Frontmen "Plavog orkestra" Saša Lošić Loša: Krajem 90-ih nam je upravo pulska publika dala razlog i snagu da nastavimo dalje

U ranu jesen 1983. godine, kao mlada četvorka bez ijednog snimljenog albuma, Saša Lošić, Mladen Pavičić i braća Ćeramide, Admir i Samir, ušli su jedan beogradski studio i snimili Soldatski bal, Goodbye teens i Suadu - tri pjesme koje će postati neki od najvećih hitova u povijesti Jugoslavije, što teško da su mogli i zamisliti kada su se nakon snimanja otisnuli na odsluženje vojnog roka. 

 Po povratku iz vojske, u zimu '84./'85, nizu su dodali još osam skladbi i, pod imenom „Plavi orkestar“ te uz producentsko vodstvo Huseina Hasanefendića- Husa, u Zagrebu snimili svoj album prvijenac naziva "Soldatski bal". Ova će ploča, u sada već odavno nestaloj zemlji, zauvijek ostati upisana kao najuspješniji debitantski album ikada, ali i jedan od najtiražnijih jugoslavenskih albuma uopće.

Jer, dok se službeni podaci vrte oko 500 tisuća, neslužbeni govore da je prodano ukupno 600 tisuća nosača zvuka ovog albuma. Usporedbe radi, najprodavaniji jugoslavenski izvođači ikada, Zdravko Čolić I Lepa Brena, stigli su do milijun i milijun i sto tisuća, a čak se i super-popularni Mišo Kovač „zaustavio“ na pola milijuna. Ovo je ujedno i najvjerojatnija brojka prodanih primjeraka drugog po redu albuma Plavog orkestra, izdanog 1986. godine, pod nazivom „Smrt fašizmu“.

Popularnost koju je prvih godina od pojavljivanja u javnosti doživjela ova četvorka bila je gotovo mitska. Do njihovih kućnih ulaza stizale su ekskurzije obožavatelja, a kroz gradove su ih vodili kordoni policije. Broj kupljenih karata na koncertima jednako je nestvaran kao i onaj prodanih albuma jer pred „Plavcima“ je stajalo i po 150 tisuća ljudi.

Pa, i pored toga, do danas nikad nisu stupili na scenu pulske Arene. Do danas! Ali, danas će stati. U obnovljenom, i tek neznatno izmijenjenom sastavu, nakon četiri desetljeća, Plavi orkestar pulsku će publiku konačno pozdraviti u njenom najljepšem teatru.

Prije samog koncerta, razgovarali smo s frontmenom benda Sašom Lošićem Lošom.

Popularnost nas je uljuljkala u mainstream

Koliko iskustva imate s pulskom publikom i kada ste posljednji put ovdje svirali? 

Puno lijepih uspomena! Pula je grad koji nas je uvijek primao otvorenog srca – od priprema za našu prvu turneju, ljeta 1985. godine u Ferijalnom, prvih svirki po svim pulskim klubovima i dvoranama, preko neplaniranog nastupa u okviru memorijala “Đoser” krajem 90-ih, gdje nam je upravo pulska publika dala podršku, razlog i snagu da nastavimo dalje, sve do našeg posljednjeg koncerta 2018. godine. U Areni ćemo nastupiti prvi put.

Danas malo ljudi zna da je Plavi orkestar potekao iz sarajevskog New Primitives pokreta. Tko su bili vaši muzički uzori u mladosti?

Da, mi smo isfurali kao pripadnici sarajevskog New Primitives pokreta, jedne vrste odgovora na zagrebački, beogradski i riječki Novi val, u kojem su tada predvodnici bili grupe Elvis J.Kurtović i Zabranjeno pušenje. Doduše, sa nešto više romantike od njih i sa određenim Camp Art manirima. Nosili smo u sebi neku vrstu urbane melankolije.  

Inače, u to vrijeme sam intenzivno slušao New Wave, Pop Punk, grupe kao što su Gange Of Four, Haircut 100, Stray cats, a naročito Joe Jacksona i njegov album Jumpin' Jive, i kroz te eklektične utjecaje tražio osobni izraz.

U zagrebačkoj Areni zimus

Zašto baš 'Plavi' orkestar? 

U početku smo se zvali "Ševin orkestar", ali pošto je u Sarajevu postojala grupa pod imenom "Ševa", iz koje je kasnije nastala "Bombaj Štampa", odlučio sam te davne 1983.-e preimenovati grupu u "Plavi orkestar". Zamišljao sam našu grupu kao neki moderni big band. Zvuk nam je tada bio naivno sklopljen od elemenata jazza i punka, tako da sam čak izmislio i novi termin za naš stil – “jazzla”. Želio sam da nam ime u sebi nosi neki dah nostalgije i ljeta. Tako da je riječ “orkestar” podsjećala na one stare orkestre poput Lionel Hampton orchestra ili Benny Goodman and his Orchestra, a riječ "plavi" je označavala stanje melankolije, Mediteran, radničku uniformu, intrigu…

Već vaš prvi album Soldatski bal ušao je među desetak je najprodavanijih jugoslavenskih albuma u povijesti...

