom koji ne vidimo. Počinje glistama koje rahle tlo, gljivama koje povezuju korijenje biljaka te bakterijama koje razgrađuju organsku tvar.

Počinje i kukcima, puževima, stonogama i bezbrojnim sitnim bićima čija imena većina ljudi nikada neće naučiti. Počinje i svakim sljepićem koji tiho prolazi svojim podzemnim stazama. Ne živi bilo gdje, i to je najzanimljiviji dio jer najčešće živi tamo gdje je zemlja živa. Tamo gdje ima organskih ostataka, gdje nalazi zaklon i gdje priroda još uvijek funkcionira kao sustav.

Jednostavno rečeno, njegova prisutnost govori da je tlo pogodno, zdravo i da se ispod naših nogu odvija složen život koji omogućava sve ono čemu se kasnije divimo.

O Gonzu danas više ne razmišljam samo kao o sljepiću iz djetinjstva već razmišljam i o svim onim tihim i nevidljivim bićima bez kojih vrt ne bi mogao postojati. Pamtim ga kao dio tog nevidljivog svijeta o kojem kao dijete nisam znala gotovo ništa. Svijeta koji nosi svaki vrt, jer što su sljepići, gliste, pčele i milijuni organizama u tlu za vrt, to su mnogi tihi ljudi za naše živote. Nevidljivi, nenametljivi, često nezapaženi, a nezamijenjivi.

Dok živimo u vremenu koje obožava vidljivo, naslove, klikove, dosege, pozornice, priroda funkcionira po potpuno drugačijem principu. Najvažnije se stvari često događaju daleko od pogleda, ispod zemlje, u korijenju, u tišini.

Zato je vrt toliko dobra i univerzalna učionica života. Uči nas da vrijednost nečega ne određuje koliko se na prvi pogled vidi nego koliko pridonosi životu. Tako sam s godinama shvatila da se ne sjećam samo ljudi koje sam voljela. Sjećam se i onih koji su jednostavno samo bili tihi dio mog svijeta. Svih onih susreta i razgovora koji nisu postali prijateljstva te lica koja nikada nisam dobro upoznala.

Kao što dio naših života čine poštar, prodavačica kruha, susjed koji svakog jutra šeće psa te ih svakodnevno susrećemo. Ne znamo gotovo ništa o njima, a ipak bi nam nedostajali kada bi nestali. I tada pomislim kako nikada nećemo saznati koliki je trag netko ostavio u tuđem životu, niti u čijem smo mi sjećanju ostali, netko kome smo bili kratki susret, pogled, pozdrav preko ceste.

Nekome smo bili ono što je Gonzo bio meni. Nešto malo, nešto obično, gotovo neprimjetno, a ipak dovoljno da ostane zapamćeno desetljećima kasnije. Živimo kao da vrijedimo samo onda kada ostavimo veliki trag. Kad nas ljudi pamte, kad nešto postignemo i kada budemo važni.

A priroda me naučila nečemu sasvim drugom. Da život ne počiva na velikim stvarima, već na bezbroj malih, tihih prisutnosti koje svakoga dana drže svijet na okupu. Na ljudima koji nikada neće završiti u knjigama, na naslovnicama ili u povijesnim udžbenicima. A bez njih bi naš svijet bio praznije mjesto.

I tako razmišljajući dalje o Gonzu, pitam se koliko je života prošlo pokraj mene. Koliko sam puta nekome samo kimnula glavom, a da nikada nisam poznavala njihovu priču. Tada nisam mogla ni zamisliti da će jednog dana postati uspomena. Tihi stanovnici naših dana.

I zato svijet ne drže samo veliki ljudi, velike riječi ni veliki događaji. Drže ga sve one tihe prisutnostikoje često uzimamo zdravo za gotovo.