Kultura

gdje je izlaz?

Esej arhitekta Emila Jurcana: "Izlet na Muzil"

Zadubivši se u taj prizor šarolikog biljnog svijeta prisjetio sam se renesansne slike Hieronymusa Boscha "Vrt zemaljske naslade". Nisu li na toj slici bitan motiv razne neobične ljušture? Osim onih biljnih kod Boscha se nalaze i školjke, ribe, ptice, različito neobično voće. A vrt je prepun ljudi različitih rasa koji se ljube, igraju, zabavljaju, vesele. Koliko malo nedostaje ovoj muzilskoj čistini da postane vrt naslade? Koje su prepreke za tako nešto?


 
13 min
Istra24
Fotografije iz zraka: Danijel BARTOLIĆ

Zadubivši se u taj prizor šarolikog biljnog svijeta prisjetio sam se renesansne slike Hieronymusa Boscha "Vrt zemaljske naslade". Nisu li na toj slici bitan motiv razne neobične ljušture? Osim onih biljnih kod Boscha se nalaze i školjke, ribe, ptice, različito neobično voće. A vrt je prepun ljudi različitih rasa koji se ljube, igraju, zabavljaju, vesele. Koliko malo nedostaje ovoj muzilskoj čistini da postane vrt naslade? Koje su prepreke za tako nešto?

Life is a moment in space

Iza porušenih bungalova nalazila se hrpa smeća. Neki dotrajali tepisi potpuno su se stopili s travnjakom između grmlja. Njihove narančaste sintetičke dlačice virile su iz zemlje pomiješane sa zelenilom bilja. Kopajući po tom smeću, uočio sam malu napuknutu šalicu za čaj ukrašenu cvjetićem iznad kojeg je pisalo „Daisy“. Uzevši je u ruke pogledao sam iza nje i ugledao rupu u ogradi. To je bio ulaz na Muzil.

 

The road is narrow and long

Trudio sam se zapamtiti svaki detalj uskog puteljka kroz šumu. Dan je bio kratak pa je postojala mogućnost povratka po mraku. Stazom se prostirao mekani sloj mahovine koji je tako godio nogama. Kretao sam se gotovo nečujno.

Probivši se kroz gustu šumu izašao sam na cestu pored koje je rastao drvored čempresa. Bila su to niska stabla, oštećena udarima gromova i izvijena pod naletima bure. Jako neugledni čempresi, reklo bi se. Jedan je isticao svojom niskošću, gotovo da nije ni ličio na čempres već na neki grm. Znao sam da će mi on poslužiti pri povratku. Najmanji čempres na Muzilu bio je moj orijentir.

S druge strane ceste nalazila se livada. Odmah sam prepoznao magično mjesto na kojemu je arhitekt i umjetnik Vjekoslav Gašparović snimio svoj film "Čistina". Atmosfera dočarana u tom filmu mogla se osjetiti u zraku.

Usred livade, Gašparovičeve čistine, nalazilo se nekadašnje nogometno igralište. Još su se mogli nazirati njegovi obrisi, obrasli u gustu brnistru koja je na vjetru stvarala tako neobičnu melodiju, ritmičnu i šuškavu.

Stajao sam na rubu neko vrijeme, između grmova brnistre, osluškujući zvukove i promatrajući travnatu ravnicu ispred mene s koje se jasno mogla vidjeti Učka u daljini prekrivena snijegom.

Zakoračio sam u čistinu.

 

I kiss the morning goodbye

Bitna slika Gašparovićevog filma visoke su trave koje lelulaju na vjetru. Da bi se dobio taj kadar bilo je potrebno dovoljno se sagnuti, praktički legnuti na livadu. Učinio sam to i gledao travke između kojih se usred dana ocrtavao mladi Mjesec.

Ležeći tako na travi primijetio sam bogatstvo bilja koje je činilo prirodni tepih. Bilo je tu debelih zelenih listića, mladih trava, sićušnih čičaka, raznih osušenih ljuštura sjemenki, zakrivljenih oblika, ovalnih, radijalnih, spiralnih…

Čitav jedan spektar organskih oblika. Pomislio sam kako su se ljudski ornamenti od pamtivijeka trudili oponašati te oblike. Ali uvijek su ih čitali geometrijski, tražili u njima red, simetriju, fraktalnost, radijalnost. Baš kao što je povjesničar umjetnosti Alois Riegl zaključio - ljudi su morali izmisliti liniju da bi mogli stvarati biljne ornamente.

