Direktorica Monte Librića: "Sa životinjama ćemo stvoriti pomalo divlju atmosferu u samom srcu Pule"

Slavica Ćurković direktorica je pulskog Monte Librića, književne manifestacije izrasle iz Sa(n)jam knjige u Istri koja se u posljednjih 15 godina razvila u najveći festival knjiga za djecu.

Jubilarni Monte Librić otvara se preksutra, u ponedjeljak u 11 sati u pulskom gradskom parku popularnog naziva ‘Kukuriku park’ nasuprot Dvojnih vrata, koji će na tjedan dana postati najživlja literarna pozornica. Ovaj put življa za - stvarne životinje. Naime, tema ovogodišnjeg izdanja je "Librić Zoo park".

Ovaj put Kukuriku park, uz knjige, postaje i mali zoološki vrt. Dolaze kraljevski piton, mliječna zmija, kornjača, konj, sova, koza, jastreb... Možete nam pojasniti koncept ‘književnog ZOO-a’?

U Park Petra Krešimira IV., u kojem sada održavamo Librić, prvi puta smo izašli 2020. godine jer smo festival, zbog epidemioloških mjera, mogli održati samo na otvorenom. Tadašnji koncept ‘knjižare na otvorenom’ sjajno je primila publika. No mi smo, a posebice djeca, navikli da niti jedan Librić ne smije biti kao prethodni. Tražili smo, dakle, načine da proširimo programske sadržaje, privučemo još veći broj djece i ponudimo im novu kombinaciju igre, učenja i ulaska u svijet književnosti.

Programima Librić Zoo parka stvorit ćemo pomalo divlju atmosferu u samom srcu grada, a onda sve to, preko književnosti, spojiti u jedinstvenu cjelinu. Životinje su nerijetko junaci književnih tekstova za djecu, inspirativne su, priče o njima često su temelj književnih klasika. Mi ćemo u tom okviru, s piscima i spisateljicama na bini i životinjama oko nas govoriti o prijateljstvu, ljubavi i odnosu ljudi i životinja. Uvjerena sam, bit će to nesvakidašnji program.

1. Monte Librić: Mladen Kušec i Zvonimir Balog

Koliko se vaš pristup rada s djecom promijenio od prvog izdanja do danas? I što je, osim kreacije i stečenog iskustva vas i vaših suradnika, diktiralo te promjene?

Kroz rad na Sajmu knjiga te na Monte Libriću, ali i na nekim ranijim, manje ili više sličnim poslovima, naučila sam da ne postoji precizna formula za kreativnost, ali da postoji njezin neizostavni dio, a to je spremnost na promjene. Naša je publika po prirodi stvari upravo takva, promjenjiva. Djeca odrastaju, dolaze nova, formirana paralelno s napretkom koji gledamo u realnom vremenu. Sam početak Monte Librića bio je magičan trenutak i rezultat sinergije zanesenjaka koji su sudjelovali u svakom segmentu njegovog stvaranja. Nije se puno razmišljalo o nekim velikim strategijama i futurističkim projekcijama. Igra s topografijom i toponimijom Pule na i podno sedam brežuljaka odmah je profunkcionirala i festival je rođen.

Za 15  godina se, naravno, puno toga promijenilo. U početku smo bili uvjereni da ćemo jednostavno postati festival autora za djecu s prilagođenim programskim modelima koje smo stvorili na velikom Sajmu. No nije bilo tako. Librić je ubrzo pronašao svoj razvojni put. I ono što najviše volim na Monte Libriću, a voli i cijela ekipa, jest to što se naš pristup radu s djecom i dječjom knjigom stalno mijenja. Suštinski, ne mijenjamo se mi sami od sebe, već nas mijenja naša publika. Na nama je samo da ne pružamo otpor.

Pajo Kanižaj na prvom Monte Libriću

Je li najveći vaš zahtjev bio kako djeci, još više tinejdžerima približiti knjigu, s obzirom na potpuno nove virtualne generacije ovisne o društvenim mrežama i kratkim vizualnim porukama te ultra brzim izmjenama sadržaja?

U ekipi Librića potpuno smo svjesni dječje navike konzumiranja sadržaja kroz suvremene medije i internetske platforme. Za razliku od odraslih, djeca naravno imaju puno više elana pa s lakoćom prihvaćaju promjene i prate, dapače stvaraju, "digitalne" trendove. Kod njih ne postoji zona komfora iz koje se teško "pokrenuti", no s druge strane, nametnut im je taj ipak prebrzi ritam koji rezultira neskladom između "nevinog" djetinjstva i prebrzog sazrijevanja.

Djeca i mladi su danas ekstremno kompetitivni i to se vidi upravo na društvenim mrežama. Eh, kad bi barem broj pročitanih knjiga, a ne pratitelja na TikToku rangirao mlade u društvu. Ili preciznije, bez čitanja prave literature i ideje za internet ostaju tek jednolične. A djeca i mladi mogu i trebaju "usporiti" kada je čitanje u pitanju, samo tako će biti "brzi" i originalni za virtualni svijet. To imamo na umu kada im se obraćamo.

Ja sam lice grada - izložba dječjih autoportreta 2019. godine

Čak mi i stariji ljudi, inače ljubitelji književnosti,  a koji su se zadnjih godina navukli na svijet mobitela i društvene mreže, kažu da se ne mogu skoncentrirati i pročitati više od par stranica knjige. Kako to komentirate?

