71. PULA Novi Grlićev film "Svemu dođe kraj" škripi žanrovski i u redateljskoj izvedbi

Sinoć je otvoren 71. Pulski filmski festival s manje-više istim scenarijem kao prethodnih godina, ali i s jednom velikom razlikom. Festival je otvoren u četvrtak, što je presedan koji ne pamte generacije s višedesetljetnim iskustvom odlaska u Arenu, a namjera vodstva festivala vjerojatno je tim potezom povećati broj večeri s velikim odazivom publike.

Logika je sljedeća - ako se na otvaranje stavi populistički film, publika će vjerojatno doći unatoč radnom danu, petak i subota ionako garantiraju veliku posjećenost, dok zadnji dan festivala ima proglašenje pobjednika i ako se stavi neki atraktivni film ljudi će također doći u velikom broju.

O scenariju otvaranja festivala ne moramo trošiti riječi, budući da je sadržaj ceremonije svake godine vrlo sličan i zapravo ne dopušta velika odstupanja, ali postoji jedan problem s kojim se generacije Puljana još uvijek nisu pomirile, a to je izostanak vatrometa.

Iako živimo u svijetu političke korektnosti, u kojemu se često pretjerano ističe briga oko nekih detalja dok se istovremeno zanemaruju mnogo veći problemi, vrijeme je da netko konačno presiječe i da Puljanima vrati tradiciju na koju su bili ponosni tijekom desetljeća postojanja festivala.

Nadajmo se da će neka sljedeća gradska politička garnitura za to imati hrabrosti, a sada ćemo se detaljnije posvetiti filmu otvaranja s nazivom “Svemu dođe kraj”.

Riječ je o novom ostvarenju Rajka Grlića, nekadašnjeg praškog studenta, uglednog hrvatskog redatelja, bivšeg sveučilišnog profesora i osnivača festivala u Motovunu, kojemu je sinoćnja projekcija održana točno 50 godina nakon debija s filmom “Kud puklo da puklo”. Budući da je na početku te davne premijere Grlićevog filma nestao zvuk, jučer smo mogli ponovno pogledati uvodni kadar s ispravnim zvukom i to je bila zgodna dosjetka vodstva festivala.

Rajko Grlić prije projekcije svog filma otvorio 71. Pulu

Međutim, novi Grlićev film "Svemu dođe kraj"  nije usporediv s "Kud puklo da puklo" ni žanrovski ni u smislu redateljske izvedbe.

Priča ovog krimića s elementima satire bavi se odvjetnikom Pinterom (Živko Anočić), koji godinama zastupa zloglasnog tajkuna Horvata (Boris Isaković), ne razmišljajući o moralu i onda jednog dana pukne i okrene se protiv njega, a povod za taj preokret je neočekivani susret s bivšom ljubavnicom Ninom (Jelena Đokić) koja je u mladosti također imala mučan odnos s ozloglašenim Horvatom.

Nagledali smo se brojnih priča o tranzicijskim problemima i kriminalu u novijoj hrvatskoj kinematografiji, ali to su uglavnom minimalističke drame reduciranog stila, dok scenaristički tandem Grlić-Tomić teži punokrvnom žanrovskom proizvodu i u tome prilično pretjeruje.

Veliki je problem što u filmu ima puno klišejiziranih motiva i narativnih rješenja poput karakterizacije glavnog negativca, Pinterovog moralnog preokreta, ponovne uspostave veze s Ninom i slično. Da ne govorimo o jednom hororskom (slasherskom) narativnom iskoraku pri samom kraju filma. Činjenica jest da žanrovski film traži praćenje određenih pravila, ali mnogi su se elementi ipak mogli riješiti inventivnije i manje prvoloptaški.

Primjerice, zgodno je što se jedan lik u filmu zove Budilica (Emir Hadžihafizbegović), jer to suptilno asocira na spomenuti film “Kud puklo da puklo”, ali mora li baš Čedo Prodanović glumiti tužitelja, a Andrija Jarak televizijskog izvjestitelja. S takvim scenarijem ni Grlićevo redateljsko iskustvo i znanje nije moglo pomoći da se iskustvo gledanja filma pomakne na višu razinu.

Međutim publici je “Svemu dođe kraj” očito bio vrlo zanimljiv, naročito nakon prve scene seksualnog odnosa, a odobravanje publike nastavilo se i kasnije. S obzirom da je cilj bio ispuniti čim više Arenu u radnom tjednu, on je s Grlićevim filmom očigledno ispunjen.