ANDY WARHOL: NAJVEĆA IKONA MEĐU IKONAMA - inspirirano Netflixovom dokumentarnom serijom

Povučeni mladić iz imigrantske obitelji slavenskog podrijetla 50-ih je godina prošlog stoljeća, iz rodnog grada ugljena i čelika - Pittsburgha, otišao u New York, kako bi se mogao baviti onime što voli.

Od mladosti nadaren za crtanje, oduvijek su ga zanimale tri stvari: smrt, konzumerizam i slava. Bio je protivnik gesturalne, subjektivne i elitističke apstraktne umjetnosti, zagovarajući ‘stvarnu’ umjetnost.

Diveći se Jasperu Jonsu i Robertu Rauschenbergu koji su njega doživljavali kao previše zaluđenog, počeo je raditi te dobro zarađivao kao grafički dizajner, maštajući kako će postati slavan.

POP ART

Prvobitna Warholova ideja bila je kopiranje izrezanih dijelova stripova preko sitotiskarske mrežice, na iznimno velike formate. Uskoro se ispostavilo da Roy Lichtenstein, također u New Yorku, radi to isto.

Warhol se tako prebacio na povećavanje fragmenata malih oglasa i zaštitnih znakova. Godine 1962. napravio je prvu seriju ‘Campbell’ limenki juhe, te je od tada nadalje proizveo brojne serije slika i multiplikata u svom manhatanskom studiju ‘Tvornica’.

Multipliciranje je jedan od osnovnih karakteristika njegovog stila: predstavlja efekt medijskog ponavljanja u prostoru i vremenu.

They always say time changes things, but you actually have to change them yourself. (Uvijek kažu da vrijeme mijenja stvari, ali zapravo ih morate sami promijeniti.) Andy Warhol

POP ART je umjetnički pokret koji je vrlo brzo postao izuzetno popularan posebno među mladima, kao osvježenje i oslobođenje od ‘muzejske’ umjetnosti za čije razumijevanje se tražilo prethodno znanje.

To su ‘slike nastale iz slika’, na kojima su popularni predmeti, fotografije ili ambalaža poput boce Coca-Cole ili omoti praška za robu govorili sami za sebe, bez iluzija ili teorija.

Pop art je na dijagonali između visoke umjetnosti i masovne kulture, a njegov kritički odjek do danas oscilira od ironijske distanciranosti do glorificiranja svakodnevne američke kulture.

Možemo ga gledati kao snažnu kritiku na šarenilo konzumerizma ili pak kao na vješt način uklapanja u komercijalne tokove.

Grafički dizajner, fotograf, slikar, urednik časopisa (Interview, koji izlazi do dana današnjeg), model, redatelj, pisac, pokretač televizijske stanice, kulturni menadžer, poslovni savjetnik, kultna osoba, pokretač i oblikovatelj njujorške umjetničke scene od 50-ih do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća… sve je to Andy Warhol, vizualni umjetnik s čijim se djelima može poistovjetiti nekoliko generacija i koja rijetko tko neće prepoznati.

Sve te njegove aspekte, hirove i ciljeve, a ponajviše njegov privatni i emotivni život, izdašno prati šest nastavaka dokuserije ‘Dnevnici Andy Warhola’, dostupne na Netflixu. Serija je nastala prema opsežnom dnevniku Andyja Warhola koji je uredila njegova dugogodišnja prijateljica, spisateljica Pat Hackett, koja se i sama pojavljuje u seriji.

Iz Dnevnika i života Andya Warhola

Andy je dnevnik počeo pisati nakon što je na njega izvršen atentat, 1968.godine, kojeg je pukim čudom preživio i od kojeg se zapravo nikad nije u potpunosti oporavio.

Uz Andyeve riječi, na koje smo odmah u prvoj epizodi upozoreni da ih ne uzimamo zdravo za gotovo, čujemo komentare mnogih njegovih suradnika i dugogodišnjih prijatelja poput Boba Colacelloa, urednika časopisa Interview; manekenke i prijateljice Jerry Hall; fotografa i dugogodišnjeg prijatelja Christophera Makosa; pisca i kritičara Luca Santea; Vincenta Freemonta - nekadašnjeg zamjenika direktora Warholove izdavačke kuće; producenta Johna Watersa; braće blizanaca njegovih partnera Jeda i Jona te mnogih drugih.

Umješnost u poslovanju najzanimljivija je vrsta umjetnosti. (citat iz Andyevog dnevnika)

Andy Warhol postao je jedan od najpoznatijih portretista jer je svakoga znao prikazati lijepim - utemeljivši tako postulat Pop arta: ‘Sve je lijepo’.

Svoje umjetničko stvaralaštvo držao je izvan sebe samoga, no njegovi kolege tvrde da su njegova osobnost i njegova umjetnost bile nerazdvojne. Umjetnik koji je zauvijek ostao autsajder žudio je biti prihvaćen od mainstreama.

Došao je iz svijeta avangarde, no njegova opsjednutost slavom i slavnima, bogatim bijelim gay protestantima, kao i vanjskim izgledom dovela ga je u rizik da bude proglašen površnim.

