Edna Strenja: Vrlo je bitno da opstanu radničke i antifašističke pjesme

Često pljujemo po Puli, tapija je ušla u političke slogane, ali nije sve tako crno. Naprotiv, u ovom gradu žive i stvaraju brojni sjajni ljudi čije stvaralaštvo daleko prebacuje lokalne i regionalne okvire. Jedna od njih je i Edna Strenja arhitektica, učiteljica, fotografkinja i voditeljica zbora. Jučer je u baru Ala Šu na Stoji u razgovoru s kolegom Zoranom Angeleskim oko sat vremena pričala o svom vrlo intenzivnom životnom ritmu.

Događaj je započeo izvedbom radničke pjesme „Son cieco e mi vedete /Se otto ore“ u interpretaciji Zbora Praksa koji Edna Strenja već godinama vodi. Edna se prvi put susrela s zborskim pjevanjem kada je 2000. godine upisala arhitekturu u Veneciji.

-Na drugoj godini faksa sam sasvim slučajno vidjela plakat na kojem se traže pjevači za zbor fakulteta i s cimericom sam otišla vidjet o čemu se radi. Ispalo je da sam u tom zboru ostala šest godina. Zbor i dalje vodi maestro Vincenzo Piani koji je i danas moj uzor, mentor i osoba koja je učinila da zavolim zborsko pjevanje. Svidjelo mi se što nikad nije sebe stavljao u prvi plan i nikad nije radio distancu između sebe i pjevača. Bio je dio nas. To danas pokušavam i ja. Zbor me naučio kako da se odnosim prema ljudima, kako razviti odnose i kako se postaviti i što je najvažnije, kako slušati ljude, uvodno je objasnila Edna Strenja.

Potom je govorila o svom diplomskom radu „Arhitektura grada Pule od 1850. do 1990. godine" koji se bavi pulskim urbanističkim nasljeđem u epohama militarizma, fašizma i komunizma.

-Krenula sam najprije s analizom talijanskog racionalizma koji u Puli ima nekoliko istaknutih objekata. Prije svega poštu ili kupalište Stoja koje je bliže futurizmu, dok je zgrada Fine očito imala namjeru predstavljanja moći Ducea i fašizma. Utemeljitelj futurizma Filippo Tomasso Marinetti bio je oduševljen Pulom. On je zaslužan za pulsku poštu koja je u grad svakako donijela jedan značajan komunikacijski napredak, rekla je Strenja dodajući da je za vrijeme Austro-Ugarske Pula značajno napredovala u urbanoj infrastrukturi dok je arhitekturalno za nju ipak puno zanimljiviji talijanski i jugoslavenski period.

-Grad je u Jugoslaviji opet postao naglašeno vojni a razvoj se počeo događati u turističkom smjeru. Izgrađeno je nekoliko značajnih hotela. Recimo, Splendid mi se puno više sviđao prije obnove. Slično je i sa Zavodom za zapošljavanje, naglasila je Edna Strenja te potom analizirala zgradu Robne Kuće i Croatie.

Struku je napustila zbog, kako kaže, preuskog kreativnog prostora i prevelike birokracije. Dio tog kreativnog prostora pronašla je u fotografiji.

- Počela sam fotografirati tek nakon očeve smrti. Nažalost, nismo imali dobar odnos i to je rezultiralo nekim otporom prema tom mediju. Nakon njegove smrti više sam se posvetila fotografiji i kroz rad pokušavala otpustiti neke ljutnje, pronaći mir. Bio je to jedan dugačak proces analize i samoanalize. Jako volim studijsku fotografiju jer je to prije svega igra svjetla. Najviše me zanimaju portreti jer mi je veliki izazov kroz fotografiju prikazati osobnost čovjeka, rekla je Edna Strenja.

Potom je Zbor Praksa izveo borbena pjesmu „Il bersagliere ha cento penne“.

Edna Strenja potom je pričala o svojim radionicama diljem Europe koje su izazivale veliki interes.

-To mi je bilo jako lijepo iskustvo jer više nema velikih zborova koji izvode angažirane pjesme. U Francuskoj je bilo dvjesto ljudi na radionici, prekrasno je kada se oslobodi ta snaga. Jako je bitno da te pjesme opstanu, zaključila je Edna Strenja, inače zaposlena u talijanskoj osnovnoj školi kao učiteljica tehničke kulture.