"U dugom glumačkom životu dogodi se svega par puta da u potpunosti uroniš i saznaš neke stvari. Recimo, scena samoubojstva na pozornici. Dođete do saznanja da biste i vi u takvoj situaciji koja bi vam se u životu dogodila, reagirali onako kako doživljava to lice", kaže doajenka hrvatskog glumišta
"U dugom glumačkom životu dogodi se svega par puta da u potpunosti uroniš i saznaš neke stvari. Recimo, scena samoubojstva na pozornici. Dođete do saznanja da biste i vi u takvoj situaciji koja bi vam se u životu dogodila, reagirali onako kako doživljava to lice", kaže doajenka hrvatskog glumišta
Uoči večerašnje premijere dramsko-plesne predstave "Tijesna zemlja" prema romanu Mate Balote i u režiji Marina Blaževića, razgovarali smo s doajenkom hrvatskog glumišta Nevom Rošić, koja se u predstavi pojavljuje kao naratorica i utjelovljenje Istre, kao 'Majka Istra'.
Rođena je u Rijeci 1935. godine, a njezin otac Đuro Rošić bio je od 1945. do 1947. godine prvi intendant HNK Ivana pl. Zajca, u čiju zgradu je prvi put ušla kao djevojčica od deset godina.
Impozantne karijere, vrhunci njezina glumačkog puta su interpretacije triju junakinja iz glembajevskog ciklusa – barunice Castelli, Laure i Klare. Prva je profesorica glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a od sredine 1990-ih bavi se i režijom, najčešće u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci.
(Privatna foto arhiva: Neva Rošić i Tonko Lonza 1956.; s Brankom Gavellom na Dubrovačkim ljetnim igrama 1958. tijekom probi za ‘Tirenu’; kao barunica Castelli u HNK u Zagrebu 1974.)
Neva Rošić bila je Gavellina učenica, život je provela s Tonkom Lonzom, još jednim velikim glumcem i profesorom, bila je u angažmanu u Kazalištu Gavella koje se još nije tako zvalo, i u Hrvatskom narodnom kazalištu, a važne uloge odigrala je i na Dubrovačkim ljetnim igrama, te riječkom HNK-u.
S kraljicom teatra, bitno mlađom i vitalnijom od 91 ljeta, razgovarali smo jučer, nekoliko sati uoči sinoćnje 'generalke', pretpremijere.
Zna se reći: 'dobra generalka, loša premijera' i obrnuto.
Točno.
Zašto je tome tako? Neka psihologija?
Nije. Snaga koncentracije dolazi u valovima. Nakon potpune koncentracije koja traje u zadnjim pokusima pred generalku, ona malo popusti, malo olabavi, malo pređe u nešto što se grdo zove rutina. Nema više kreativne inspiracije i onda, recimo, generalka bude loša, pa premijera dobra. Ili obrnuto.
U tom obrnutom slučaju, zašto premijera ispadne loša? Koliko je tome zaslužan pritisak publike, neovisno o iskustvu glumaca, ili prisustvo poznatih ljudi sa scene, rodbine, prijatelja na premijeri? Kažu da je tek treća izvedba prava.
Je. Dah publike jako utječe. Možda je prisustvo publike na premijeri razlog da se najedanput dio glumačke pažnje preseli prema gledalištu. I onda nastane nekakva mogućnost da se ušuljaju neke male sitne greške koje publika, naravno, ne vidi, ali koje, kad se pojave, destabiliziraju malo cijelu predstavu. Tako da bude ritam nešto drugačiji obzirom na reakciju publike.
Kad se zamislim u ulozi glumca, projicirana ogoljenost pred publikom stvara priličnu paranoju, premda sam svjestan da tome prethode godine glumačkog obrazovanja, stjecanja vještina i izvedbenog iskustva. No glumac na sceni baš i ne vidi publiku jer su gledatelji u sjeni. Sva su svjetla usmjerena na pozornicu. Vidite li publiku?
Kako tko. Glumci se u tom smislu razlikuju. Ima nekih koji primjećuju publiku, pogotovo u prvim redovima koji su donekle osvijetljeni svjetlima pozornice.
Pratili ste izraze lica gledatelja?
Da, ja spadam u one glumce koji vide publiku, vide pojedince.
