Kultura

AUTOR VRIJEDNE KNJIGE "KOLOS JADRANA"

ANDREA MATOŠEVIĆ: "Idi Amin je tvrdio da je u Uljaniku vidio najveći brod svog života"

"U filmovima o brodovima 'Berge Istra', 'Bellary', 'Galeb' ili 'Berge Adria' imena radnika i radnica nisu sasvim u prvom planu iako se i na marginama tih intervjua izgovaraju indikativne rečenice o zadovoljstvu vlastitim radnim mjestom, ali i životom općenito * 'Godine hrđe' u tom smislu čine razliku, ukazuju na socijalno zakulisje jednog dijela radništva i svojevrstan su izvještaj s margine do te mjere da broda kao cjeline gotovo niti nema u tom filmu", govori pulski etnolog i antropolog, kojem su pradjed djed i otac radili u Uljaniku 


 
12 min
Zoran Angeleski ⒸFOTO: Manuel Angelini
Dr. sc. Andrea Matošević: "Naravno da se Uljanik mogao spasiti"

"U filmovima o brodovima 'Berge Istra', 'Bellary', 'Galeb' ili 'Berge Adria' imena radnika i radnica nisu sasvim u prvom planu iako se i na marginama tih intervjua izgovaraju indikativne rečenice o zadovoljstvu vlastitim radnim mjestom, ali i životom općenito * 'Godine hrđe' u tom smislu čine razliku, ukazuju na socijalno zakulisje jednog dijela radništva i svojevrstan su izvještaj s margine do te mjere da broda kao cjeline gotovo niti nema u tom filmu", govori pulski etnolog i antropolog, kojem su pradjed djed i otac radili u Uljaniku 

Tek izašla iz tiska, nova, vrijedna i zanimljiva knjiga pulskog etnologa i antropologa, sveučilišnog profesora dr. sc. Andree Matoševića "Kolos Jadrana: Industrijski film i brodogradilište Uljanik u drugoj polovici XX. stoljeća" bit će predstavljena na predstojećem pulskom Sajmu knjige. Autor se ne bavi propašću Uljanika niti brodogradnje, već istražuje filmski prikaz Uljanika u industrijski najproduktivnijoj, drugoj polovici prošlog stoljeća.

Knjiga obiluje zanimljivim dijelovima, od paralela s radom u rudnicima, očovječenja, antropomorfizacije broda, filmičnosti  brodogradnje do buke iz arsenala koja je bitno nestala prilikom posrtanja Uljanika prije pet godina.

Knjiga donosi brojne intrigantne detalje, pa tako Matošević na jednom mjestu ukazuje na gubitak pojedinih tradicionalnih vještina i znanja  izrade starih brodova, podsjećajući na svojedobnu direktivu Europske unije koja je grčkim ribarima nudila značajnu kompenzaciju za uništavanje drvenih brodova na Mediteranu, a u cilju smanjena izlova riba n Mediteranu. Smatralo ih se  uništenim kad bi ih se prepililo popola, dok su grčki izvlačili na kopno svoje tradicionalne drvene brodove 'kaikia' i uništavali  ih buldožerima.

Naslovnica knjige

S autorom razgovaramo pet dana uoči premijerne promocije knjige na Sajmu u Domu HB, iduće nedjelje u nedjelju 26. studenog u Crvenom salonu Doma HB-a, na kojoj će o knjizi, uz autora, govoriti direktor izdavačke kuće Srednja Europa Damir Agičić i Aljoša Pužar.

Počnimo s naslovom knjige. Posegnuli ste za nazivom dokumentarnog filma Radio Televizije Zagreb iz 1972. o dovršetku broda ‘Berge Istra’ u Uljaniku 'Kolos s Jadrana' redatelja Darka Vizeka i scenariste Branka Knezocija. Zašto taj naslov?

Dobro ste uočili, blago preinačen naslov te emisije/ dokumentarnog filma ('Kolos s Jadrana') učinio mi se jedinim mogućim naslovom knjige nakon pogledanih i analiziranih filmova, a koji ne uključuju samo prikaz izgradnje, dovršetka i porinuća mamut-brodova, dakle plovila koja su svojom veličinom zapanjila svakoga tko je stao pred njih. Cijeli je niz projekata, konstrukcija ili reparacija različitih tipova brodova i plovila, veza između Uljanika i brodogradilišnih institucija poput Brodarskog instituta u Zagrebu koji Uljanik izdvajaju iz šire cjeline šireg brodogradilišnog arhipelaga kojem je pripadao. Spomenimo i političko-privredne posjete pulskom brodogradilištu – poput one Nikite Sergejeviča Hruščova zabilježene u filmskim novostima sredinom '50-ih godina - brodogradilišta kojeg će se, čini se, sekretar CK KP Sovjetskog Saveza i predsjednik sovjetske vlade prisjetiti u svojim memoarima.

