Ivona Orlić: "Gora od Francija, ukinula bih turizam! Priznajem, imali smo tri apartmana, ali odustali smo od svega"

Ivona Orlić, etnologinja i kulturna antropologinja, ravnateljica Etnografskog muzeja Istre, kćerka Drage Orlića, objavila je knjigu "Franci Blašković", koja nosi podnaslov 'Konstrukcija suvremenoga istarskog identiteta".

Izdavači su Hrvatska sveučilišna naklada  i Povijesni pomorski muzej Istre , a bit će predstavljena prvog dana pulskog Sajma knjige, u petak 27. studenog na velikoj pozornici Crvenog salona u Domu hrvatskih branitelja, čime će se otvoriti iznimno bogat ovogodišnji sajamski program Histrokozmos.

(Naslovnica knjige)

Uz naglasak na Francija, knjiga govori o kompleksnom etničkom identitetu Istrana, autorica analizira više skupina identiteta: kolektivnog, etničkog, kulturnog, lokalnog, regionalnog, globalnog, nudi sintezu istarskog narodnog glazbenog stvaralaštva, objašnjava važnu ulogu dijalekta u konstrukciji identiteta, analizira popularnu kulturu, da bi u finišu analizirala gotovo sve aspekte Francijevog stvaralaštva - koncerti, turneje, odnos Francija i publike, analiza tekstova, njegov udjel u političkom životu Istre te Francijeva interpretacija vladajuće politike.

Posebno se obrađuje Liga za boj protiv turizma, ali i Francijevo likovno stvaralaštvo, rad s djecom, radio emisije, performansi, novinski članci.

(Koncert u Kanfanaru, sredina 80-ih, tada 14-godipšnja Ivona sjedi i gleda Francija, foto: Drago Orlić)  

U posljednjem 12. poglavlju vjerno su transkribirani (dulji i zanimljivi) razgovori s istaknutim umjetničkim ličnostima, Francijevim suradnicima ii prijateljima - Vedranom Rudan, Milanom Rakovcem, Borisom Senkerom, Tahirom Mujičićem, a prava poslastica je razgovor s autoričinom nonom Fumom Orlić.

Što intimno, kao najvažnije, nosiš  iz iskustva znanstvenog rada s i o Franciju?

Njegovu misao 'Nema drame'. Za što god radio u životu, ne radi dramu od toga. Pokušala sam to  kroz svoj život, budući da sam, kao i svi, imala raznih teških situacija. Nekad bi mi uspjelo, a nekad ne. Niti mislim da je on posve uspio u tome. Naš je odnos prvenstveno određen prijateljstvom njega i mog tate. Franci je prema meni uvijek bio vrlo nježan, blag i dobrohotan. Kad smo krenuli u službeni profesionalni rad na magisteriju iz kojeg je nastala ova knjiga pokušavala sam biti vrlo stručna. Nisam u potpunosti uspjela  u tome, ali mislim da to 'osobno'  s etnološkog gledišta nije manjak.

Koji dio njegova opusa ti je posebno bitan?

'Bratelanca', kojom je ironizirao cijenu bratstva i jedinstva u Jugoslaviji, nakon toga u Hrvatskoj 'Turbo catttolico, peste Balcanica', a cijelo vrijeme Liga za boj protiv turizma, kasnije i protiv demokracije.  Na to sam se i privatno i profesionalno uvijek naslanjala.  A što se tiče Lige za borbu protiv turizma,  on je puno blaži od mene. On propituje kakvo smo mi to društvo koje iznajmljuje svoj krevet za dva-tri novca više, a pritom zanemarujemo obrazovanje, znanje, proizvodnju, kulturu, sve ono što bi društvo trebalo biti. Ja sam apsolutno protiv turizma u svakom segmentu. Treba ga ukinuti. Priznajem, imali smo tri apartmana, ali od svega smo odustali.

Franci je zbog svog anarhizma, slobodoumnosti, duhovitosti, satire, zbog svoje karizme, ali i političkih poruka postao simbolom Istre, a sumnjam da to želi biti.

Pa ja u knjizi i propitujem je li on simbol Istre, koliko on može biti simbol Istre, a koliko ga je Istra i lokalna politika, IDS, iskoristio u funkciji simbola. Franci mi u knjizi kada ga pitam što je to 'Ča val'  kaže: "Osin ča me nervira jako, pokazalo se, rentabilna pi..arija. Koja dura za radi tega ča je rentabilna".

Bi li mogla napraviti magistarski rad da nije bliske veze Drage Orlića i Francija?

Ne bih. Ja sam sigurna da se moja ljubav prema Istri, koja je velika, ne bi desila upravo na takav način da nije bilo Francija i Draga. Kad je Franci s Gori Ussi Winnetou radio Osteria Tours po Istri, onda sam sredinom 80-ih, kao 14-godišnjakinja odlazila s tatom i upoznavala Istru, posebno unutarnju, koja je meni, iz turističkog Poreča, bila nepoznata - Kanfanar, Pićan, Gračišće, Draguć. Niti bih išla na ta mjesta, niti bih napisala knjigu da nije bilo tate koji je slušao Francija, tate koji je surađivao s njim, tate koji je pisao za njega, među ostalim i pjesmu "Nikoleto - prvi istrijanski traveštit".