Nadahnjujete li se na taj način?
Ja volim imati kontrolu nad publikom (smijeh). Dakle, volim ju vidjeti. Volim vidjeti da li me gleda, da li surađuje. Spadam u glumce koji se vrlo aktivno zbliže s publikom ili se čak posvade. Meni se dogodilo, više nego jedanput, da sam imala i neki istup prema publici, da sam prekinula predstavu i zamolila neke da izađu van. Jer su, recimo, cijelo vrijeme govorili usporedo s predstavom. To naročito ometa onoga koji je na pozornici kad se radi o malim prostorima, malim kazalištima, kad je publika još bliže glumcu. I tada, naravno, čujete taj razgovor.
U tom je smislu bio poznat Mustafa Nadarević koji je čak znao izaći iz pozornice, doći u ložu i umiriti neku mladež koja je galamila. Dakle, sasvim izaći čak iz kutije pozornice i intervenirati. Moja kolegica s kojom sam puno igrala u mnogim predstavama, Nada Subotić- kad bih ja reagirala na publiku, ili time da bih sasvim zašutjela i čekala da prođe taj, nazovimo ga, nered u publici, ili bih gledala intenzivno u tom pravcu - ona bi obično počela mrmljati nešto sebi u bradu i reći: 'Molim te, nemoj to raditi, nemoj to raditi'. Nju je bilo sram što se to događa. Eto, glumci različito reagiraju.
Sjećate li se svoje prve izvedbe pred pulskom publikom?
Bilo je to 1954. godine, ja 19. godišnja studentica, ispit Goetheove 'Ifigenije' na Akademiji je po Gavellinom mišljenju bio toliko dobar da nas je on poslao u Pulu da igramo na otvorenom, ispred Augustovog hrama. Ja mislim da je to bila prva predstava na otvorenom u Puli.
Kako je prošla?
Prošla je odlično. Nedavno se, dok smo razgovarali, profesor Boris Senker sjetio da mu je kao 7-godišnjem dječaku prvi doživljaj kazališta bila 'neka predstava' ispred Augustovog hrama, ali nije mogao doći do informacije o kojoj je predstavi riječ. I onda se ispostavilo da je to ta predstava, u kojoj je igrao Jovan Ličina (s kojom sam bila na istoj godini), Fabijan Šovagović, ja sam igrala glavnu ulogu. I evo, to je bilo tu. Dakle, moj prvi glumački dodir s Pulom bila je ta predstava , iako sam kao Riječanka već i ranije poznavala Pulu.
Na neki način bio je to i Gavellin prvi kazališni dodir s Pulom?
Da, 1954. godine , najkasnije 1955. godine.
Prije samo 72 godine.
Da, zamislite. Imam i slike s te predstave. Mislim da je to bilo u organizaciji nekog turističkog saveza.
U "Tijesnoj zemlji" večeras igrate Majku Istru. Na prvu to može zazvučati mrvu pretenciozno, međutim vaša figura, karizma, snaga, čini vas primjerenom za tu ulogu. Kako je glumiti cijeli jedan kolektivni entitet?
Naravno, ne možete veličinu Istre doseći svojom malenkošću, ali možete posuditi nešto svoga. Rukovodila sam se time da bih u Balotinom pripovijedanju o povijesti Istre pridodala svoju emotivnost. I to me donekle opravdava što, eto, ja predstavljam Istru. Jer, suosjećajući s tekstom koji izgovaram, ne propuštam ga samo kroz usta, nego ga propuštam iz cijelog svog bića. Pokušavam da na najdirektniji način, ljudskim glasom, dođe do osjećaja publike.
Kako je 1946. izgledalo riječko kazalište?
Tad se nije zvalo još HNK Ivan Zajc. Početkom 1946. godine počelo je postojati kao ustanova, ali još nije imalo svoj ansambl. Predstave su krenule tek u jesen 1946. Dakle, u tom periodu od početka do jeseni 1946. pozornica kazališta bila je potpuno prazna. Nije bilo ni glavnog zastora, jednog rekvizita, jednog kostima, nije bilo ničega. Dakle, trebalo se nešto formirati i tada su se odigravale na pozornici prigodne priredbe, ono što je profesor Raukar duhovito znao nazvati 'mešani bomboni' - neka zborska recitacija, neko solo pjevanje, pa recitacija. Dakle, bila je neka aktivnost u kazalištu, ali nije bila sezona. Sezona je krenula tek od jeseni jer su se tek dolazili i uhodavali ljudi, stvarao se ansambl u Rijeci.
