DVIGRAD Dvigradske ruševine metafora su svega istarskog hudog kroz burna stoljeća

U Dragi su poljoprivreda i stočarstvo zamrli pa prostor osvajaju šikara i šuma. S ceste koja se od sela Mrgani spušta u Dragu nudi se najljepši pogled na ruševine srednjovjekovnog Dvigrada.

Za par godina i ta će panorama nestati, pretvorit će se u zelenilo.

Medeni su u Dvigradu stoljećima

Negdje oko 2001. godine zapadna strana brda očišćena je u velikoj akciji. Prošlo je dvadeset godina i priroda je ponovno moćno zavladala prostorom. Kad nema ovaca i koza, nakon eventualnog novog čišćenja, moglo bi se intervenirati herbicidima, (al)kemijom današnjice.

Prijatelj Toni (Anton Meden), strastveni tragač za povijesti Kanfanarštine kratko rezimira: “Priroda dela po svoje, briše ono što čovjek gradi”. Slažem se, priroda je poprilično hladna pojava, ljudsko vrijeme je nešto drugo, osuđeni smo biti sluge kraljevstva Memorije. Toni je u Dvigradu doma, najstariji pisani dokument o nazočnosti Medena u Dvigradu potječe još iz 1620. godine. jedan je Meden rukovodio (bio je gastald) bratovštinom sv. Antona.

Novigradski biskup Tommasini posjetio je Dvigrad 1650. godine i ostavio zapisano da je u gradu sreo tek tri siromašna seljaka. 1714. godine ispražnjena je bazilika sv. Sofije, skinuta je, među ostalim, mramorna propovjedaonica iz XIV. stoljeća i odnesena u crkvu sv. Silvestra u Kanfanaru.

Ratovi, malarija i kuga

Strpljivo smo čekali kraj večernje mise, Gianni je ušao i snimio prelijepo zdanje, nešto najvrijednije što imamo u Istri. Dvigrad živi u tom mramoru. Ne pratim današnja propovjedanja, tek usput bilježim koju misao Pape Franje, njegove osude rata. Kuga, rat i malarija dokrajičili su Dvigrad koji je u punom cvatu imao oko tisuću stanovnika. Tragajući za pisanim dokumentima iz desetog i jednaestog stoljeća, francuski povjesničar Georges Duby  pronašao je zanimljivu životnu priču seljaka iz francuskog sela Vertus. Njegov sukob s tadašnjom ideologijom i hijerarhijom postao je predmet biskupovog propovjedanja. Priča je kratka, zamislite da ste u Dvigradu:

“Krajem tisućite godine živio je u Galiji u selu Vertusu u regiji Chalons, Leutard, čovjek iz puka koji je, kako potvrđuje završetak događaja, mogao biti izaslanik Nečastivog. Njegovo bezobzirno ludilo počelo se objelodanjivati na sljedeći način: Bio je sam u polju, tog dana, zaokupljen nekim ratarskim poslom.

Umoran je zadrijemao i usnuo da mu je ogroman roj pčela ušao u tijelo kroz njegov skroviti prirodni otvor. Zatim su izašle kroz usta uz snažno zujanje i uznemirujući ga učestalim ubodima. Nakon dugotrajnog zlostavljanja od žalaca pčela, učinilo mu se da govore i naređuju da čini mnoge stvari, nemoguće drugim ljudima. Na kraju, potpuno iscrpljen, ustane, vrati se kući, potjera ženu tražeći razvod u skladu s evangelističkim pravilima. Zatim izađe kao da ide moliti, uđe u crkvu, nasrne na križ i slomi lik Spasitelja.

Gledajući taj prizor sve prisutne je uhvatila jeza, vjerovali su, s razlogom, da je lud. Ali on ih je uspio uvjeriti, budući da su seljaci slabe pameti, da je djelovao veličanstvenom snagom Božje objave. Gubio se u beskonačnim, beskorisnim i neistinitim govorima i nastojao se prikazati kao doktor, djelujući tako da se zaboravi doktrina znalaca. Plaćati desetnice, govorio je on, bilo je savršeno beskorisno.

Kada je to saznao veleučeni Iebuin, stari biskup biskupije kojoj je pripadao naš čovjek, naredio je da ga pozovu. Ispitivao ga je o svemu što je učinio i govorio, a on je pokušavao svoju otrovnu sramotu sakriti koristeći sebi u prilog svjedočanstva Svetog pisma, premda ga nikad nije učio. Iskusni biskup je prosudio da njegova obrana nije osnovana, da je slučaj koliko za tešku osudu toliko i sramotan. Dokazujući da je ludilo ovog čovjeka dovelo do nevjere, oslobodio je tog ludila djelomice prevareni puk i opet sav priveo katoličkoj vjeri. Shvativši da je pobijeđen i da se njegove demagoške ambicije nisu ostvarile, Leutard pronađe smrt utopivši se u bunaru.”

Mjesto za meditaciju

Porečki povjesničar Gaetano Benčić radi u gradskom Muzeju i s njim razmjenjujem kratka razmišljanja o smislu empatije suvremenog čovjeka prema ostacima prošlih vremena.

Kaže Gaetano da je Dvigrad izuzetno mjesto za meditaciju, da su dvigradske ruševine metafora istarskog huda kroz stoljeća. Dodaje da se ne smijemo zanijeti nekakvom romantičarskom glorifikacijom ruševina, ne treba stalno kopat, dobro je kad nešto ostaje skriveno. Danas je bitno čuvati, zaštititi u razumnim okvirima, jer smo skloni sve pretvoriti u nekakav luna-park za turističku potrošnju.

“Kad hodam ulicama Dvigrada osjetim toplinu ljudske mjere, nešto što smo izgubili u svijetu u kojemu je sve abnormalno veliko i široko”, kaže Gaetano. Gianni je snimao utvrde srednjovjekovnog grada; istarski kirmenjak pred zalazak sunca svjetli kao zlato.

U Dvigradu osjetim istu toplinu koja me obuzme hodajući ulicama rovinjske starogradske jezgre.

Da bi se kamen kojim su sazidane rovinjske i dvigradske kuće ispunio toplinom vremena, smislom povijesnog hoda, poslužit ću se impresivnom predstavom koju nam nudi djelić biografije poznatog škotskog istraživača afričkog kontinenta, doktora Davida Livingstonea:

Udijeli nam san

Kada je vrstan liječnik Livingstone prodro među siromašna afrička plemena koja se veoma teško brane od trgovaca robljem i lavova, žene, vidjevši ga naoružanog svim europskim zaštitnim umijećima, zazivahu ga, s razlogom,  prijateljskom providnošću pa mu se obraćahu ovim dirljivim zaklinjanjem:  "Udijeli nam san!”

Riječi su to što sva živa bića, svatko na svom jeziku, upućuju Prirodi. Svi žude i sanjaju sigurnost. Ne može se u to sumnjati kada se promatraju na djelu oštroumni napori kako bi ju ishodili. Oni pate, plaše se, žele živjeti...

U svakom je kamenu naših nasljeđenih i zidinama zaštićenih kuća utisnuta osnovna poruka, jednostavna i duboka: daj nam sna, daj nam sigurnost. Tragao sam puno za smislom osobne privrženosti prema starom gradu i napokon ga našao; mjesto sigurno, toplo, ispunjeno ljudskim prostorom, bez praznih ili crnih rupa, grad kao gnijezdo. To je ono što Gaetano naziva mjerom. To je ono što nam ruševine Dvigrada prenose.