Zadubivši se u taj prizor šarolikog biljnog svijeta prisjetio sam se renesansne slike Hieronymusa Boscha "Vrt zemaljske naslade". Nisu li na toj slici bitan motiv razne neobične ljušture? Osim onih biljnih kod Boscha se nalaze i školjke, ribe, ptice, različito neobično voće.

A vrt je prepun ljudi različitih rasa koji se ljube, igraju, zabavljaju, vesele. Koliko malo nedostaje ovoj muzilskoj čistini da postane vrt naslade? Koje su prepreke za tako nešto?

Iznad mene visoki čempresi, ispod mene bujan svijet Boschove naslade. Tako sam ležao nepomično između dvije slike.

Razmišljao sam o opisu ljubljanskog Trga Republike arhitekte Edvarda Ravnikara kojeg sam čuo još u školi. Ravnikar je navodno zamišljao republiku kao šumu. Kao simbiozu visokih stabala i isprepletenog svijeta gljiva u njihovom podnožju.

Stabla su institucije, stupovi društva, hijerarhija moći. A mreža gljiva u njihovoj sjeni je ljudska zajednica, egalitarno i horizontalno društvo koje se slobodno povezuje. Republika je simbioza tih dvaju sustava.

Tako je u Ljubljani na trgu postavio dvije visoke zgrade, banku i knjižnicu (štedionicu i arhiv? Ekonomiju i znanje? Materijalnu i duhovnu štedionicu?), dok se u njihovom podnožju razvija trg na više nivoa, prepun atrija, stazica, stranputica, malih trgića, mjesta susreta.

 

I am a woman in love

Sunce je bilo na zenitu, morao sam krenuti. Neobičan je bio taj poriv koji me gonio dalje. Put je vodio nizbrdo u gustu makiju. Učinio mi se tako ženstven.

Što to uopće znači? Što je ženstvenost? Na vedrom nebu su se istovremeno vidjeli i Sunce i Mjesec, prvi snažan i velik zauzimao je centralno mjesto, drugi po strani lijevo, blijed i lepršav.

Astrolozi bi rekli da je prvi izvor muške, a drugi ženske energije. Ali prvi je izvor energije i svjetla, drugi je tek odraz. Nije li to čudno? Stari Slaveni štovali su šumsku boginju Lelu, boginju ljeta, divlje neukrotive prirode. Jedini koji se mogao smatrati njoj ravnom bilo je Sunce, njezin partner.

Pred sobom sam vidio sve - i šumu i Sunce i Mjesec. Zakoračio sam u gusto šipražje. Visoki grmovi kupina obavijali su se oko puteljka stvarajući neku vrstu svoda.

Sunce se tako nježno probijalo kroz grane koje su me okruživale. Svjetlo je bilo nevjerojatno mekano, difuzno, raspršeno preko zelenila. Kad bi barem naše nastambe imale takvu svjetlost. Ne bi li bilo lijepo živjeti u takvim interijerima? Bilje je postepeno postajalo sve grublje i grublje.

Oštrice trnova nalazile su se posvuda. Na trenutke je put izgledao neprohodan. Ali znao sam da je cilj blizu. Bila je to malena uvala koju narod naziva Dolinom suza. Još davno me zabavljala misao kako bi se mogao zvati hotel koji je bio planiran ovdje. “Valley of Tears Beach Resort”? Smiješno.

Napokon sam se probio. I doista, uvala je bila preda mnom. A u daljini pučina sa savršeno jasnim horizontom. Čista precizna linija. Nakon svih mogućih organskih oblika spirale evo je tu. Ravna linija. Jedina ravna linija u prirodi.

Da li je horizont prapočelo geometrije? Izvor apstrakcije? Linija koja u biti ne postoji nigdje osim u našim očima. Ne možemo je dostići, opipati, osluhnuti, pomirisati. Da, horizont postoji samo u oku.

 

We may be oceans away

Plaža je doista odisala nekom apstraktnošću nakon čitavog puta kroz šumu. Potpuno suprotan ambijent, skoro pa anorganski. Bijele stijene i plava pučina. Monokromatski prostor. More savršeno ravna površina, stijene grubo odlomljene. Geometrijski prostor.

Oduvijek me zanimala ta ljudska potreba za apstrahiranjem. Čemu to? Svakim apstrahiranjem realnosti lišavamo se nečega, poopćavamo svijet oko sebe. Time on postaje siromašniji. Zašto nas goni svjesna želja za osiromašenjem vlastite stvarnosti? Da li mislimo da smo time bliži bogovima?

Samo zato jer se osjećamo udaljeniji od zemlje po kojoj hodamo? Veliki grčki matematičar Pitagora bio je poklonik orfizma, kulta mitskog pjesnika i glazbenika Orfeja, toliko neobičnog u Grčkom svijetu da ga se povezuje s perzijskim maniheizmom i zoroastrističkim učenjem, "kap strane krvi u grčkom tijelu" napisao je povjesničar Yuri Stoyanov.