Na Warholovu površnost i komercijalnost mnogi su gledali kao na najsjajnije ogledalo tadašnjeg vremena, tvrdeći da je on uhvatio nešto neodoljivo u duhu vremena američke kulture.

Prema narudžbi talijanskog trgovca umjetninama koji je htio impersonalnu, anonimnu seriju, fotografirao je drag queenove i trans osobe crne boje kože i latinoameričkog podrijetla, iz kluba blizu svoje Tvornice.

Iz tih je fotografija napravio svoju najkontroverzniju seriju ‘Dame i Gospoda’ (Ladies and Gentleman).

Aktivnost izlaganja portreta društvenih marginalaca koji inače nikad ne bi dobili toliko prostora, kao i bliska suradnja s Basquiatom, djelomično se smatraju eksploatacijom.

Marsha P Johnson

Fotografirani ljudi plaćeni su par sto dolara, te nisu imali utjecaja kako će ispasti njihov portret niti gdje će i kako biti izložen.

Marsha P. Johnson, čiji je portret bio dijelom izložbe, u intervjuu 1979. godine s ironijom prepričava o svom prolasku pokraj galerije u kojoj je njezin portret na rasprodaji za više tisuća dolara, dok si ona istovremeno pokušava pronaći stan kojeg si može priuštiti.

Serija ‘Dnevnici Andya Warhola’

Warholov karakter istaknut u Dnevnicima, prikazan je kao omjer njegove seksualnosti (dok je on tvrdio da je aseksualan), religijske predanosti i slike o sebi, te kako je to utjecalo na njegov rad. Kao gay katolik koji mrzi vlastitu kosu, hrapavu kožu, širok nos i svoje crte lica, on je sramežljiv i nesiguran u sebe.

Serija posvećuje po jednu čitavu epizodu svakom od Warholovih partnera, Jedu Johnsonu i Jonu Gouldu, te njegovom prijatelju i suradniku Jeanu - Michel Basquiatu. Ostala tri nastavka pretežito se bave njegovim dolaskom u New York, poslovno - umjetničkim razvojem, širokim poljem djelovanja, te stvaranjem brenda iz sebe i oko sebe.

Pretvoriti sebe u proizvod zvuči malo gadno, ali na pozitivan način. Danas je to prilično rašireno. Osoba postane brend, za to je uvelike zaslužan ili kriv Warhol. Bob Colacello

Glas Andyu posudio je Bill Irwin, koji i igra Warhola, siluetno ili profilno, u dimu ili polumraku u scenama koje su napravljene kako bi se atmosferski približio narativ Dnevnika.

To je posve nepotrebno kao element te znatno i produžuje seriju, čija četiri zadnja nastavka traju više od sat vremena.

Serija općenito obiluje podacima, natrpana je slikovnim sadržajem iz svih mogućih izvora, ponekad se fotografije izmjenjuju toliko brzo da ih je nemoguće pratiti bez ponavljanja.

Ta dramaturška i sadržajna prezasićenost dobro oslikava košmar u Warholovom stvaralačkom procesu, njegov kompleks neprivlačnosti, nejasan stav oko emotivnosti i partnerstva, želju za slavom, neutažive poslovne ambicije, duboku ironiju i vječitu usamljenost njegove krhke duše.

I want to be a machine. (Želim biti stroj.) Andy Warhol

No, uslijed ogromne količine podataka teško se usredotočiti, a i vremenski je zahtjevno pregledati toliko materijala, unatoč mnogim zanimljivim elementima, serija definitivno ima zamarajući koncept.

Sigurno bi razveselilo pokunjenog Warhola, kad bi znao koliko je prostora dobio na današnjoj Netflix platformi, čime je zapravo potpuno pogođena srž čitavog njegovog djelovanja. Jer njegovo je djelovanje bilo posvuda i u svim smjerovima, i stalno.

Kraj serije pokazuje da je unatoč naizgled nezainteresiranoj pomalo voajerskoj vanjštini i toj obojanoj, ohlađenoj ‘poslovnoj’ ličnosti koju je Warhol planski i sustavno gradio, koja je bila dijelom njegovog sveopćeg performansa, zapravo sve poteklo iz njegove osobne boli, osjećanja opće nesreće i usamljenosti neshvaćenog dječarca.

Serija pomno pokazuje treći i dio četvrtog kvartala prošlog stoljeća koje je bilo umjetnički mnogo suprotstavljenije i istinski glamuroznije negoli današnje vrijeme. Kao i ogromni potencijal tog doba, koji je manifestiravši se donio strukturalne, estetske i diskurzivne promjene u mnogim granama umjetnosti i javnog života.

Slojevito prikazuje i dekadentnost jedne izuzetno važne umjetničke epohe kroz život i karakter jedne od najvažnijih osoba, ikona umjetnosti, komercijalnosti i javnog života dvadesetog stoljeća.

Ocjena serije: 3.5/5

Na prošlogodišnjem je kanskom festivalu premijerno prikazan i solidan dokumentarac ‘The Velvet Underground’, redatelja Todda Haynesa, koji se bavi dijelom ovdje spomenute tematike prikazujući formiranje benda, suradnju s Warholom te živote članova i suradnika.