Duž ceste koja od Krajcarov briga vodi do sela Jopi primijetit ćete malu bijelu kamenu kapelicu. Pored nje diže se prema utrobi mračne hrastove šume bijeli puteljak. Vodit će vas do travnjaka i do samotne ladonje koja se guši pod zagrljajem bršljena.
Stablo kao da čuva ruševine sela Juršići, između Žminja i Svetog Petra u Šumi.
Prvi sam put vidio Juršiće krajem 80-ih. Odveo me otac uz pomalo ironičnu napomenu: “Dođi da ti pokažem napušteno naselje. Suočit ćeš se s posebnim kutom gledanja na pojam napretka”.
S obzirom da smo još živjeli u sklopu Jugoslavije, otac se poigrao s mojim naprednim, samoupravnim uvjerenjima. Kao veterinar na Žminjštini i Kanfanarštini koji se iz godine u godinu suočavao s drastičnim padom stočnog fonda, bila mu je, mislim, sasvim jasna vizija budućnosti seoske kulture i “boškarina”.
Juršići su bili vjerojatno jedan od prvih dokaza demografskog propadanja sela.
Koliko se sjećam, u ono vrijeme sve su zgrade sela bile pod krovom. Tokom obilaska ulazio sam i izlazio iz labirinta katova i soba, bio je to sklop stambenih jedinica koje su bile organski povezane.
Nije to bilo selo raštrkanih kuća, odvojenih obiteljskih zajednica, već neki viši oblik arhitektonske konvivence, urbana cjelina, kao neki zagubljeni djelić-kamenčić gradskog mozaika.
Tada nismo nikoga sreli, vjerojatno ni otac nije znao za Jožeta, pastira, jedinog žitelja Juršića koji je stanovao u kućici na zapadnoj strani bizarnog sela gradskih kontura i oblina.
Jožeta sam upoznao par godina kasnije, vratio sam se u selo s video kamerom, s namjerom da snimim emisiju za koparsku televiziju.
Našao sam ga pred ulazom u kućicu dok je stavljao sušiti na špag par hlača i nekoliko košulja. Jože je često odlazio u Jope jer u selu je živjela obitelj koja se brinula za njega, kod njih je često ručao, pomagali su mu u rješavanju sitnih problema svakodnevnice i svakako, nudili su mu kumpaniju.
Prije par dana vratio sam se u Juršiće sa sinom. Fulao sam cestu, stigao do Jope i na putu susreo gospođu koja me uputila na kapelicu i na puteljak. Poznavala je Jožeta, rekla mi je da, koliko se ona sjeća, prezime mu je bilo Dajčić.
“Dugo je već da je umra”, rekla mi je.
S njom sam obnovio sjećanje na susret sa starim pastirom. Jože je imao brata koji je nakon rata otišao u Ameriku. Pričao mi je da se prilikom odlaska brat založio da će se, čim stekne materijalnu sigurnost, vratiti po njega. Jože ga je čekao cijeli život. Gospođa je dodala da je na pogreb, koliko se ona sjeća, stigla i rodbina iz inozemstva: tko zna, možda brat ili netko iz bratove familije.
Konture originalnog istarskog sela i dalje odolijevaju zubu vremena unatoč pomanjkanju krova. Čujem da je netko kupio sklop povezanih seoskih kuća. Prodaja i kupovina dio su današnje istarske zbilje.
