"IL GIRO DI STOIA" ALESSANDRA MOCENNIJA: Đir oko Stoje sa skokovima u intimnu i kolektivnu memoriju grada

Na tragu brata blizanca Simonea, koji je Stoju već učinio mjestom radnje svog romana “L’ultimo giorno del passato” („Posljednji dan prošlosti“) i trilogije pripovijedaka “Ginestre sulla costa” (Brnistre na obali“), i talijanski autor pulskih korijena Alessandro Mocenni posvećuje svoj roman, k tome i debitantski, naslova “Il giro di Stoia” („Krug oko Stoje“), jednoj od ikoničnih pulskih plaža.

No, dok je za evokativnijeg Simonea Stoja s jedne strane utočište od životnih nedaća, a s druge velika maternica iz koje potječu priče koje se kasnije odvijaju na svim morima svijeta, kod Alessandra, Stoja, sa svojim kupalištem – premda je roman pisan na talijanskom piše upravo kupalište, u čast i hrvatskoj dimenziji svojstvenoj kako gradu Puli, tako i njegovoj obitelji – postaje konkretno mjesto konkretnih događaja.

Ali što je Stoja za Alessandra Mocennija? "Kupalište Stoja, piše autor, bilo je unikum u gradu, neka vrsta slobodne luke, gdje su se ljeti okupljali Puležani koji su napustili svoju zemlju s egzodusom, oni koji su ostali unatoč egzodusu, te svi oni koji su došli kasnije, uglavnom iz drugih krajeva Jugoslavije i koji su u ovom tisućljetnom mjestu pronašli budućnost, kao i novi život. Budući da se radilo o mjestu super partes, s posjetiteljima iz svih krajeva, kupalište je imalo i svoj jezik, “lingua franca,” a to je bio stari pulski dijalekt".

Danas i na Stoji talijanski (istrovenetski) dijalekt Pule puno je manje korišten od hrvatskog, no radnja romana Alessandra Mocennija odvija se 1982. godine, kada je situacija bila drugačija.

Bila je to godina koja je u Italiji, pobjedom nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj (simbolom ponovo pronađene vedrine i želje za životom), označila prijelaz između sedamdesetih, obilježenih crnim terorizmom, strategijom napetosti, crvenim terorizmom Crvenih brigada, otmicom Alda Mora, ukratko - godina olova, i bezbrižnih osamdesetih koje su protekle pod sloganom “Milano da bere” („Popiti Milano“) i pojave ranog berluskonizma.

Jugoslavija je, pak, s prvim simptomima kosovske krize, 1982. godine počela napuštati udobnu, iako tijesnu i jednopartijsku, stabilnost poslijeratnog razdoblja, onu stabilnost koja je, nakon Titove smrti 1980., srušena pod udarcima nacionalizama i želje za nezavisnosti, pluralizmom, demokracijom i privatnim vlasništvom koja se pojavila u Republikama tadašnje federacije.

Na globalnoj razini, prelazilo se s modela skandinavskih socijaldemokracija na reaganovski hedonizam i liberalizam.

Unatoč tim temama, koje su mogle poslužiti kao povod za gotovo neorealistički narativ, pisanje Alessandra Mocennija puno je šire i obiluje stilskim obilježjima introspektivne psihologije, inteligentne i ne samodopadne memoaristike, povijesnog eseja, antropološke publicistike te narativnih rješenja, dok pripovijedanje od empirijskog prelazi u metaforičko, gotovo moralno (ali s dozom suzdržanosti), karakteristično za bildungsroman, roman odrastanja.

Naime, likovi romana „Krug oko Stoje“ (za razliku od Simoneovih knjiga, Alessandro već u naslovu ističe Stoju) šest su adolescenata, između 13. i 14.godine, na pragu doba u kojem se u svakome od nas postupno oblikuju karakter, identitet, sustav vrijednosti.

Čak i činjenica da je taj „krug oko Stoje“ itinerar koji povezuje šest obalnih točaka s kojih će se dječaci natjecati u skokovima u more, može se protumačiti kao „prekretnica“ – točka na kojoj se prelazi nevidljivi prag koji dijeli djetinjstvo od rane mladosti – s tim da skokovi postaju trenuci inicijacije, „rituali prijelaza“.

Kao što je lijepo rekla profesorica Eliana Moscarda Mirković (profesorica na Odsjeku za talijanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta „Juraj Dobrila“ u Puli) na predstavljanju knjige, u utorak u Svečanoj dvorani novog sveučilišnog kampusa u bivšoj Mornaričkoj bolnici, pisanje Alessandra Mocennija je „bistro“, meditativno, ironično“, u procesu u kojem se „prošlost i sadašnjost promatraju, dodiruju i komuniciraju“.

Kada govorimo o Alessandru Mocenniju, treba imati na umu da pripada drugoj generaciji “ezula” iz Pule, točnije onima koji su otišli u Italiju, i još preciznije onima koji su se, zahvaljujući promišljenim odlukama svojih roditelja, uvijek vraćali u mjesto podrijetla. Obrnuto rečeno, nisu zaboravili (niti zanemarili) odakle dolaze, nisu odlučili da se više nikada neće vratiti u Pulu, iako se i takva odluka može smatrati legitimnom jer nitko od nas ne može sa sigurnošću reći kako je hodati u tuđim cipelama.

Ova napomena je potrebna kako bi se objasnilo da kategorija ezula kojoj pripadaju „Mocenni djeca“, uvijek nosi sa sobom znatiželju i želju da se sazna, nauči, promatra i slušaju i priče “drugih”, priča u kojima ima i našeg nepravednog ponašanja i tuđe boli.