Oni su bili jako privrženi  jedan drugom još iz srednjoškolskih dana. Uvijek su se nadopunjavali, a ako su bili nesigurni, čuvali bi jedan drugom leđa. Osjećala sam tu njihovu bliskost. Moj tata ga je jako volio i jako cijenio, ali nije bio taj kalibar da bi živio na način na koji je živio Franci. Moj tata je morao imati stalni posao, stalna primanja. Pitala sam ga jednom zašto ne živi od pisanja, a on mi je rekao da je to nesigurno. Nije imao hrabrosti da živi samo od umjetnosti, a što je Franci imao i što ima.

Da, ali sada postoji velika potražnja za knjigama tvog oca.

To je istina. Ono što mi je ostalo od tate, a jako i od Francija jest to koliko trebamo podržavati umjetnost i umjetnika. Recimo, mi doma nismo nikad psovali, ali si mogao pjevati proste pjesme. I mogao si pisati proste pjesme.

Recimo, Drago Orlić je napisao i knjigu bludne poezije 'Vaginalete'.

Tako je.

Mislim da će tvoja knjiga biti tražena, i među fanovima, ali i među onima kojima je Franci neistraženo područje, kao i onima izvan Istre. Što će dobiti svi ti čitatelji? 

Pa ja mislim da će, kako god okreneš, dobitu jednu iskrenost i istinitost. A sad, da li će njima ta iskrenost i istinitost ići u prilog i dobiti ono što su oni htjeli, to ne znam. Čitateli imaju različita očekivanja.

Francijev opus nije usmjeren samo na Pulu već na cijelu Istru.

Njegova možda najvažnija pjesma je "Addio Pola", autora Daniela Načinovića, koja je vremenom postala neslužbena himna Pule, a druge ni nema, i jest njemu Pula važna, pjeva on i o Uljaniku, ali tu je i Vodnjan.

Kad smo kod Uljanika, tu je ta lijepa pjesma Budimira Žižovića.

To mi je jedna od dražih pjesama, s tim prekrasnim stihom 'Mi gradimo brodove, a brodovi plove'.

Tu je i stih "Uljanikovi sinovi odlučne korake prave, Prvomajska ulica njihov je put slave". Koliko je Arinka bila važna Franciju?

Milan Rakovac mi je za našeg razgovora, prije 22 godine, kazao: "Franci bez Arinke uopće ne može postojati. Jer, mislim da je Arinka zapravo... Ona je Gori Ussi Winneotou". O njihovoj ljubavi ne treba posebno govoriti. Znam da mi je moj tata govorio da je Arinka bila vrhunska pjevačica i da bi, da je živjela u Italiji ili negdje drugdje, bila popularnija i svjetski priznata.

Prošlo je više od 20 godina od obrane tvog magistarskog rada, rada koji je sada doslovno ukoričen u knjigu (iako si naknadno i doktorirala). Koliko bi se razlikovao od rada koji bi danas pisala?

Znatno. To navodim i u uvodu knjige. Danas ne bih više upotrebljavala riječi poput 'sigurno' i 'uvijek', ostavljala bih prostor za sumnju. Ali tada je napisano sve što sam trebala reći, i to s puno strasti, s puno uzbuđenja, s puno želje, s frenetičnom potrebom da kažem to što imam za reći, zajedno s Francijem. Tada, naravno, nije postojala ideja da to postane knjiga. To je bio magistarski rad i bilo mi je bitno da u znanstvenom krugu dokažem i pokažem da istrijanstvo, Franci i istarski identitet imaju prostora na hrvatskoj znanstvenoj sceni.

Mimo tekstova, kako doživljavaš njegovu glazbu koja nekima nije prijemćiva? 

Meni je njegova glazba uvijek bila jako plesna, a ja volim plesati. Ali da, puno prijatelja mi je znalo reći da im je Francijeva glazba prekonfuzna. Njima njegova glazba nije fina, nije isprofilirana, prežestoka je, prebučna, hibridna. Razumijem, ti ljudi su otpali i nisu njegovi fanovi. 

Osim što je prije 40-ak godina prvi lansirao van Istre čakavicu, Francijev poetski jezik je višeslojan. Sjećam se kako su se istarskih studenti u Zagrebu koncem 80-ih time oduševljavali.

U jednoj pjesmi, kroz različite jezike, njemački, talijanski, srpski, kroz različite lokalne govore, kroz svoje frazeme i kovanice, Franci govori o identitetu Istre, otkrivajući što smo sve mi. Kao što je nemoguće ukalupiti Francija i njegovu hibridnu glazbu, tako je nemoguće ukalupiti Istru. Franci i Istra ostaju - neuhvatljivi.