Tri dana uoči njegova pulskog nastupa na Maloj sceni INK-a (u utorak u 20 sati), razgovarali smo s Lovrom Marušićem, dobitnikom niza međunarodnih pijanističkih priznanja, za kojeg kritika kaže da su mu misli i umjetnička imaginacija brži od prstiju.
Pulskoj publici predstavit će se izborom iz opusa Ludwiga van Beethovena, Jeana Sibeliusa, Franza Schuberta i Franza Liszta.
Lovre Marušić (Omiš, 1992), jedan od najtalentiranijih pijanista svoje generacije, dobitnik prestižnih nagrada poput srebrne medalje na Cleveland International Piano Competition 2021 i Telekom Beethoven International Piano Competition 2023, a uz posebnu nagradu Robert Schumann Award već je etablirao svoje ime na međunarodnoj pijanističkoj sceni. Marušić je svoja prva glazbena znanja stekao u rodnom Omišu, a svoju karijeru nastavio graditi u Moskvi, Zagrebu i Weimaru, pod mentorstvom svjetski poznatih pedagoga.
Vaše izvedbe glazbeni znalci često opisuju kao prirodne, nepretenciozne i znalački promišljene, ističući pritom osobitu ljepotu tona. Što to znači ljepota tona?
Mislim da je sam zvuk nešto što svaki pijanist istražuje od samih početaka. Naravno, taj proces traje cijeli život.
Kao prilikom izrade vrhunskog parfema, koji tražiš, pronađeš i njeguješ te dorađuješ, taj postupak postaje dio tebe te potpuno postaješ opsjednut samim procesom koji nikada ne prestaje.
Počeli ste svirati klavir u rodnom Omišu. Tko je utjecao na izbor tog instrumenta?
Moja sestra, Ivana Žužul, sadašnja pročelnica klavirskog odsjeka u glazbenoj školi u Imotskom. Također i moji roditelji, moj otac je imao bend koji je sam osnovao te napravio veliku karijeru po Dalmaciji koja je trajala 30-ak godina, bend se zvao "Mirabela". A moja majka je svirala harmoniku te pjevala u crkvenom zboru u Omišu. Imala je jedan od najljepših glasova. Jako sam sretan što sam imao takvu podršku. Omogućili su mi sve u životu i na tome sam im jako, jako zahvalan.
Što je to čarobno u zvuku klavira?
Po meni je klavir najopsežniji i najkompleksniji instrument. Već ga to čini čarobnim. Njegove mogućnosti ne poznaju granice, to je instrument koji može dočarati i najintimniji i najmoćniji mogući zvuk.
U Moskvu ste otišli 2006. godine kao 14-godišnjak. Kako biste nam opisali značaj vašeg petogodišnjeg učenja u Rusiji kod tamošnjih uglednih profesora, pijanistica i pijanista?
Imao sam tu sreću da me je pokojni legendarni direktor, osnivač glazbene škole u Omišu, Mihovil Popovac (kojem sam zbog toga zahvalan do kraja života), upoznao s danas vjerojatno jednim od najboljih profesora klavira u svijetu - profesoricom Natalijom Trull te poslao na nastavak školovanja u Moskvu.
Mladi nadareni glazbenici često odlaze u inozemstvo jer im je, razumljivo, najvažniji profesor koji će ih učiti, a ne lokacija fakulteta. Na koji se način zagrebačka Muzička akademija trudi zadržati mlade talente?
Da, slažem se da je profesor najbitnija stavka, no također postoji i popratni sadržaj koji je jako bitan. Još za vrijeme mog studija na Muzičkoj akademiji u Zagrebu imao sam privilegiju nastupati dva puta s Akademskim orkestrom te jednom sa Zagrebačkom filharmonijom. Te su prilike bile doista snažan argument ostati što dulje u Zagrebu kao student, gdje sam ipak bio zapažen preko audicija na koje sam izlazio.
Danas Akademija pruža još više prilika te studenti zaista imaju zašto planirati svoj studij u Zagrebu. Vani takvog broja audicija nema puno. Orkestri vani jednostavno ne pristaju na koncerte sa studentima, jer takvi koncerti ne donose prihod. Zbog čega ne znam, ali u svakom slučaju tuđa trava nije uvijek zelenija.
Iza vas je zavidan popis nagrada na poznatim međunarodnim natjecanjima. No, koliko je takmičenje u muzici, ili bilo kojoj umjetnosti možda suprotno njenoj univerzalnoj suštini? Jednom ste izjavili da su natjecanja samo pomoćno sredstvo, ali ne i ključ uspjeha. Koliko su natjecanja dobra za mladog glazbenika?
Natjecanja su jako dobra za mladog glazbenika jer uz dobro vodstvo i mentorstvo mlada osoba može samo napredovati muzički, a sam naziv "natjecanje" je samo još dodatna motivacija da se provjere stečene navike na klaviru. Da nisam osvojio nagrade koje sam osvojio, ne bih sada ni svirao u dvoranama u kojima sviram. Koliko grubo to zvučalo, ali činjenica je da me prije nisu zvali. Natjecanja služe kao platforma gdje nas mogu čuti i prepoznati naš trud i talent. I tako to treba promatrati, isključivo s pozitivnog aspekta.
Na koje načine publika utječe na vaše izvedbe? Kako biste opisali tu ‘kemijsku formulu'?
Volim tihu publiku, publiku koja sluša. To mi je najvažnije, a onda sam proces komunikacije s publikom postaje intiman te uzajaman.
Najviše se smatrate solistom, ali i komornim glazbenikom. Koje su prednosti, a koji izazovi pozicije solista?
Osobno kao solist osjećam najveću slobodu, kao i slobodu interpretiranja glazbe. Za sada mi najveći izazov predstavlja komorna glazba zbog toga što često nastupam s različitim partnerima, a zahtjeva i veliku disciplinu interpretacije, gdje sve mora biti podređeno ansamblu. Najviše me, međutim, veseli nastupati sa svojim triom, violinistom Nikitom Gellerom i violončelistom Aramom Amatunijem. Obojica su sjajni muzičari kojih sam upoznao na studiju u Weimaru.
Asistent ste na Katedri za glasovir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Što je po vama najvažnije za profesora i pedagoga?
Za sada sam imao iskustvo biti samo asistentom, što mi je u jednu ruku pružilo šaroliko iskustvo poznavanja različitih studenata te njihovog repertoara, naravno i određenu slobodu kretanja jer trenutno jako puno i nastupam kao solist. Stoga ne mogu još pričati o potpuno doživljenom iskustvu pedagoga jer za sada nemam svoje studente.
Zahvalan sam Muzičkoj akademiji što me drži u svom kadru te se s velikim veseljem radujem što ću, nadam se uskoro, imati i svoje studente koji će upisati svoj studij glavnog predmeta kod mene. Nadam se da ću opravdati kvalitetu i očekivanja studenata.
Koji su vaši omiljeni kompozitori?
Volim svu dobru glazbu. Stoga sam uvijek nastrojen istraživati te popunjavati svoj repertoar što raznolikijim autorima.