Zatopljenje odnosa između dvije zemlje različitog socijalističkog društvenog uređenja, rezultiralo je izgradnjom trgovačke flote SSSR-a od nekoliko milijuna tona nosivosti u našim brodogradilištima do kraja '80-ih godina. Epizode emisije 'Jučer, danas, sutra' tu kontinuiranu suradnju prikazuju kroz simboličke činove dovršetka plovila, ali i svečanosti postavljanja kobilica za iduće brodove građene za istog kupca iz Moskve. Kolosalnost nije samo pitanje fizičke veličine već šireg značaja brodogradilišta koje je diktiralo ritam života na Puljštini.

Brodogradilište je bilo mjestom ogromnih tehničkih iskoraka, akumulacije znanja, suradnje s brodogradilišnim institucijama, modernizacije, garancijom - ovisno o periodu, dakako - sigurne egzistencije, stipendiranja i obrazovanja. Budućim će generacijama vrlo vjerojatno teško biti zamisliti koliko je to mjesto bilo umbilicus urbis, pupak grada koji je širio horizonte i lokalnu sredinu povezivao sa svijetom. To nije samo pitanje dolara i zarade 

(Golikov film iz 1948. - vađenje motornog broda Ramb, budućeg Titovog "Galeba")

Što poratni filmovi o Uljaniku govore o radničkoj kulturi, brodogradilištu i brodogradnji, ali i Puli i tadašnjem socijalističkom društvu? Do kojih ste glavnih teza došli u kontekstualizaciji filmova o Uljaniku?

Poratni filmovi govore u prilog važnosti brodogradnje za ondašnje društvo - navedimo samo dva primjera. Prvi je 'Obnova Pule' Hrvoja Šarića iz 1947. i 'Još jedan brod je zaplovio' Kreše Golika snimljenom godinu dana kasnije. Prvi nam pokazuje Pulu nakon savezničkog bombardiranja pa su radni zadaci raščišćavanja neprepoznatljivih ulica obavljani frontovskim radom, ali simultano s preuređenjem brodogradilišta koje je također teško nastradalo u naletima vojnih aviona. To nam govori o privrednim prioritetima kakvi se mogu zamijetiti i u ostalim brodogradilišnim gradovima.

Drugi nam, Golikov film donosi snimljenu "avanturu" izranjanja potopljenog broda RAMB III u riječkom akvatoriju, dokovanog i početkom 50-ih godina preinačenog u školski brod 'Galeb' u pulskom brodogradilištu. Čini mi se da smo pomalo zaboravili koliko su važnu ulogu igrali pulski suhi dokovi u stvaranju "broda mira", jednog od simbola Pokreta nesvrstanih. No, ti pojedinačni primjeri prethode naknadnom prikazu Uljanika u različitim kontekstima već pomalo i konsolidirane brodogradnje - poput onih snimljenih u kontekstu Jadranbroda - i gdje su kadrovi Uljanika, posebno je važno, stopljeni s onima iz 3. maja, odnosno Brodosplita. Tek 70-ih godina ponovno će pulsko brodogradilište biti filmski izdvojeno i to filmovima i emisijama o mamut-brodovima: 'Pulski navozi', 'Berge Istra', 'Kolos s Jadrana' itd.

Kamerom su ovjekovječene gradnje mega brodova, time i spajanje polovica trupa u moru, učinjeno prvi put s brodom Bellarry 1969. Usput, još su 1962. godine tri Uljanikova inženjera Mladen Klasić, Želimir Sladovljev i Milenko Rakin ( čak šest godina prije nego će Nizozemci to učiniti s brodom "Melania" nosivosti 212 tona) predložila tu tehniku spajanja brodskih polovica u moru. Mimo tih mega gradnji, koliko su filmski prikazana dva Uljanikova rariteta - gradnja čuvenog jedrenjaka 'Besa', kojim je Joža Horvat oplovio svijet te obnova i prenamjena Titova 'Galeba'?

