Fragmenti iz života (ne)poznatog pulskog beskućnika - imao je obitelj, bio povjesničar umjetnosti, a onda ga je život slomio

U sklopu obilježavanja 10. godišnjice pulskog Prihvatilišta za beskućnike, u tunelu Zerostrasse otvorena je izložba pulske fotografkinje Snježane Bratanović pod nazivom "Puzzle života". Izložba donosi 12 fotografija velikih formata, a može se razgledati čitav idući tjedan, svakodnevno od 9 do 21 sat.

Bratanović, koja već tri godine surađuje s Crvenim križem i Prihvatilištem za beskućnike kroz fotografije progovara o tužnoj sudbini našeg sugrađana, koji je otišao sa ovoga svijeta, ostajući većini nepoznat.

- Željela sam godišnjicu obilježiti izložbom i kada sam krenula u tu priču zapravo nisam znala gdje će me put odnijeti. U razgovoru s Helenom Babić, voditeljicom prihvatilišta, doznala sam o njihovom korisniku koji je 2019. godine preminuo, a imao izrazito tešku sudbinu. Poželjala sam, skupljajući fragmente njegova života, ispričati svima tu priču. Kako bih mu, na neki način odala počast, ali i upozorila na problem beskućništva, priča nam Bratanović.

Snježana sa predstavnicama Crvenog križa i Prihvatilišta za beskućnike

Riječ je o beskućniku Miroslavu Pocrnje – Lukiću, koji je bio povjesničar likovne umjetnosti i radio na televiziji Sarajevo.

- On je imao posao, obitelj, bio je posve običan čovjek, a onda je počeo rat u Bosni. Jednoga dana stigao je u stan i pronašao svoju suprugu i dvije kćeri ubijene. Tu kreće njegova kalvarija. Nitko ne zna točno kada je i kako dospio u Istru, no jednog su ga dana pronašli kako spava na Galebovim stijenama. Ovdje je, po pričama, boravio neko vrijeme. Već je tada dugo i besciljno lutao, živio kao beskućnik, i bio je potpuno asocijalan, veli Bratanović.

Dodaje kako ga, nažalost, nikada nije upoznala već je pripremajući izložbu skupljala informacije o njemu od ljudi s kojima je došao u kontakt i snimala stvari koje su ostale za njim u prihvatilištu, te u samačkom hotelu u koji je kasnije premješten.

- Nakon što je "pronađen" i smješten u prihvatilište kreće njegova resocijalizacija, na kraju dobiva i svoju sobu u samačkom hotelu, no uvijek ostaje rezeviran, pogrbljen i beskrajno tužan. U godini svoje smrti prvi je puta, kako sam doznala, došao u prihvatilište na proslavu Božića. Bio je to njegov zadnji blagdan. Nedugo nakon toga umro je od infarkta u 71. godini, priča nam fotografkinja.

Iza njega, u samačkoj sobici i prihvatilištu, ostala je kapa po kojoj je bio prepoznatljiv, pohabane papuče, liječnički nalazi, fotografije odrastanja, neka pisma i likovna monografija Mirsada Berbera s kojim se, u neko doba, očito susreo jer je imala posvetu na prvoj stranici.

- Pokušala sam kroz te sitnice, fragmente koje sam pronašla, složiti poput puzla priču o njegovom teškom životu. Kada govorimo o beskućništvu mnogi imaju predrasude, povezujući takve osobe uz negativnosti poput poroka, no ovdje je riječ o običnom čovjeku, po svemu sudeći o jednom vrsnom intelektualcu kojega je život naprosto slomio, veli Bratanović.

Čak, je zaključuje, i njegov grob na pulskom groblju jedini nakrivljen - kao da ni u smrti ne može odbaciti pretežak teret koji mu je, još za života, stavljen na pleća.

- Ovakve me izložbe u potpunosti iscrpe, potroše, no drago mi je ako će to barem malo pomoći u destigmatizaciji beskućništva. Fotografija je moj dijalog, medij kroz koji progovoram i sretna sam ako mogu barem malo pomoći, zaključuje Bratanović.