Na plaži se nalazio jedan neobičan komad armiranog betona. Virio je iz tla nekih 30-ak centimetara. Ispran od mora, beton je popucao, a hrđava je armatura, sva izvijena i zapetljana, stršala iz njega.

Pomislio sam u sebi, vidi što se desi apstraktnoj formi! Taj je predmet sigurno zamišljen kubično s ravnim plohama. Da bi se napravio, u njega je bilo potrebno ugraditi savijene čelične šipke. Sada, nakon što ga je priroda dovela do stanja raspada, on gubi svoju masku apstrakcije i otkriva svoju nutrinu - prljavu, oksidiranu, izvitoperenu, nagriženu. Tako okončaju sve ljudske apstrakcije.

 

It’s a right I defend

Odlučio sam se popišati u more prije nego krenem dalje. Oduvijek sam to volio, još kao malo dijete. Možda zato jer tako ne označavam nikakav teritorij? Urin se razvodni u nepreglednom plavetnilu koje ne pripada nikome. Prostor bez posjeda.

Koliko je zapravo ta teritorijalnost povezana s njuhom, kao i posesivnost uostalom. Kako bi uopće markirali tlo bez njega? Da li bi ikada razvili kompleksne kulturne supstitute da ne osjećamo miris? Koliko katastar duguje njuhu, to nikada nismo razjasnili.

Razmišljajući o osjetilu mirisa, pala mi je na pamet misao kako prostor oko sebe doživljavamo različito svakim svojim osjetilom. Miris prethodi okusu, recimo. Dok predmet dođe do receptora okusa već se dovoljno približio nosu.

Isto tako je i taktilno osjetilo posljednje, tek nakon što smo predmet čuli i vidjeli. To što neki predmet "vidimo" kao mekan ili oštar, stvar je našeg iskustva, ne osjetilnosti same.

Osjetilo vida, koje smo naučeni tako glorificirati, jako je usmjereno. Možemo vidjeti samo ono što je ispred nas, nikada i ono što je iza, lijevo ili desno. Vid uspostavlja vektor, pravac, nagoni na kretanje.

Kakav prostor doživljavamo ako zatvorimo oči? Potpuno suprotno, on je sferičan, okružuje nas, valovi zvuka dolaze iz svih smjerova. Nalazimo se u središtu.

Koliko sam uživao na plaži toliko me pogled gurao naprijed. Kao novi anđeo na slici Paula Kleea opisanog u predivnoj alegoriji filozofa Waltera Benjamina - "Htio bi još ostati, probuditi mrtve i popraviti razvaljeno. No, iz raja dopire vihor koji mu se uhvatio u krila, a tako je jak da ih anđeo više ne može sklopiti. Taj ga vihor nezadrživo tjera u budućnost kojoj je okrenuo leđa, dok hrpa razvalina pred njim raste do nebesa. To što nazivamo napretkom, taj je vihor."

Napredak je ono što je naprijed, ali preda mnom se nalazila hrpa razvalina, nekadašnji vojni regrutni centar. Staza iz Doline suza vodila je upravo tamo.

 

No truth is ever a lie

Prva ruševina koja se ukazala bila je mala stražarska kućica. Bez vratiju i krova, ostali su samo zidovi. A zidovi su bili potpuno prekriveni slovima. Imena raznih ljudi, muškaraca na straži, bila su urezana u žbuku. Izgledala je kao neki maleni hram kaligrafije, kao kapelica ikonoklasta.

Vratila mi se misao na apstrakciju. Da li bi bez te sposobnosti ljudskog razuma uopće nastala kultura? Pismo je vid apstrakcije, poopćavanja slika. Što je ležalo u suštini sukoba spomenutih ikonoklasta s ikonodulima? Apstrahirane slike protiv onih figurativnih?

Koliko god bili neugledni ovi ostaci stražarske kućice, oni su pripadali kulturi. Kako je to jasno Benjamin sažeo u istom onom eseju, "Povijesno-filozofske teze", svom svojevrsnom epitafu! "Dokument kulture uvijek je ujedno i dokument barbarstva".

Jednom sam prilikom bio na pivi s profesorom povijesti i filozofije Alenom Tafrom. Raspravljajući neobavezno o tome kako su Neandertalci misteriozno nestali predložio sam tezu da je nad njima izvršen genocid. Nasmijao se i rekao da sumnja u takvo što. “Za genocid ipak treba imati kulturu”, bile su njegove riječi. Takvo što može izgovoriti samo vrstan poznavatelj njemačke filozofije.

