Nenamjerno, iz radoznalosti, Gianni je uhvatio detalj rodne kuće biskupa Jurja Dobrile (1812.- 1882.) koja je pretvorena u muzej.
Slika me zaintrigirala: nekoliko primjeraka muzejskih brošura položeni su na otvoru prozora pokrivena paučinom koju je svjetlost razotkrila. Detalj govori o vremenu i memoriji i posljedično o muzeju kao mjestu gdje se vrijeme i memorija pohranjuju.
Valjda je cilj opirati se zaboravu, paziti na paučinu.
Pokojni Eđi je u svojoj konobi čuvao sliku na koju je (ako me pamćenje ne vara) bila ispisana slijedeća misao: "Što više učiš više znaš - Što više znaš više zaboravljaš - Što više zaboravljaš manje znaš. Čemu toliko truda?"
Dakle, "chi te lo fa fare?".
Rodna kuća / muzej Jurja Dobrile
Postoj opasnost da muzej poluči suprotan efekt, da potiče zaborav. S obzirom na tešku, debelu povijesnu sedimentaciju, Istra ima puno muzejskih postava; poluotok je star, star je kao cijeli Mediteran.
Mate Balota piše: "Sigurno je Matija Vlačić bio prvi i originalan, kad je materijalne prilike Istre i uslijed toga hranu Istrana (suha hrana: kruh, suhe smokve, sir) uspoređivao s Palestinom i hranom Palestinaca u doba postanka biblije. Nesumnjivo je klima uvjetovala kroz hiljade godina prvenstveno stočarski karakter istarskog gospodarstva...".
Stari smo kao biblija. Unutrašnjost rodne kućice biskupa zorno prikazuje praiskonsku istarsku zbilju u kojoj dominira ognjište. Krov je od škrilja. Kratki i lijepi opis istarskog doma siromašnih seljaka nudi nam prof. Branko Fučić. On prikazuje stanje u Bermu u vrijeme kada je Vincent iz Kastva (1474.) slikao freske u poznatoj crkvici sv. Marije na Škriljinah, ali situacija je identična:
"Kuće, bile su male... U njima je čovjek dijelio svoj prostor s onim za plodine i stoku. Zidovi su bili začađeni i tužni, a po kući su se najslobodnije kretala djeca, jer im glave nisu dosizale do oblaka dima što se u kući širio s niskog ognjišta. Hodalo se pognute glave...".
Zamišljamo kako mali Juraj skakuće dok se roditelji kreću pognute glave.
Na ulazu u kućicu nalazi se stara murva, vjerojatno je mlađa od biskupa, no ugodno ju je promatrati kao izvor sezonskih slatkiša.
Stara murva, vjerojatno mlađa od biskupa Dobrile
Prvi sam put skrenuo za Ježenj dok sam još radio u Trstu.
Na početku ceste koja vodi do Velog Ježenja nalaze se nekoliko stabala koji dominiraju oranicom i pašnjakom, djeluju staro, samotno, možda pripadaju Dobrilinom vremenu, razdoblju kad je biskup već bio u Trstu.
Dobro je kad se novinar rukovodi nevjerom sv. Tome
Ježenj ne nudi neku posebnu panoramu, naselje raštrkanih kamenih kuća kakvih ima posvuda u Istri. Ali, tu je rođen istarski velikan.
Prilikom prve posjete zapisao sam da je dobro kad se novinar rukovodi nevjerom sv. Tome, utvrđuje kad je prst uvukao u ranu.
Caravaggiov "Nevjerni Toma"
Istra je prepuna Dobrilinih ulica, trgova, parkova, institucija koje nose njegovo ime; na tršćanskom groblju Sant & Anna posjetio sam u nekoliko navrata grobnicu tršćanskog biskupa.
Nedostajao mi je Veli Ježenj, uvukao sam prst u ranu i metabolizirao izuzetni životni uspon dječaka rođenog u obitelji siromašnih seljaka u neznanom, beznačajnom zaseoku u feudalnoj Pazinskoj grofoviji.
Crkvena školska vertikala bila je jedina dostupna staza uzdizanja na krutoj socijalnoj ljestvici i mladi Dobrila je snagom urođenog talenta protutnjio kroz nju poput meteora: od Ježenja do carskog Beča.
Okolica Dobrilina rodnog mjesta
Pokopan je uz najviše počasti kao tršćanski biskup 1882. godine. Odgojno - obrazovna djelatnost bila je središtem njegova preporodnog djelovanja. Intenzivno je radio na školovanju hrvatskih intelektualaca kojih do tada, do njegove pojave, u Istri nije gotovo ni bilo. Dobrila je vjerojatno najsnažnija ličnost istarske povijesti uopće.
Stanovnici Ježenja ponosni su na ono što im je povijest ostavila u nasljeđe: prigodom 200. obljetnice rođenja naručili su izradu reljefa s likom biskupa i postavili ga na ulazu rodne kuće.
Ako je namjera čitanje teritorija, posjeta Ježenju preporuča se pod pretpostavkom održavanja minimalne funkcionalne veze između istarske povijesti i istarske sadašnjosti.
Na postolju već spomenutog reljefa odaje se počast "hrvatskom istarskom preporoditelju i prosvjetitelju".
Skromnog sam mišljenja da Dobrilinu ulogu valja smjestiti u kontekst procesa koji se i dalje razvija u vremenu, bez prekida, linearno i bistro.
Ako je tomu tako, onda bi vrijedilo utvrditi položaj odnosno ustanoviti u kojoj se fazi napornog hoda u vremenu nalazimo, krenuvši uzbrdo od Dobrilinog narodnog preporoda.
Biskup je 1854. objavio u Trstu molitvenik "Otče, budi volja tvoja! Molitvena knjiga s podučenjem i naputjenjem na bogoljubno življenje", koji je dugo bio jedini tekst na hrvatskom jeziku u Istri, te je postao simbolom hrvatske nacionalne kulture i pismenosti druge polovice XIX. st. u Istri i na Kvarneru…
Iz današnje perspektive doima se kao zrno pijeska, no to je tek privid jer teško da ćete danas pronaći jednako odvažan izdavački pothvat. U biti, današnja Istra nema niti ozbiljniju tiskaru, a kamoli karakternog izdavača.
Imamo mrežu, ali peca u moru zaborava.
