"Brod", 65-minutni dokumentarni film Elvisa Lenića o brodogradilištu Uljanik svjetsku će premijeru imati na ovogodišnjem 70. Pula Film Festivalu, u Areni, iduće subote, 23. srpnja s početkom u 21.30 sati. I sam autor radio je pet godina u Uljaniku u vrijeme ekspanzije gradnje serija brodova za prijevoz automobila i stoke; jedan takav "stočar" i sada - nedovršen - trune na navozu u posrnulom Uljaniku.
Elvis Lenić je pet godina, do 2003., radio kao diplomirani inženjer strojarstva u 'Pripremi brodogradilišta'. No, i kao tinejdžer-srednjoškolac radio je preko omladinske zadruge u utrobi broda. U uvodu razgovora prepričava nam jedno još ranije, intenzivno iskustvo koje je doživio kao dječak.
"U prvoj polovici 80-ih pokojni otac Rino odveo je mog brata Denisa i mene u Uljanik. Imao sam osjećaj kao da smo došli u centar NASA-e u Houstonu. Tada sam kao dijete bio impresioniran ogromnim brodovima, pogonima, dizalicama, strojevima", veli on.
Neki ljudi koji sada vode ruinirane ostatke Uljanika tvrde da Uljanik ide dalje. Kakav vi imate osjećaj?
Kao čovjek koji je tamo radio, imam osjećaj da se u Uljaniku u perspektivi može raditi samo nešto u malom obimu, bravarija ili manji brodovi kao u Tehnomontu. No, nikada više brodogradnje u onom obimu. Nestali su kadrovi, nestala je tehnologija. To je nemoguće vratiti.
Da li se mogla dogoditi propast Uljanika u Jugoslaviji?
Zabilježeno je da je jednom prilikom 60-ih izbilo radničko nezadovoljstvo i da su tada pojedini rukovoditelji završili u moru. Uljanik je nekada toliko značio da ne vjerujem da bi se tada država, bilo tko, usudio dozvoliti da Uljanik propadne. Nekad nisu novci bili toliko bitni. Uljanik je bio, ajmo reći, društvena institucija, a ne samo mjesto gdje ćeš zaraditi plaću, iako je i plaća bila bitna. Pripadnost kolektivu bila je puno izraženija. Uljanik je predstavljao sociološki identitet i ponos cijelog grada, ne samo njegovih radnika. Osamdesetih godina radnici Uljanika činili su 65 posto radništva cijele Pule, a koja je tada itekako imala puno proizvodnje, industrijskih pogona, tvornica.
Koliko je Uljanik zahvalna filmska lokacija?
Uljanik mi je uvijek djelovao jako filmično. Izgledao mi je kao super kulisa za žanrovski film - scenografija, skele, cijevi... Jedan specifičan ugođaj. Tko je mogao znati da ću, ironijom sudbine, 20 godina kasnije snimiti film o propasti Uljanika.
Osjećate li tremu osam dana uoči premijere filma pred svojom pulskom publikom, u gradu čiji je glavni simbol, uz Arenu i valjda Matu Parlova, bio i Uljanik?
Osjećam malu tremu pred domaćom publikom, tim više jer je pulska publika, kao i u rocku, tako i u filmskoj tradiciji, obrazovana i ima svoje kriterije.
Ne postoji valjda obitelj u Puli i Istri koja nije vezana s brodogradilištem Uljanik. Je li to slučaj i s vama? Koliko je to bio vaš stvaralački motiv?
Naravno, moj pokojni otac, kojem sam posvetio ovaj film, cijeli je radni vijek proveo u Uljaniku, kao i moj stric i teta. I ja i moj brat smo dio staža odradili u Uljaniku. Kad zbrojim sav staž članova moje obitelji, prelazimo 100 godina, cijelo jedno stoljeće.
Kako ste koncipirali film? Pitam to zbog slojevitosti teme, obiteljskog iskustva, posrtanja Uljanika.
To nije film koji želi istražiti što se dogodilo s Uljanikom i koji su uzroci njegovog pada. To nije film iz perspektive menadžera, političara i onih koje nam kroje sudbinu. To je film iz perspektive radnika, običnog malog čovjeka. To je intimna, najiskrenija radnička perspektiva.