No, što Benjaminu predstavlja barbarstvo? Sunce se spuštalo sa zenita i sijalo je snažno. Izledalo je kao u kadru Pasolinijeve "Medeje". Medeja, ta barbarska unuka Sunca dovedena i podčinjena grčkoj kulturi, zaboravila je vlastito porijeklo. U svojoj zemlji bila je boginja, u Grčkoj Jazonova žena. Sunce ju je podsjetilo tko je i ona izvlači stare odbačene svete halje te skida sa sebe jaram grčke kulture. Skupa s tim jarmom ona odbacuje i njezin autoritet, kult razuma.

Sljedeći artefakt kulture na putu bio je teatar. Slučaj je htio da misao nastavi u pravcu grčke kulture. Teatar, nekadašnje mjesto kulta, sekularizirano i profanizirano, ponekad i zabranjivano. Što je od svega toga teatar danas? Ovdje je na sceni rastao ogroman oleandar.

Teatar na Muzilu (Foto: Ivica Petrinić)

Začudio sam se da nigdje po putu nisam vidio ni jedan oleandar, ovo je bio prvi. I prekrivao je cijelu scenu u svojoj otrovnoj raskoši. Gledajući ravno u Sunce na zalasku.

Francuski inženjer Antonie De Ville, braneći se od optužbi da je razidao rimski teatar u Puli kako bi izgradio utvrdu izjavio je da teatar nije uništen. On je samo premješten na drugo brdo i uobličen u drugu formu. Želio je reći da materija nije nestala. No u što se pretvorila ta materija? Iz dionizijskog mjesta u stroj za ratovanje? Iz Saturnalija u boga Marsa?

 

In love there is no measure of time

Bilo je pola sata prije zalaska. Odlučio sam se požuriti do utvrde Marie Louise kako bi s njenog vrha uhvatio taj trenutak. Ulazni portal utvrde izgledao je tako monumentalno. Što ga više obavija priroda, to je njegova grandioznost izraženija.

Zbilja izgleda kao materijalni ostatak neke prethodne civilizacije. Pa možda i zaslužuje to mjesto u povijesti, 150 godina nakon nastanka. Ne poznajem građevinu koja me toliko fascinira kao ova.

Tlocrtno savršena kružna forma tako se ukopava i prožima s terenom da briše svaku granicu između artificijelnog i prirodnog. Što je više preuzima bujno raslinje tim se više približava toj svojoj osnovnoj misli. Njezina rigidna geometrija uopće se ne može osjetiti jednom kada se zakorači u nju. Ono što tlocrtno predstavlja kružni prsten u prostoru je zapravo rampa koja se uspinje na više sfere ovog zdanja.

Danas su te kamene rampe prekrivene onim istim tepihom od mahovina kao i šumske staze, a puteljak preko njih vodi kroz grmlje i borove koji rastu na njezinom krovu. Dok sam se kretao po tim puteljcima ukupan dojam bio mi je kao da su se šumski putevi raščetvorili i postali višedimenzionalni.

Odjednom su vodili u svim pravcima, uspinjući se preko artificijelnih struktura, gubeći se u podzemnim etažama, kružeći oko same utvrde izvana i iznutra.

Imao sam još nekoliko minuta do zalaska. Popeo sam se na najvišu točku utvrde, mjesta s kojega pogled seže u svim smjerovima, od snježnih vrhova Velebita i Učke u daljini, do grada duboko u zaljevu i Brijunskog otočja nasuprot lukobrana.

Veliko crveno Sunce približavalo se horizontu, toj prvoj ravnoj liniji, ur-crti. Ovo me mjesto oduvijek ispunjavalo najvišom duhovnošću, što zbog svoje visine, što zbog puta koji je potrebno proći da bi se do njega došlo.

Nije čudno stoga što sam davno bio odabrao baš ovo mjesto za najsvetiji obred koji mogu zamisliti - iskazivanje vječite ljubavi.

Sunce je bilo zašlo, dan je bio u sutonu. Taman dovoljno svjetla da odem u unutrašnjost centralnog, najstarijeg dijela utvrde. Odlučio sam tamo provesti taj mutni prijelaz dana u noć.

Ovaj je prostor gotovo sakralan u svojoj arhitektonskoj jednostavnosti. Polukružnog je prstenastog oblika nadsvođen zakrivljenim bačvastim svodom neobične geometrije. U tom se prostoru nalazi samo jedan betonski stol. I prozor koji obasjava svjetlost na njega.

