Čini se da je posljednjih godina omiljena tema hrvatskih redatelja i funkcioniranje obrazovnog sustava. Tako je prije dvije godine u pulskoj Areni trijumfirala "Zbornica", osvojivši Veliku zlatnu arenu i još četiri Zlatne Arene, koja je prije nekoliko dana reprizno prikazana i na Hrvatskoj televiziji. U tom filmu redateljica Sonja Tarokić altmanovskom mozaičnom naracijom opisuje stanje i međuljudske konflikte u jednoj osnovnoškolskoj zbornici, s novopridošlom pedagogicom (Marina Redžepović) kao glavnim likom.
Ovogodišnji festival nudi nam pogled na zbornicu iz perspektive takozvanog tehničkog osoblja, budući da je junakinja filma "Žena s gumenim rukavicama" školska spremačica Mirna (Areta Ćurković) koju pratimo tijekom dužeg štrajka. Za razliku od većine svojih kolega, Mirna nema problema samo s plaćom nego je njezin privatni život tegoban u svakom pogledu.
Njezin muž je nasilnik, nepokretna majka ovisi o njezinoj skrbi, a punoljetna djeca zarađuju svoj kruh u inozemstvu. Unatoč svim nedaćama koje pritišću njezina pleća, Mirna svojim osebujnim svjetonazorom i stoičkim životnim stavom i dalje vjeruje u smisao vlastitog života.
Zanimljiva je biografija redatelja ovog filma (Mario Šulina), koji je završio Poljoprivredni fakultet u Osijeku, a paralelno se počeo baviti fotografijom, glazbom i najzad filmom.
Redateljev fotografski background vidljiv je kroz vješto komponirane i dobro snimljene kadrove, iako ova socijalna drama djelomično pati od klišejiziranih rješenja, naročito kad je u pitanju sindikalni aktivizam, dok je u domeni međuljudskih odnosa Šulina dosljedniji i učinkovitiji. Najbolji dio “Žene s gumenim rukavicama” nedvojbeno je Areta Ćurković, koja nevjerojatnom mirnoćom i minimalističkim glumačkim potezima doslovno dominira filmom. Da je potpisnik ovih redaka član žirija vjerojatno ne bi puno dvojio kome treba dodijeliti Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu.
Iz filma "Sveta obitelj"
Nakon ovog filma koji se odvija u suvremenoj slavonskoj školi, u Areni je prikazan film koji nas odvodi u ne tako davnu slavonsku ruralnu prošlost.
Riječ je o "Svetoj obitelji", redateljice Vlatke Vorkapić, koja se bavi dramom na seoskom imanju bogatog gazde (Nikola Đuričko), kamo dolazi raditi siromašna nadničarka iz Bosne (Luna Pilić). Šarmantnom gazdi koji stalno švrlja okolo, što jako dobro zna njegova religiozna supruga, padne na pamet da siromašnu i vrijednu djevojku uda za vlastitog sina protiv njegove volje (fabularna sličnost s filmom “Svoga tela gospodar”), budući da je sin odavno predmet seoskih ogovaranja zbog svojeg samačkog statusa. Ujedno, gazda u djevojci vidi i budući objekt svoje seksualne požude, što će u konačnici potpuno dokrajčiti njihovu "uglednu" obitelj.
Gazda je možda i najzanimljiviji filmski lik, budući da ga redateljica slojevito portretira vješto kombinirajući dobro i loše osobine. S jedne strane, riječ je o vrlo šarmantnom i omiljenom čovjeku, koji je galantan prema poznanicima i unajmljenim radnicima, a s druge strane gledamo okorjelog ženskara, čak i silovatelja u slučaju kad ne uspije šarmom dobiti ono što želi.
Najveća prednost ovog filma svakako je sjajna ikonografija slavonskog sela, čija tradicija ostaje očuvana i tijekom 1960-ih kada se odvija radnja filma. Mnogi dobri redatelji jednostavnu zapnu kad trebaju prikazati atmosferu sela i seoskog života, dok Vlatka Vorkapić u tom segmentu naprosto briljira. Možda je razlog tome i njezino veliko iskustvo u režiranju televizijskih etnografskih dokumentaraca, budući da su njezine etnografske sekvence poput berbe i svadbe prožete silnicama ruralnog života i minuciozno razrađene na svim razinama.
Unatoč određenim dramaturškim slabostima, riječ je o vrlo ozbiljnom filmu angažirane teme i dojmljivog redateljskog pristupa. Gotovo nevjerojatno djeluje činjenica da je ista redateljica prije desetak godina snimila film "Sonja i bik", jako gledanu komediju ne baš osobitih dometa.