Pa trebaju učiti od naše publike. I oni su "navučeni na ekrane", a opet se lako prebace na knjigu u klasičnom obliku. Zapravo je njima lakše. Mi, stariji, još se uvijek nismo naučili živjeti s tehnološkim napretkom, dok je on djeci prirodan. Nekada se sve mijenjalo sporije i lakše smo se prilagođavali. Danas se promjene događaju brzinom svjetlosti i nije čudo da se ne znamo nositi s njima. Ali bez brige, to je samo prolazna pojava: knjizi se prijetilo i pojavom radija, televizije, računala, interneta i ona je sve to preživjela. Dobra književnost je, da tako kažem, strpljiva: ona čeka svoju publiku koja, kako vidimo na Libriću, dolazi. I u tom smislu, uopće ne vidimo problem.

Minja Subota na Monte Libriću 2015. godine

Knjiga u pokretu (2015.)

Jesu li i vama roditelji čitali priče za laku noć i koliko je to važno i za odgoj djeteta, a u konačnici za položaj književnosti?

Moje djetinjstvo je izgledalo kao iz serije "Smogovci". Odrasla sam u zagrebačkom predgrađu u Dubravi, i ne sjećam se da su se roditelji igrali sa mnom ili da netko iz moje ekipe ima takvo iskustvo, a pogotovo da su mi čitali. Jednostavno, oni su se bavili sobom, a mi djeca smo se zabavljali sami ili smo, posebice ljeti, puno čitali. Znam da takav odgoj danas djeluje pomalo surovo. Vrijeme je izrodilo nove generacije roditelja koje ponekad i previše bdiju nad djecom.

Ne kažem da se djecom ne treba baviti, sasvim suprotno, ali je jako važno naći mjeru koja će pomoći da ih se usmjeri, ali im i omogućiti da sami otkrivaju svijet oko sebe i razvijaju se. Sigurno je dobro djecu uspavati pričom, ali to još uvijek ne znači da smo ih pridobili za svijet književnosti. Bilo kakvo forsiranje proizvodi suprotan efekt. Korisnije je suptilno djecu usmjeravati ka literaturi i imati razumijevanja za njihove interese, i puno, puno razgovarati s njima.

Zvonimir Balog s djecom (danas punoljetnim ljudima) na prvom Monte Libriću

Koja biste gostovanja autora posebno istaknuli u ovih 15 godina? Zašto su bila vama ili djeci bila značajna, dirljiva, duhovita...?

Možda ću zvučati patetično, ma hoću sigurno, ali ništa ljepše, nego kad se, s godinama, imaš čega sjećati. No, koliko bi prostora trebalo za sva sjećanja?! Hrvatska ima vrlo kvalitetnu scenu, posebice ilustratorsku, a bilo je i inozemnih autora, prije svega, talijanskih. Ipak, izdvojit ću Kušeca, tko bi zaboravio najboljeg dječjeg sugovornika svih vremena i uopće divno ljudsko biće. Stihovima himne “u tom mjestu tararestu/knjige vode glavnu festu” pogodio je srž našeg festivala.

Sjećam se i gostovanja televizijskog voditelja Minje Subote koje je bilo zbilja fascinantno jer su djeca, bez obzira što nisu nikad čuli za njega i ne poznaju njegov rad iz prilično davnih vremena, prihvatili njegove songove, pa su se odmah nakon upoznavanja dignula na noge i pjevala s njim “Deca su ukras sveta”. Sjećam se i najskromnijeg čovjeka na svijetu, svjetske zvijezde Kęstutisa Kasparavičiusa, litavskog ilustratora i čovjeka s dva talenta: likovnog i spisateljskog. On nam je rekao: “Litva je hladna zemlja i tamo djeca puno čitaju. Kod vas je problem vrijeme. Pogoršajte klimu i dobit ćete nove čitatelje”. Mi smo, ipak, odlučili iskoristiti našu klimu da stvaramo nove čitatelje. Zato je Librić u doba godine kada se u svijet literature ulazi kroz igru na otvorenom.

Legendarni Mladen Kušec na 10. Monte Libriću

Čita li se danas ili ne čita dječja književnost; kako se, s vašeg festivalskog ali i državnog aspekta, ona prodaje?

Reći da se uopće ne čita i očajno prodaje, jednako je pogrešno kao i reći da se čita puno i prodaje sjajno. Uvijek može bolje, a svi mi vjerujemo da ne može biti gore nego što jest, iako naravno može. Da se ne bismo gubili u procjenama i nagađanjima, mi smo odlučili pametnije trošiti vrijeme i biti manifestacija koja ne samo da promiče knjigu i književno stvaralaštvo, već ostavlja i trag u knjizi i knjigom. Zato smo osnovali Biblioteku Monte Librić. Za sada imamo tri izdanja: slikovnicu “Ponoć u parku 52” autora Vanje Marković i Vibora Juhasa, zatim interaktivnu slikovnicu “Žive razglednice Pule” Manuela Šumberca i Vibora Juhasa, te iznimno uspješnu knjigu za djecu i odrasle “Pio i Pepe, ako nije onda je” Mauricija Ferlina, Danijela Žeželja i Stanislava Habjana.

Papirnata Baka Librić (2018.)

Ove godine u izdanju Zajednice Talijana Pula bit će ukoričena slikovnica “Ježeva kućica” s talijanskim prijevodom koji je nastao u suradnji s Europskim institutom za književno prevođenje i Ljiljanom Avirović, a njeni Piccoli traduttori, tekst su preveli prije nekoliko godina na Monte Libriću. Jedva čekam na talijanskom čuti: “Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta...”  I sigurna sam da će to izazvati veći osjećaj zadovoljstva od brojki u koje ionako ne možemo biti sigurni.