Prvi puta od početka svog putovanja dospio sam u unutrašnjost građevine, potpuno odvojen od prirodnog svijeta. Centar kružnice ovog zdanja nalazi se na mjestu stubišta, a s tog stubišta jedan ravan hodnik vodi do prozora.

Kada sam pogledao kroz njega uočio sam da se sa suprotne strane dvorišta nalazi drugi segment građevine koji je imao otvor na istom tom pravcu, kao da čini zamišljeni nastavak hodnika. To je bilo središte utvrde.

Nalazio sam se na njenoj centralnoj osi. Koliko god je bila nerazumljiva prilikom kretanja izvana, toliko se kristalno jasno iscrtala sada preda mnom kada sam kročio unutra. Jedna ravna linija horizonta i jedna ravna linija centralne osi Marie Louise, to su dvije linije koje sam vidio tog dana. Prva je bila daleko, paralelno s mojim očima, druga je bila okomita na njih, prolazila je kroz moje tijelo.

 

I turn away from the wall

Uznemiren ovom spoznajom izašao sam vani da pogledam po posljednji put liniju horizonta. Sunce je bilo utonulo u nju i žarilo je intenzivnom energijom stvarajući od te linije čitavo polje. Pun višeslojni spektar boja! Od kričavog crvenog središta prelazilo je prema nebu u narančastu, žutu, zelenu i plavu, a prema moru u ljubičastu, modru i opet plavu.

Linije više nije bilo, samo sam je prema sjećanju smjestio između ljubičaste i crvene. Ali mogla je biti bilo gdje. Od intenzivnih boja drhtalo mi je cijelo tijelo. Sunce je konačno nestalo. “Postoje mnoge zore koje tek trebaju zasjati”, piše Rig-veda.

Noćno nebo bilo je prepuno zvijezda i planeta, a Mjesec je konačno bio obasjan u punom sjaju. Koliko se samo konstelacija nalazilo na njemu! Tijekom dana nebom dominira Sunce, jedno jedino, apsolutno. Kao kakav hegemon.

Čim ono nestane tim istim nebom se rasprostre čitavo bogatstvo, tisuće i tisuće mogućih sunca. Sva su mi ta nebeska tijela osvjetljavala put nazad. Kretao sam se kroz područje urušenih vojničkih spavaonica.

Kako li su samo stravično izgledale po noći. Doista, nisu imale ništa od one grandioznosti ruševine jedne Marie Louise.

Izgleda da je arhitektura koja je rađena samo da zadovolji određenu svrhu mrtva jednom kada te svrhe više nema. Ne ostaje ništa nakon nje. Posvuda se širio neki zadah smrti. Tome su doprinijele i raskošne aleje visokih čempresa koje su me usmjeravale u kretanju.

Toliko upisanih simbola u ovo stablo! U Grčkoj je bilo povezano s božanstvima podzemlja, u Rimu s kultom Plutona, u kršćanstvu evocira uskrsnuće, u drevnoj Kini se smatralo da, ako se pete natrljaju njegovom smolom, osoba može hodati po vodi. Međutim ja sam tražio svoj mali čempres, najmanji čempres na Muzilu. On mi je trebao pokazati gdje je izlaz.

 

We planned it all at the start

I pronašao sam ga! Onako sićušnog, obasjanog mjesečinom, zagrlio sam ga radosno. Njegova kratka sjena usmjerila me prema šumi. Probijajući se kroz šumski put po noći više se nisam mogao pouzdati u osjetilo vida. Srećom, puno sam toga danas naučio o ostalim osjetilima. Kretao sam se osluškujući oko sebe, mirišući šumu, pipajući njezine grane.

Tako sam došao konačno i do urušenog bunkera s početka ove priče. Popeo sam se na njega da bolje pogledam noćnu vizuru grada u daljini. Pjevušeći na glas osjetio sam neku jeku ispod sebe. Pogledao sam i vidio da krov betonskog bunkera ima jednu malu kvadratnu rupu kroz koju je ječala njegova unutrašnjost.

Gledajući u osvijetljeni grad u daljini, njegove blještave dizalice i velebne shopping centre, razmišljajući o svim intrigama i igrama moći koje se trenutno u njemu odvijaju, kleknuo sam da u rupu šapnem jednu tajnu. Koju tajnu? Treba pričekati da je trstike odaju vjetru koji će je prenijeti svijetom.

 

(Naslov i podnaslovi su citati pjesme „Women in Love“ autora Barry Alan Gibb i Robin Hugh Gibb. Pjesmu izvorno izvodi Barbara Streisand.)


Fotografije Muzila iz zraka: DANIJEL BARTOLIĆ; fotografije s tla: Manuel Angelini

Nastavite čitati

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.