Riječ je o preduvjetima koji su nužni za integraciju i ponovno uspostavljanje veza, što je u slučaju Alessandra Mocennija toliko izraženo da može poslužiti kao paradigma: naime, danas priznati novinar važnih talijanskih i međunarodnih medija, Alessandro je prve korake u novinarstvu učinio ne u svom rodnom Milanu, već u gradu u kojem je rođen njegov otac (poznati slikar i kipar Gualtiero / Walter), u redakciji pulskog dnevnika Talijana iz Istre i Rijeke „La Voce del Popolo“ i u talijanskoj redakciji Radija Pule (lokalne postaje hrvatskog državnog radija) za koju je, kao dodatni dokaz svoje ljubavi prema Istri, pripremio stotine epizoda rubrike „Jeste li znali?“ u kojima je predstavljao istarske zanimljivosti, od povijesne baštine do legendi, od prirodnih ljepota do gastronomije.

Volja za upoznavanjem, integracijom i razumijevanjem bila je ključna i za roman „Krug oko Stoje“, u kojem nije izostavljena rizična naracija povijesnih događaja: i kod Alessandra Mocennija, upravo zahvaljujući spomenutom radu koji je prethodio pisanju, ta povijesna naracija nikad nije površna, crno-bijela, jednodimenzionalna i monokromatska, već osjetljiva na susrete, sukobe i kontradikcije koje su minirale, ali i posijale novim životom prošlost ovog kraja.

Kakve veze ima povijest s pričom o šest adolescenata koji se natječu u skakanju, čak i s visine od sedam metara, kad je jasno da su oni zaokupljeni zabavom i potpuno nezainteresirani za stvari njihove današnjice svijeta, a kamoli prošlosti? Ima, jer natjecanje je zapravo izgovor i izvor raznih priča koje dolaze nakon prekrasnih, vrlo literarnih opisa koje Alessandro Mocenni nudi za svaku vrstu skoka (na glavu, rokoko, prelom, na bok, bomba, anđeoski let).

Shema je sljedeća: na svakoj od šest točaka, glavni lik je jedan od dječaka, i svaki od njih, pored toga što pripada jasno definiranoj kategoriji (djeca pulskih ezula u Italiji, djeca pulskih ezula u drugim državama, djeca talijanskih Puležana koji su ostali u Puli), donosi i iskustva koja Alessandru omogućuju uvođenje mnoštva tema: kraj Drugog svjetskog rata, život u izbjegličkim kampovima, povratak u Pulu za ljetne praznike i (ponekad) tjeskobni prelazak granice koja je dijelila Zapad od Istočne Europe, raspad bivše Jugoslavije i nastanak novih država Hrvatske i Slovenije.

Ali, pored ključnih povijesnih trenutaka, ili opisa razlika između kapitalističke Italije i socijalističke Jugoslavije, Alessandro Mocenni iznosi na površinu male i velike stvari koje čine život, gastronomske običaje, način provođenja godišnjeg odmora, igre, mišljenja o turistima, idiome s ponekim homažima hrvatskom (osim spomenutog kupališta, pojavljuju se i lovice) i istrovenetskom dijalektu (mularia, monade).

Tu su i proustovske reminiscencije, poput spomena oranžade Nara i Passerette, krempita, Pez bombona koji su imali punjač i dozator s glavom Disneyevog lika na vrhu, ćevapčića. Prekrasni su dijelovi posvećeni legendarnim utakmicama bosonogih igrača na “rotondi”, liku spasioca Nina Nacinovicha, ali i mislima o neizbježnom raspadu dječjih prijateljstava, sudbinama roditelja, jednostavnim čarima adolescencije bez interneta.

Sve to proizlazi iz onoga što je Eliana Moscarda Mirković, opisala kao „kolektivnu i intimnu pripovijest u isto vrijeme“, s kružnom strukturom koja vodi od skoka do skoka, od jednog djelića sjećanja do drugog a koji, jednom kad su spojeni, stvaraju svijest, pa čak i mudrost.

Dakle, natjecanje u skokovima u vodu postaje povod za priču o svijetu na granici dvaju identiteta. U pozadini istarske obale, između bijelog kamenja i mora socijalističke Jugoslavije, skupina trinaestogodišnjih i četrnaestogodišnjih dječaka našla se na mjestu koje im je istovremeno i domovina i tuđina.

Previše lokalnih, čak mikrolokalnih tema, moglo bi se prigovoriti. Ali takav bi prigovor vrlo brzo ispario obzirom da u dobro napisanim knjigama – a Mocennijeva to zasigurno jest – lokalno se vrlo lako pretvara u globalno, sa situacijama, pitanjima i neodumicama koje se odražavaju na svakoj geografskoj širini i dužini.

Pored toga, slijedeći trag talijanskog kantautora Francesca Guccinija koji je pjevao „s dvadeset je sve još pred nama, s dvadeset si stvarno glup, a glava ti je puna lažnih uvjerenja“, i Alessandro Mocenni je svjestan da će ti skokovi, tada samo razonoda, izazov i zabava za šest dječaka (i on je jedan od njih), vrlo brzo postati vječni pad. A, budući da su i padovi dio predstave zvane život, autor zatvara svoj tekst dovodeći u prvi plan, stavljajući ih sve u red kao glumce trenutak prije naklona, povijesne posjetitelje Stoje.

Na posljednjoj smo stranici knjige i sada su ti likovi, iako predstavljeni kao glumci na kraju predstave, pokazani svojim pravim imenima: Mocenni je svjestan da, kako bi se preživjelo, ponekad život mora postati umjetnost, a ponekad umjetnost postati život.

Knjigu je objavio talijanski izdavač Fox&Sparrows.