Etnografski muzej Istre. Priča o zemlji i podneblju kao izvoru života i prihoda, bez politike

Etnografski muzeji, ili etnografska građa, često se prezentira amaterski, ili na neadekvatan i zastario način. Tu je zamku godinama pokušavao i na kraju uspio izbjeći Etnografski muzej Istre. Stav je to Slađane Bukovac, povjesničarke umjetnosti, koja je u opsežnom članku za portal Ideje.hr pohvalila ustanovu koja djeluje u središtu županije.

Specifičnost Istre, najvećeg hrvatskog i jadranskog poluotoka, ali i dalje relativno malog prostora, jasno se vidi upravo u nevjerojatnoj raznolikosti izvora prihoda i prevladavajuće ekonomije koji se ponekad mijenjaju doslovno od sela do sela, piše Slađana Bukovac. Upravo ta heterogenost, odlično predočena u pazinskom Etnografskom muzeju, jedna je od najvećih osobitosti regije.

Sam je muzej na lokaciji koja je iznimno vrijedan spomenik kulture, na drugom katu Pazinskog kaštela, tako da se koncepcijom mora uklopiti u tlocrtno strog, prirodnom rasvjetom škrt i infrastrukturno siromašan objekt čija je originalna namjena, premda i stambena, bila podređena obrani. Novi koncept muzeja nastajao je dugo, jedne su autore, kustose i suradnike na tom poslu zamjenjivali drugi, a ono što se može vidjeti kao rezultat pripada ugrubo dvjema fazama rada na postavu. U koncepciji sadržaja  nisu mnogo drukčije, osnovna je razlika što su u drugom dijelu prostorne intervencije smjelije i veće, a rasvjeta manje definira „prioritete“ među eksponatima. Cijeli je postav stajao oko tri milijuna kuna, što je, s obzirom na rezultat, vrlo skroman iznos.

Osnovna je ideja postava da ne predstavlja toliko same predmete, već tradiciju, vještine, običaje, i način života koji je pojedini kustos, radeći na određenoj lokaciji, donio s terena. Kroz te mikrolokalitete, na kojima su etnografi imali svoje „izvore“, pripovjedače i svjedoke tradicije, objašnjena je i često naglašavana (toliko često da ponekad zvuči kao floskula) multikulturalnost Istre, ali i njezina raznolikost, u prvom redu privredna i ekonomska, iz čega se onda razvijaju i razlike u običajima, svakodnevnoj praksi i kulturnim obrascima. Pojedinačno se, dakle, uzima kao mjera cjeline

Postav pazinskog muzeja, koji je i sam zamišljen u promjeni, „postav u stalnom nastajanju“, svjedoči o upravo ekstremnim promjenama u kojima se  zatekla Istra u proteklih stotinjak godina. Jesu li te promjene uvijek pozitivne i na bolje, u trenutku dok turizam prerasta u monokulturu koja prestaje neodrživa, a druge su gospodarske grane, pa i kultura i svakodnevni život stanovništva, sve više određene tom monokulturom i njezinim sve agresivnijim zahtjevima, teško je reći.

Ovdje možete pročitati cijeli članak.