Da … Ali, moram reći i to da kada se naša prva ploča prodala u skoro 500.000 primjeraka, polako ali sigurno smo potonuli u prazninu i uljuljkanost mainstreama.

Koliko vas je iznenadila njegova popularnost? I kako danas uopće pamtite 80-e? Popularnost vam je bila tolika da vas je nerijetko policija čuvala od obožavatelja! 

Pa, bili smo klinci u punoj snazi, ostvarivali smo svoje snove i sviđala nam se ta euforija oko nas ali, kao ni publika, nismo znali kako smo dospjeli na to mjesto. Jer bili smo, da tako kažem, u “oku orkana”.  

Koncerti bi završili, ljudi bi nas zvali na bis, a mi smo već bili na putu u hotel, gdje su nas čekale tisuće obožavatelja i morao nas je, istina, osiguravati kordon policije. Tri-četiri godine nismo mogli normalno hodati ulicama; pratili su nas, nismo izlazili iz hotela, skakali su i udarali po našim autima... Sada to zvuči tako nestvarno.

Ipak u cijelom tom uspjehu počivao je jedan paradoks: što smo bili popularniji, doživljavali smo sve veći konceptualni poraz.

Počeo nam je prijati uspjeh. Iz undergrounda smo lagano klizili prema establishmentu. Zaustavili smo se na vrijeme i sa našom drugom pločom napravili balans, odnosno razbili sladunjavost koja se opasno približavala pojavi Plavog Orkestra.

Prošlo je kao san. Bilo je to jedno burno, zanimljivo i jedinstveno vrijeme. Nosim lijepe uspomene iz tog perioda.

Tada su popularno mjerilo pažnje obožavateljica bila njihova pisma. Koliko ste ih vi dobivali u vrijeme najveće popularnosti? 

Pisma, u papirnom obliku, su u početku stizala u intervalima od po deset, dvadeset tjedno, pa sam na njih i uredno odgovarao. No, kad je moj poštar počeo donositi one platnene vreće za krumpir sa oko 1.000 pisama dnevno, za to više nije bilo mogućnosti. Poštar je bio uvrijeđen i, sjećam ga se, onako crven u licu, uvijek je mene i moju porodicu blago prekoravao, kao: 'dajte sredite to malo…'. Pa smo ga uvijek pozvali na piće da se malo odmori i da mu se ispričamo zbog tih vanrednih okolnosti.

Muzika kao karijera i sudbina

"Dragi moji, uzeo televizor. Važno za karijeru! Vaš Saša", tekst je poruke za koju se pričalo da ste jednom ostavili roditeljima u stanu. Jeste li zaista tada vjerovali da ćete od muzike živjeti cijeli život?

Povod za tu poruku bio je prvi nastup New Primitives bendova u sarajevskom klubu CEDUS. Imali smo svirku sa Zabranjenim pušenjem i Elvisom J. Kurtovichem i, pošto nitko nije htio, ja sam se kao najmlađi entuzijastično javio da donesem televizor od kuće, jer smo morali kao uvod u taj Prvi Summit Novog Primitivizma puštati neke video radove i spotove. Tako da sam uzeo RIZ-ov  televizor i na pustoj vitrini roditeljima ostavio tu cedulju.

I ne, iskreno, nikada nisam zamišljao da ću od glazbe živjeti cijeli život. Kada sam počinjao, bio sam obični, mladi studenti product dizajna na sarajevskoj Likovnoj akademiji, koji je imao želju da ima svoj bend, da stvara muziku i da se dobro zabavlja. Nisam razmišljao o tome koliko će to trajati. Sve je nekako došlo mimo plana, mimo racija. I to me, ponekad, navodi na razmišljanje je li sve to vrijedilo, da li je moj život mogao ići drugim, mirnijim tokom…Ne znam…

Ni deset godina od vašeg osnutka i najveće popularnosti, sve se, nažalost, drastično promijenilo i počeo je rat. Jeste li nakon 90-ih ikada pomislili da ćete ponovno u skoro istom sastavu puniti najveće dvorane?

Znaš, nikad ne možeš to stvarno znati, zar ne? Nakon osamdesetih i sve te euforije, pomislili smo: ‘To je to. Nikada se više neće ponoviti’. Ali muzika ima tu čudnu moć. 

Kada stare pjesme prodišu s novim duhom vremena, tada znaš: nisi se vratio – evoluirao si. Vratio si se sa novom snagom. Ako tvoja energija ostane autentična i iskrena – publika to ne zaboravlja. Tvoji ljudi će te pronaći. Oni će te čekati.

Kakav je osjećaj nakon toliko desetljeća vidjeti pune koncertne prostore?

Nisam očekivao da ćemo ponovno puniti dvorane u tolikoj mjeri. Iskreno, nisam znao, poslije pandemije, ni hoću li ikada ponovo nastupati. Nismo ni znali postoji li još mjesto za nas u ovom šumu algoritama. Ali kad se popneš na binu i čuješ više generacija kako pjevaju refrene Plavog Orkestra od prve do zadnje pjesme, shvatiš da su naši koncerti, zapravo, mjesto susreta: mladih koji otkrivaju Plavi orkestar, starijih koji nas pamte, i onih između – koji se hoće dobro zabaviti.