Ta dva plovila - školski brod i jedrilica - odista čine dva komplementarna i simbolički nezaobilazna zadatka koja su povezana činjenicom da, iako isticani kao izrazito značajni, neće biti upisani na Uljanikovu referentnu listu isporučenih brodova. Kod prvog jer se radilo o popravku broda izgrađenog 1938. u talijanskom brodogradilištu Ansaldo nadomak Genove, dok se kod drugog radilo, kako i Joža Horvat navodi, o jedinstvenoj jedrilici konstruiranoj gotovo u "fušu" i građenoj u isto vrijeme kada i, primjerice, sudanski brod 'El Gezira' kojega će putopisac nakon dvogodišnjeg oplovljavanja svijeta, na povratku prema Mediteranu, ponovo susresti u Port Sudanu.

("Besa" u Uljaniku)

O dovršavanju oba broda imamo kadrove iz Uljanika, 'Galeb' nam prikazuje 'Naša brodogradilišta i brodograđevna industrija' Branka Marjanovića iz 1955., dok nam dovršetak Bese prikazuju kadrovi Renate Horvat koja će pritom snimati i dijelove njihova puta oko svijeta. Zanimljivo je čitati putopis 'Besu' kao neku vrstu izvještaja o zadovoljstvu, odnosno nezadovoljstvu jedrilicom izgrađenom između "važnijih zadataka" u brodogradilištu, kao i gledati kadrove dovršavanja 'Galeba' i prije njegove povijesne uloge u Nesvrstanima i to u filmu u kojem spiker govori engleskim jezikom i koji je bio namijenjen međunarodnoj publici te morao otvarati nove poslovne suradnje.

Naravno da se Uljanik mogao spasiti! Kao što se mogao spasiti Brodarski institut

Vaša se knjiga ne bavi uzrocima propasti Uljanika, ali ipak, kako se vi kao građanin snalazite s poimanjem uzroka te tragedije? Sviđa mi se što u knjizi kritički progovarate o tezi da je njegova propast ‘prirodna’ tj. neumitna, bez ikakvih političkih gospodarskih odluka. Nezahvalno zvuči pitanje, no je li se Uljanik mogao spasiti?

Dozvolite mi da malo proširim odgovor i, pored Uljanika, uzmem u obzir važnu i međunarodno priznatu instituciju s kojom je naše brodogradilište surađivalo - Brodarski institut u Zagrebu. Ta je ustanova bila mjestom na kojem je razvijano znanje o hidrodinamici brodova, čvrstoći i vibracijama brodskih konstrukcija, akustici i hidroakustici, brodostrojarstvu i brodskoj elektrotehnici, telekomunikacijama, brodskoj automatizaciji itd. Taj Institut, kao i veći dio brodogradilišta sada propada, te je u likvidaciji, a nedavno je njegov kružni bazen s drvenom kupolom poslužio kao scenografija za snimanje reklame za jednu kladionicu. Postavlja se pitanje - kako je moguće da u "društvu znanja" i jadranskoj zemlji koja se pritom diči vlastitim tradicijama propada tradicijska branša koja je akumulirala toliko znanja potpomognutog izloženosti moru?

Naravno da se Uljanik mogao spasiti, jednako kao što se mogao spasiti Brodarski, a i šira domaća proizvodnja povezana s brodogradnjom. Ali, za to je valjalo imati strategiju, ideju, plan i organizaciju na državnom nivou još prije 15 ili 20 godina te je valjalo još onda primijetiti da turizam ne smije ostati jedina zdrava privredna grana. Pa ipak, čini se da to nikada nije bio plan, lokalno smo smatrali da su brodogradilišta „prevelika da padnu“, dok ih jednostavno više nije bilo, barem ne na način na koji smo ih prethodno poznavali. A o neumoljivim se ekonomskim zakonima govori kao o „prirodnima“, kao da se radi o prirodnim katastrofama, a ne o nizu sasvim arbitrarnih i političkih odluka. Pritom se zaboravlja koliko su baš brodovi od 16. stoljeća naovamo smatrani moćnim oruđem u ispravljanju i nadilaženju prirode i neodvojivi od modernizacijskih procesa. Ali, o metaforici brodova i zamišljajima koje su izazivali možda više nekom drugom prilikom.