Prvi put ste čuli riječ Mate Balote davne 1946. godine, kada je Marija Crnobori, velika glumica, Istrijanka, prolazeći kroz Rijeku, na pozornici riječkog kazališta recitirala pjesmu Mate Balote "Sipe piva".
Tad je Marija bila na proputovanju Iz Zagreba kroz Rijeku za Istru. Bila je u onoj komisiji za razgraničenje. Ostala je na Rijeci i vidjela je tog dana jednu takvu priredbu i pitala je intendanta kazališta, a to je, eto, bio moj otac, bi li ona mogla u tome sudjelovati, da bi ona jednu istarsku pjesmu recitirala, i tada je recitirala Balotinu "Sipe piva". Tad sam prvi put čula Balotu i prvi put vidjela Mariju Crnobori, koja je nakon dva-tri mjeseca postala redoviti član riječkog kazališta. Bila je tu prve dvije sezone, dok nije otišla u Beograd, u Jugoslovensko dramsko pozorište. Ne znam što me je tada više impresioniralo, Mate Balota ili Marija Crnobori, bit će jedno s drugim. Ona je to, osim majstorski, govorila iz duše. Ona je ipak bila iz porodice istarskih izbjeglica. Možete misliti, ja sam imala 11 godina. Ostala sam pod jakim dojmom i taj se dojam produžio sve do mog odlaska na Akademiju, a po tadašnjim propozicijama prijemnog ispita trebalo je doći s dva monologa i tri pjesme. I zamislite, jedna od te tri pjesme bila je moj izbor, pjesma Balote "Dvi daske".
Otac nije htio da budete glumica?
Otac se uopće u to nije miješao. Nego, ja sam imala dvojbu. Meni je tako dobro išlo kao amaterki, srednjoškolki. Uvijek sam na nekakvim natječajima pobjeđivala, igrala sam u kazalištu. Svi su mi uvijek govorili: 'Ah, pa ti si već gotova glumica'. Tako da je u meni nastala nutarnja kriza, da li je to zbog oca ili ja zaista nešto nosim u sebi zbog čega bih mogla biti glumica.
I vaš otac je bio glumac.
On je bio školovani glumac, ali se nikada nije bavio glumom. On je iz drugih, domoljubnih razloga otišao u glumačku školu. Njega je interesirala organizacija kazališta, ali je završio glumačku školu.
To je domoljublje. Danas svi mašu zastavama, nabacuju se teškim riječima, pa ti ekstremni polovi. Patriotizam je kultura.
Da. Njegov interes za kazalište je krenuo još iz srednje škole. Bio je u klubu progresivne mladeži, govorimo o vremenu pred Prvi svjetski rat, moj otac je rođen 1897. Dakle, bio je srednjoškolac, gimnazijalac, kad je počeo Prvi svjetski rat. A kako ga je zanimalo kazalište i kako je tada sušačka omladina očekivala da bi Rijeka mogla postati jugoslavenska sa svršetkom rata, što se, kao što znamo, nije dogodilo, tada su već svoje neke naklonosti koje su osjetili kao mladi ljudi, htjeli dovesti do nekog praga po kome bi mogli preuzeti rukovođenje nekim ustanovama, nekim segmentima društva kad Rijeka bude postala jugoslavenskom, hrvatskom. I moj se otac upisao u glumačku školu iz tih razloga, da prouči iznutra funkcioniranje kazališta. Slični motiv je imao Dubravko Dujšin koji je bio iz Zadra. Moj otac je upisao pravo, studirao pravo u Zagrebu, ali je istovremeno s odličnim uspjehom završio tek osnovanu glumačku školu koja je trajala tri godine. Završio je i pravo i bio je sudac.
(Privatna foto arhiva:11-godišnja Neva Rošić 1946. u prvoj ulozi u ‘Hasanaginici’; s Nelom Eržišnik i Borisom Buzančićem u ‘Sablastima’ 1963.; Neva Rošić kao Tirena 1959.)