Ogromna je privilegija i čast da nas publika i dalje sluša, podržava i pjeva s nama. To je divan osjećaj i to je ono što ovu priču  o Plavom orkestru čini posebnom i što nam daje snagu da trajemo.

Udruge umirovljenika nekad su se bunile protiv pjesme "Bolje biti pijan nego star". Kako vam danas to djeluje? Vjerujete li da ćete vi sami ikada otići u muzičku mirovinu? 

Teško je reći. Muzika nije posao koji napuštaš – ona te nosi dokle god imaš što reći i dokle god netko to želi čuti. Sa druge strane, u ovom našem glazbenom svijetu, čovjek je slobodan tek onda kada nema više potrebu ostavljati dojam na druge.

Kao frontmena su vas poznavali svi. Danas vašu televizijsku i filmsku glazbu, poput “A ti se nećeš vratiti” za seriju "Vratit će se rode" i pjesme "Iznad Tešnja zora sviće" za film "Gori vatra", mnogi pjevuše, ali ne znaju da je Vaša. Kakav je osjećaj nakon tolike popularnosti biti "iza pjesme"? 

Znaš, zapravo je to prilično lijepo. Ponekad je najbolja stvar koju pjesma može učiniti – da ode od tebe i počne živjeti svoj vlastiti život.

Radio sam puno kao skladatelj za filmove i kazalište. Imam preko 40 sati neobjavljene muzike. Imam jednu operu koju sam radio u Italiji, a koju bi volio objaviti. Ali, zbog moje neambicioznosti sva ta glazba je ostala u dubinama mojih hard diskova. Ali, puno vokalnih numera koje sam radio za filmove su se probile u javnost, neke od njih vjerojatno i poznajete. Pored spomenutih, tu su još i "Gardelin", "Malo je, malo dana", i mnoge druge.. Ljudi ih pjevuše, znače im, a i ne znaju od koga dolaze. I to mi se sviđa.

Ne moraš uvijek biti u centru pažnje da bi obavijestio sviju da si baš ti napisao tu pjesmu. Jer pjesma postane vremenom njihova. A to je, zar ne, najveći kompliment za autora, najljepša vrsta naslijeđa.

Arena Zagreb, 14. veljače 2025.

U Arenu na scenu izlazite u skoro neizmijenjenom sastavu u odnosu na 1984. Spadate u rijetke bendove koji se mogu pohvaliti da su čak četrdeset godina sačuvali više od pola ekipe, a vas su pritom na tom putu "presjekli" rat i selidbe. Koliko ste danas povezani sa Sarajevom? 

Znaš, tako je to sa bendovima – dogodi se život. Ratovi, selidbe, obitelji, ego, promjene… Ali, ako među ljudima ima ljubavi i poštovanja, taj spirit, zapravo nikad ne nestane. I mi smo imali svoje uspone i padove, ali kad zajedno zasviramo, kao da vrijeme nije prošlo.

A što se tiče Sarajeva, iako živimo na različitim stranama svijeta,  taj grad ostaje naš Grad, zauvijek u našim srcima, u pričama, u melodijama, bez obzira na to gdje su nas odveli putevi života i bez obzira na to “gdje nam se nalazi punjač za mobitel ."

Sprema li se neki novi album Plavaca? 

Glazba je stalno u nama, ali danas pristupamo stvaranju drugačije – strpljivije. Nove pjesme nisu isključene. Kada osjetimo da imamo nešto važno reći, to ćemo, svakako, i učiniti, ali bez žurbe. Jer i život je poput glazbe – uvijek nepredvidljiv, uvijek u promjeni, uvijek u pokretu.

Pred koliko ste ljudi najviše svirali?

Svirali smo nekoliko puta pred 100.000 ljudi. Najviše pred 150.000 ljudi. Sve je počelo na splitskom stadionu Poljud 1985. godine.

Ali, nama u Plavom orkestru, iskreno, veličina koncerta – bilo da je veliki ili mali – nikad nije bila mjerilo njegove vrijednosti ili značenja. Svaki koncert, bez obzira na broj prisutnih, odsvirali smo sa istom energijom, dajući sve od sebe. Jer svaki koncert, svaki grad, nosi svoju jedinstvenu energiju, svoju priču i svoju poeziju. Imamo sreću da smo i na većim pozornicima, arenama i stadionima uspjeli sačuvati svoj mir i napraviti emocionalnu rezonancu i trenutke zajedništva sa publikom.

Iz nekog razloga, do danas se sjećam posljednjeg pitanja u jednom vašem intervju za nekad super popularni Ćao! , pa ću i ja njime završiti ovo 'ispitivanje' - da je sutra smak svijeta, što biste danas učinili? 

Nazvao bih sve one do kojih mi je stalo, dragu osobu uzeo za ruku i svima rekao koliko ih volim.

Želim vam odličan koncert u Areni! 

Hvala Vam od srca. Radujemo se svakom susretu s publikom, jer u tom susretu prepoznajemo smisao svega što radimo.