U knjizi spominjete "sceničnost", filmičnost brodogradnje. Zbog čega je ona filmski zahvalna?

Iako su mnogi autori bježali od tih miljea, industrijska su postrojenja mogla polučiti zahvalan i efektan filmski materijal. Primjerice, 'Fabrike radnicima' Žike Čukulića iz 1958. donosi u potpunosti umjetničke scene taljenja čelika iako se radi o filmu o uvođenju samoupravljanja. Brodogradilišta, kao mjesta s kudikamo kompleksnijim procesima i fazama rada u prvom su redu gledateljima ili posjetiteljima "morala oduzeti dah" prikazom vlastite suvremenosti i modernosti, ali i veličinom i kompleksnošću izgrađenih brodova.

Primjer Idija Amina Dade, prvog čovjeka Ugande i gosta okarakteriziranim "problematičnim", u tom je smislu indikativan. On je, naime, "vidio najveći brod svog života"  upravo u Uljaniku sredinom 70-ih godina, a radilo se vrlo vjerojatno o 'Oloibiriju', među posljednjim mamut brodovima izgrađenim na pulskim navozima. Sceničnost, veličina, kompleksnost, modernost nerijetko bilježene i na filmskoj vrpci u tom su smislu govorile mnogo o statusu brodograđevnog znanja i stupnju razvoja zemlje. Kao takvi morali su izazivati i poštovanje gostiju koje je snimljeno za publiku.

Filmski (redateljski, autorski) pristup brodogradnji u odnosu na druge industrije, posebno rudarstvo i tkanje gdje se ističu otuđenje čovjeka, otuđenje radnika? Na tom tragu progovara kritički dokumentarni film "Godine hrđe" pulskog redatelja Andreja Korovljeva snimljen 1999./2000. godine. Što se sve da iščitati iz Korovljevog filma?

U odnosu na cjelokupni opus filmova o brodogradnji, bez obzira radi li se o pulskoj, riječkoj ili splitskoj, film Andreja Korovljeva nakanom, sadržajem i poetikom više je u vezi s kritičkim i socijalno impostiranim filmovima iz sredine šezdesetih godina nego onima snimljenim na navozima. Filmovi snimljeni u brodogradilištima rijetko kada govore o socijalnom i materijalnom zadovoljstvu radnika dok 'Prvi padež - čovek' Krste Škanate snimljen i u raškim ugljenokopima, 'Od 3 do 22' Kreše Golika o tkalji Smilji Glavaš ili 'Devalvacija jednog osmijeha' gdje je protagonist razočarani livac Arif Heralić u prvi plan stavljaju upravo njihovo otuđenje i naglašavaju nezahvalnost njihova socijalnog statusa.

Kadar iz "Godina hrđe"

Iako se i te redateljske odluke mogu propitivati, indikativno je da brodogradnja nije polučila filmski prikaz socijalnog statusa brodograditelja kao što nije polučila niti ogledne i medijski eksponirane radnike kasnih 50-ih godina zamjetne u gotovo svim ostalim proizvodnim miljeima. 'Godine hrđe' u tom smislu čine razliku, ukazuju na socijalno zakulisje jednog dijela radništva i svojevrstan su izvještaj s margine do te mjere da broda kao cjeline gotovo niti nema u tom filmu. Tko se sjeća imena broda na kojem rade Milan Kokan, Azrudin Bečirević, Esad Osmanović i ostali?

Sasvim komplementarno, u filmovima o brodovima 'Berge Istra', 'Bellary', 'Galeb' ili 'Berge Adria' imena radnika i radnica nisu sasvim u prvom planu iako se i na marginama tih intervjua izgovaraju indikativne rečenice o zadovoljstvu vlastitim radnim mjestom, ali i životom općenito.

Zašto filmovi nisu spominjali bar jedan smrtni slučaj godišnje na radnom mjestu u Uljaniku ili umiranja zbog bolesti azbestoze?

Uradci koje sam konzultirao, a konzultirao sam sve do čega sam uspio doći, tamnu stranu proizvodnje ostavljaju po strani, ali to je, koliko znam, slučaj i u britanskoj, škotskoj, talijanskoj dokumentaristici kada se radi o brodogradnji. Ali, osim poviše spomenutih kanonskih filmova snimljenih u zasebnom periodu, nerijetko nije bilo drugačije niti u ostalim proizvodnim miljeima. No, treba reći da su edukativni filmovi o opasnostima na radnom mjestu poput 'Sigurnosne mjere u rudniku ugljena' ili 'Zaštita zdravlja žene radnice' snimani koncem 50-ih godina. Ništa sličnoga nisam pronašao za brodogradilišta.