Je li vam otac išta sugerirao kad je gluma u pitanju, jeste li doma igrali?
Ne, on se potpuno držao sa strane, ni u čemu me nije sprječavao, ali za to da prvi put, kao 11-godišnjakinja, stanem na pozornicu 1946. u "Hasanaginici" djelomično je kriva i Marija Crnobori. Naime, ona je igrala jednu od kćeri Hasanaginice, a drugu Božena Czund. Međutim, nakon dvije ili tri izvedbe, a kako je Marija Crnobori u Riječkom kazalištu naravno igrala sve velike i glavne uloge i bila pretrpana poslom, dogovorili su se da će Božena Czund ući u njezinu ulogu koja je veća, ali je ostala praznina uloge koju je Czundova igrala. A ja se vrzmala kao dijete u kazalištu, tada sam imala 11 godina i više- manje sam bila svaki dan u kazalištu. Pristup sam imala, naravno, zbog oca. Samo sam prolazila kroz portu i gledala negdje iz lože sve predstave. I Marija je valjda pomislila, osjetila, što li, da bih ja mogla uskočiti u tu ulogu. I tako su one došle mojem ocu, ne kao mom ocu nego kao intendantu, reći da bi se one zamijenile za uloge. 'Dobro', rekao je, 'u redu, shvaćam, Marija je preopterećena, neka izađe iz podjele i neka Božena Czund uzme njezinu ulogu, ali tko će igrati njenu ulogu?'. "Pa vaša kćer', kazale su mu. A otac je rekao: "Niti govora". "Ne, mi ćemo ju pripremiti".
Imali ste puno govora u toj ulozi?
Nisam imala puno govora, ali imala sam jedan tekst koji je bio presudan za tok predstave. Naime oni poznati stihovi: "Vrati nam se, mila majko naša! Nije ovo babo Hasan-aga, već daidža Pintorović beže”, u trenutku kad se Hasanaginica hoće strovalit s tornja, iz kule, dolje se Hasanaga vraća. Dakle, bilo je važno da se ti stihovi dobro čuju, jer ako se ne čuju, glumica koja je na vrhu kule, mora skakat dolje u ponor (smijeh). Dakle, ja nisam imala nikakvu probu za to uskakanje, nego su mi u kuhinji gdje su tada kao podstanarke živjele Marija Trnogori i Božena Czund objašnjavale: 'To moraš ovako, pa ovako, ovo ti je tekst'. I više manje me pustili u predstavu. U predstavi, dakle kada je dolazio trenutak kad se trebaju ti stihovi izgovoriti, svi oko mene su, a ja sam morala otići na nekakve visoke stepenice, bilo sam daleko od bilo koga na pozornici, su mi govorili: 'Kad ti mahnemo rukom, ti moraš svom snagom to izgovorit' jer, ako ne, glumica će morat skočiti s kule i gotov komad". I toliko su to napominjali da sam ja naravno iz petnih žila zaurlala taj tekst. I na to su svi popadali od smijeha jer je iz tog dječjeg tijela izašao jedan duboki, puni glas koji se je već bio dobro formiran. I to je bio taj moj ulazak u svijet glume.
A otac?
On se pravio da to ne vidi i nimalo mi nije sugerirao da idem na glumu, ali ja sam nekako htjela biti na čistu da li je funkcija moga oca presudni element zbog kojeg mi ljudi govore da imam talenta i da bih se trebala baviti glumom. E, pa idem na prijemni ispit, anonimno, u Zagreb, tamo me nitko ne zna. Prijemni ispit odvija se na pozornici Akademije, komisija sjedi u gledalištu, proziva se kandidat. I dok sam ulazila u dvoranu, vrata je držao tadašnji asistent na glumi, kasnije sjajni glumac Sven Lasta. Prolazeći pokraj njega, on me je pitao: "Jeste li vi kćerka doktora Rošića?". Ja sam mislila: "Isuse Bože, opet neću znati vrijedim li ja ili me štiti očevo ime". Međutim, bila sam primljena. I onda je već od prve godine moja karijera strelovito krenula, zahvaljujući dr. Branku Gavelli. Uletjela sam s prve godine na ispit s četvrte godine, koji je bio toliko dobar da sam odmah, na prvoj godini, došla na pozornicu Zagrebačkog dramskog kazališta, (današnje Gavelle), koje je u tom trenutku bilo najzanimljivije. Uletjela sam u kazalište prije nego što sam uopće pomislila bih li to htjela ili ne.