Lijepa je ta istarska pjesma koja se pojavljuje u najavi filma - pomalo komična, pomalo tužna ("Tvoja sirena najlipše nan svira, trinaestega u misecu po plaću nas poziva").
Dobro ste primijetili. Čini mi se da cijeli film, unatoč svom konačnom tragičnom, luzerskom ugođaju opet sadrži život, humor, spontanost. Baš poput te pjesme koju je, usput, pjevao naš znameniti istarski kantadur Pere Brgić, a koji je također bio radnik Uljanika i jedan nam je od sugovornika u filmu.
Ima različitih sugovornika.
Da, kroz film je prikazana različitost, taj 'melting pot' naroda i narodnosti koje je bila oznaka ne samo pulskog, već svih brodogradilišta u Jugoslaviji. Protagonisti filma su Uljanikovci različitih dobnih skupina, srednjeg životnog doba i umirovljenici. Oni su mi dali svoja sjećanja, impresije, svoja mišljenja zašto je tako završilo s Uljanikom.
Film traje 65 minuta? Koliko ste koristili arhivu?
Budući da to nije istraživački dokumentarac, nema puno arhive. Jedino na početku filma, s fotografijama Povijesnog i pomorskog muzeja Istre, zbog čega posebno zahvaljujem ravnatelju muzeja Gracijanu Kešcu te stručnim djelatnicama Gordani Milaković i Lani Skuljan Bilić. Ostalo je sve recentno snimljen materijal, od snimki štrajka i protestnih radničkih povorki gradom 2018. godine pa nadalje.
Naziv filma "Brod" asocira me na pjesmu i stih (Budimira Žižovića/Francija Blaškovića) "Mi gradimo brodove, a brodovi plove". Koliko u filmu ima nostalgije?
Bilo bi predoslovno kad bi se film zvao "Uljanik". Brod je općenitiji pojam od Uljanika samog. Brod je gotovo mitski element, od Noine arke nadalje. S druge strane, do danas je na navozu Uljanika još uvijek nedovršeni brod ('stočar'), pa je i u tom kontekstu naziv filma bio primjeren.
Koliko ste snimali film?
Film je nastajao kroz tri i pol godine, od prve snimke do kraja montaže.
Elvis Lenić
Dosad ste snimili desetak kraćih i srednjometražnih filmova, od kojih je "Meso" na Liburnia Film Festivalu 2018. godine osvojio nagradu za najbolji film kao i za najbolji regionalni film. Je li vam ovo, zbog osobnog iskustva i emocija, dosad najzahtjevnije djelo?
Istina, ovo mi je dosad najkompleksniji rad.
Koliko su emocija i dugo obiteljsko radničko nasljeđe vezano uz Uljanik bili prijetnjom da se sklizne u patetiku?
I producentica i montažer i ja bili smo svjesni da postoji mogućnost skliznuća u patetiku. No, ljudi koji su do sada pogledali film kazali su nam da je vrlo emotivan, ali ne patetičan. Citiram njih. Trudili smo se da se te emocije postignu ne samo izjavama sugovornika nego i redateljskim stilom, zvukom, glazbom.
Glazba?
Cijeli soundtrack čine lokalni glazbenici i autori. Poslušat ćete iduće subote.
Nakon više od 160 godina postojanja i brojnih veličanstvenih brodova koji su isplovili iz njegova pogona, pulsko brodogradilište “Uljanik” postalo je groblje napuštenih radiona, čeličnih olupina i zaustavljenih dizalica. U tom krajoliku postapokalipse kojeg danas nastanjuju glasni galebovi, polugladne mačke i račići, sustižu nas emotivna svjedočenja bivših radnika. Film "Brod" posveta je svim obiteljima čiji su članovi kroz generacije bili vezani za ovo brodogradilište.
U Areni se "Brod" prikazuje izvan konkurencije. Uz režiju, Lenić potpisuje i scenarij, Matija Debeljuh montažu, a Bojan Kondres oblikovanje zvuka. Producentica filma je Dijana Cetina Mlađenović, a realizirala ga je produkcijska kuća Kinematograf