Možda daljnja istraživanja opovrgnu sadašnje zaključke, ali čini mi se da - barem dok je o navozima riječ - kompleksnost brodova koji nikada nisu bili samo "proizvod" već artefakti nerijetko tretirani gotovo poput živih bića, kao i divljenje koje su izazivali, jesu mogli zakriliti mnoge situacije i bolje tretirane kao što se tretira obiteljska intima - u krugu poznanika, potiho i od uha do uha s tek ponekom viješću o tim nemilim događajima u dnevnim novinama. Možda dio uspjeha filma Andreja Korovljeva treba zahvaliti upravo i tom manevru, javnom obznanjivanju "gradske intime". U tom smislu, čini mi se, 'Godine hrđe' jesu ikonoklastičan uradak.

'U Uljaniku su mi radili pradjed, djed i otac'

Nema valjda jedne pulske obitelji čiji članovi (nono, tata, stric, brat...) nisu bili radnici Uljanika. Kako je to u vašem slučaju?

S očeve strane svi su radili u brodogradilištu - pradjed, djed i otac. Klasična pulska priča, pradjed došljak iz Italije na valu controesoda sa suprugom i dvije kćerke, zaposlio se u poratnom Uljaniku. Djed odrastao u Svetom Lovreču zaposlio se u brodogradilištu kao varilac, a njegova supruga, moja nona, radila je u Arena trikotaži. Brat mu je radio u raškim ugljenokopima i s 18 godina poginuo u velikoj nesreći 28. veljače 1940. Otac je kao ekonomist radio u brodogradilištu do odlaska u stečaj. Čini se da sam jedini uspio odoljeti zovu navoza, ali taj manjak nadoknađujem kroz istraživanja Uljanika.

Je li Pula grad, a Uljanik brodogradilište, ili je (još od arsenala u Austro-ugarskoj) Uljanik u biti ta Pula, pravi grad unutar tog vanjskog grada koji se zahvaljujući brodogradilištu stvorio i razvijao?

Profesor Miroslav Bertoša pisao je svojedobno da je Uljanik najvitalniji i najpoticajniji, najneizbježniji i najproduktivniji punkt u sveukupnome životu grada Pule. Brodogradilište je bilo mjestom ogromnih tehničkih iskoraka, akumulacije znanja, suradnje sa brodogradilišnim institucijama, modernizacije, garancijom - ovisno o periodu, dakako - sigurne egzistencije, stipendiranja i obrazovanja. Budućim će generacijama vrlo vjerojatno teško biti zamisliti koliko je to mjesto bilo umbilicus urbis, pupak grada koji je širio horizonte i lokalnu sredinu povezivao sa svijetom. To nije samo pitanje dolara i zarade koji su garantirali demografski, urbanistički, privredni, sportski ili kulturni razvoj grada koliko i prisustva stranih radnika ili delegacija u gradu.

Sredinom 70-ih u brodogradilištu su na specijalizaciji boravili tehničari iz Sudana, 'Bellary' je "kršten" prema indijskom običaju razbijanjem kokosova oraha, dok je porinuću 'Berge Istre' prisustvovala Norvežanka Kirsten Svineng, Mama Karasjok, koja je tijekom Drugog svjetskog rata pomagala zarobljenim internircima da prežive. O tim širim horizontima i utjecaju brodogradilišnog grada na grad Pulu govore i dokumentarni filmovi.

Kadar "El Gezire"

Nastavite čitati

Istra
 

ISPRIKA NASTAVNIKU SKERTU I ČITATELJIMA Maturanti su mu oblijepili auto želeći ga simpatično iznenaditi

Nastavnik i razrednik kuhara maturanata Matej Skert: "Ispalo je simpatično. Dva moja učenika rekla su da idu po svoj završni rad iz kuharstva do printaone. To je bila krinka meni za iznenađenje. Nakon 15-ak minuta izašao sam van, pogledam, auto sav oblijepljen. Nasmijali smo se, našalili i fotografirali. Oblijepljen automobil bio je dva-tri sata atrakcija za  sve prolaznike"

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.