Kako biste opisali profesora Gavellu? Gdje je bio on velik?
On je imao jednu metodu kojom je pripremao glumca. Predugo bi trajalo da vam sad objašnjavam o čemu se radi ali, naravno, puno je polagao na edukaciji glumačke tehničke spreme, paralelno s glumačkom kreativnošću.
A šta to u tehničkoj spremi? Govor?
Da, ali ne samo govor. Pripremanje uloge, ulazak u materiju, ali to još uvijek s pozicije svoga 'ja'. Ne lika, nego s pozicije svoga 'ja'. Glumac privatno mora izgraditi sebe kao glumca, koji će onda izgraditi lik. On je bio fascinantna ličnost. Bio je, s jedne strane, vrlo očinski raspoložen prema studentima, a s druge strane je bio krajnje strog. Na probi ili na satu, slušajući nas, kad bi nešto dobro napravili rekao "evo ti cukar"(uvijek je u džepu imao kockice šećera), ali dvije minute iza toga bi rekao: "Vrati cukar!" Dobro, to je bila šala, naravno. Bilo je i pohvala i pokuda. Kratko nakon osnivanja Akademije, par godina kasnije je umro, pa ga nije puno generacija uspjelo uživati. Velika je stvar bila u tome da je on istovremeno bio i umjetnički vođa novoosnovanog Zagrebačkog dramskog kazališta. On je direktno mogao svoje studente u koje je vjerovao odmah angažirati u kazalištu gdje je režirao. Tako sam i ja odmah igrala u njegovim režijama velike uloge. Tek što sam završila akademiju, dao mi je glavnu ulogu na Dubrovačkim ljetnim igrama.
Koja je to bila uloga?
Držićeva "Tirena". Znate, u roku od dvije, tri godine lansiran si na prve pozornice.
Studirao sam u Zagrebu, Gavella u Frankopanskoj mi je bila najtoplije kazalište. Tamo bi uoči predstave u kazališnom kafiću prolazio u kostimu Bobi Marotti i ponavljao neke dijelove svoje uloge.
Istini za volju, treba reći da je to kazalište osnovano od dijela glumica zagrebačkog HNK -a i da je HNK veliko kazalište izgubilo svoju drugu pozornicu time što se osnovalo kazalište u Frankopanskoj. Dakle, na neki način HNK je bio oštećen. Ali naravno, dobilo se drukčije, komorno kazalište s puno mladih ljudi koje je odigralo svoju veliku ulogu u povijesti hrvatskog glumišta.
Iako postoje različite škole i tradicije glume, što se u tom oživljavanju lika zbiva? Jer jedino se po savršenstvu, autentičnosti lika mjeri kvaliteta glumca?
Dvije se stvari dogode kad glumac formira jedno samostalno biće: s jedne strane događa se da glumac trajno u svoju baštinu uzima nešto što mu je to lice ponudilo, neki stav, neko mišljenje, neki osjećaj, neku aktivnost. I to postane njegova privatna prtljaga, i kad ne igra tu ulogu. On je nešto kroz to lice doživio kao vlastito iskustvo. S druge strane, događa se da glumac iz vlastitog iskustva daje tom licu. Recimo da se niste susreli s gubitkom sebi bliskog bića, da niste doživjeli traumu odlaska bližnjeg. I onda u jednoj ulozi to doživite, jer je tako napisano, i u priličnoj mjeri to ostaje kao iskustvo iako ga niste doživjeli, iako je to fiktivno,
A koliko je "šizofreno" živjeti život lika, koji je odvojeni entitet?
To se ne događa sa svim ulogama. To se u dugom glumačkom životu dogodi svega par puta, da se sve poklopi, da u potpunosti uroniš i saznaš neke stvari. To je glumcu najzanimljivije, da igrajući neko lice dozna o sebi nešto o čemu nikad nije razmišljao. Recimo, scena samoubojstva na pozornici.
I psiha koja mu prethodi?
