Faruk Šehić: Krajina Mars – Zločinci nikad nisu vanzemaljci

Piše: Sanela Pliško 

„Zamisli dokle je došlo, morao sam čitati Eugena Kumičića.“ Tako je jedan Šehićev prijatelj, suočen s nestašicom knjiga tijekom rata u Bosni i Hercegovini, opisao svoju nevolju. Odmah mi je pred očima iskrsnula Gospođa Sabina koju sam i sama u to doba imala kod kuće, u izdanju s oker platnenim hrptom, ozbiljnim portretom Kumičića, potpisanog kao Evgenij, i jarkocrvenim poljem na koricama. Pripadala je nizu slično opremljenih knjiga, a kako se baš ta odmetnula iz serije i završila kod mene, ne znam. Već me njezin izgled odbijao, a ni unutrašnjost nije bila privlačnija: stranice su bile žućkaste, ispunjene sitnim, gusto složenim slovima. Šalu na stranu, Kumičić je klasa za sebe. Evo, samo da je font oku pristupačniji. 

Iako Šehić o ratu piše cijelo vrijeme, samu riječ ne spominje. Umjesto nje koristi 3slov, iz kojega izvodi i oznake za vrijeme prije i poslije. Poigrava se i prilozima Tamo i Ovdje, pretvarajući ih u imenice koje se sklanjaju. Tamo je prošlost, Ovdje sadašnjost, ali ta dva vremena postoje istodobno, preklapaju se poput lentikularnih slika koje mijenjaju prizor ovisno o kutu gledanja. I Mars iz naslova pripada toj igri značenja: označava ratnu izoliranost Bosanske krajine, a meni sugerira i svemirsku geolokaciju ljudskog apsurda. Dok je u epizodi s Kumičićem bezazlena čitateljska muka povod za šalu, u rečenici „Dobri ljudi, samo se malo odali genocidu“ ironija je mnogo oštrija. Time se izruguje predodžbi o dobrim ljudima kojima je počinjenje zločina tek usputna mana.  

Književnost je Šehiću tijekom rata bila utočište. U tekstu se referira na Hemingwaya, Šolohova, Virginiju Woolf i Arta Spiegelmana, čijeg Mausa priziva zamišljajući sebe kao miša okruženog svinjama i mačkama. Nekadašnje sugrađane koji su sudjelovali u nasilju, ali i one koji mu se nisu javno suprotstavili, naziva „lokalnim gestapovcima“. Septimusa iz Gospođe Dalloway uvodi u ratne prizore i razgovara s njim. Kad su među drugim ljudima, Septimus se povlači u Zippo koji Šehić nosi uz srce. U drugoj ratnoj uspomeni ne može se sjetiti lica čovjeka koji pokušava zapaliti kuću. Muči ga mogućnost da je to bio on sam. Međutim, Zippo u ruci tog čovjeka nema oznaku Army Wing kakvu ima njegov. Kad mu vlastito pamćenje više ne može pružiti sigurnost, potvrdu da to nije bio on pronalazi u sitnoj oznaci na upaljaču. 

U knjizi je i nekoliko fotografija, pa neka od imena i nadimaka dobivaju i lica. Šehić bilježi prijateljstva, susrete, razgovore, strahove, pogibije, prizore nasilja, vlastite postupke i sumnje. Kao da sve to mora izgovoriti. Ne nužno radi izlječenja ili oslobađanja od prošlosti, prije da se mrtvima sačuva pojavnost. Da živi znaju. Moj je otac, kad bi smatrao da mu je nanesena nepravda, imao potrebu da za nju dozna cijeli svijet. Nije mu bilo presudno hoće li mu drugi dati za pravo. Morao je reći. Čitajući Šehića, prepoznala sam nešto od te potrebe, samo što on govori pisanjem. 

Premda Šehić vješto pripovijeda, prečesto ističe da je nešto možda izmislio, pogrešno zapamtio ili nesvjesno preoblikovao. Kad čitatelj jednom prihvati nesigurnost sjećanja, daljnja se upozorenja čine suvišnima. Ponegdje scene razrađuje toliko podrobno da se teško oteti dojmu kako je njihovo zapisivanje važnije od njihove književne funkcije. Možda mu je važno zabilježiti i ono što čitatelju isprva ne znači jednako mnogo. 

U vlastito pamćenje sumnja, ali u odgovornost za počinjene zločine ne. Ratna sjećanja, od napredovanja vojske i zapaljenih kuća do suboraca i straha, desetljećima poslije i dalje su dio njegove sadašnjosti. I sam je jedan od nusprodukata rata, trajno okužen onime što je proživio i u čemu je sudjelovao. Ni njegovi „gestapovci“ nisu došli s Marsa. Među njima je bio i nekadašnji školski kolega koji je mučio zarobljene civile. Zločinima su pokušavali stvoriti svoju državu na tuđoj zemlji. S nekima dijelimo ime i prezime. A opet... 

Faruk Šehić, Krajina Mars, Buybook, 2026., 132 str.