Tako je. Dođete do saznanja da biste i vi u takvoj situaciji koja bi vam se u životu dogodila, reagirali onako kako to doživljava to lice. Ili u glumi dođete u sentimentalnu situaciju, koja vama kao osobi ne pripada, niste o tome nikad razmišljali jer vas to nikad nije tangiralo. I onda kroz jedno lice shvatite da biste u određenoj situaciji sentimentalno reagirali upravo tako.
Kad se gledaju veliki hrvatski filmovi i serije u jugoslavenskoj kinematografiji, od Babajinih filmova do Gruntovčana ili Malog mista (kazališne predstave nisu snimane, osim rijetko, a i TV projekcija snimka predstave nije baš dobra opcija) tu nije bilo šmire, niti kao gledatelj razmišljaš o glumi dok uživljen gledaš film, seriju. A danas se masovno vidi šmira, ta površna gluma , olako prelaženje preko osjećaja, to glumatanje i preglumljivanje, to jeftino udvaranje publici.
Šmira je kraći put do nekog rezultata. Naravno upitan je taj rezultat, ali formalno dođeš do nečega. To se odvija u vremenski kraćem periodu. Kako bih rekla, to je pretenzija da sarmu skuhaš u 20 minuta. Sarmu trebaš krčkati 'dva dana', k vragu! Tu dolazimo do neželjenog problema, da je dubinski rad u duljem periodu skuplji. Što je kraće radi, producentima je jeftiniji. Međutim, to su vam na brzinu spravljena jela i onda se naravno posegne za vegetom. A to je šmira.
Gledao sam prije par dana sa suprugom u kinu norveški film “Sentimentalna vrijednost”?
Sjajan film.
I u tom filmu odličan švedski glumac Stellan Skarsgård, koji glumi slavnog filmskog redatelja, otuđenog od svojih dviju kćeri, posebno od starije koja je uspješna kazališna glumica, kaže u jednom trenutku da ne ide u kazalište jer ga ne voli. Iznenadila me i ta iskrenost, kao i to da etablirani umjetnik, eto, ne voli kazalište. Jeste li vi u dugoj karijeri imali faza da niste voljeli kazalište?
Ne, osim što me je, kad sam postala profesor na Akademiji, pedagogija u priličnoj mjeri okupirala i smanjila odnos ljubavi mene i kazališta. Tada mi je ona više davala nego kazalište.
Zašto se u našem društvu dovoljno ne vrednuje i ne živi kazalište? U čemu je kvaka tog lošeg tretmana? Hladan odnos odozdo kao prema 'elitizmu' (nešto kao prema jazzu), ili odozgo politička vlast koja svjesno zatupljuje svoj narod?
Mislim da je to jednostavno manjak spoznaje o tome što su vrijednost kulture. Jednostavno su ljudi gluhi na to.
Ali ipak su 60-te, 70-te, 80-te bile zlatne kazališne godine, i to i za široke mase. U redu, tada nije bilo interneta, novih tehnologija, medija, platformi.
Mislim da nije pitanje da nam neki drugi mediji oduzimlju prostor. Mislim da je u pitanju više odnos države prema kulturi.
Vodio je pulsku bolnicu kroz zahtjevne procese reorganizacije, uključujući preseljenje dijela odjela u Mornaričku bolnicu te izradu i pokretanje projekta izgradnje nove bolnice, čijoj je realizaciji dao izniman doprinos * Za svoj dugogodišnji rad primio je brojna priznanja, među kojima i Županijsku nagradu za životno djelo
"Posebno ističemo kako je na pojedinim područjima, poput zone St. Petris u katastarskoj općini Galižana, Grad Vodnjan – Dignano izgradio i održava komunalnu infrastrukturu te izdaje potrebne akte i rješenja, dok se ista područja administrativno vode pod drugom jedinicom. Istodobno, druga strana na tim područjima donosi odluke i naplaćuje naknade, što dodatno produbljuje pravnu i administrativnu neusklađenost. Sličan primjer je i naselje Valdenaga u k.o. Galižana u koje Grad Vodnjan – Dignano godinama ulaže i gradi infrastrutkuru", kažu u Vodnjanu
Temperature zraka u laganom padu, najviša dnevna od 19 do 21 °C.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
