Izložba Dejana Kljuna "Parafernalije" u petak u Gradskoj galeriji Pula

U petak, 9. listopada u 20 sati održat će se otvorenje izložbe Dejana Kljuna "Parafernalije". Otvorenje će se odvijati u sklopu programa "Reli po galerijama" istoga dana.

Dejan Kljun rođen je 1979. u Rijeci, gdje je završio Školu za primijenjenu umjetnost. Diplomirao je 2004. godine kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Mire Vuce, gdje je doktorirao je 2021. godine s temom Objekt izvan prostorne perspektive: Metafizika umjetničkog objekta pod mentorstvom kipara profesora Peruška Bogdanića i izv. prof. dr. sc. Vere Turković.   Počinje izlagati 2003. godine te sudjeluje na brojnim samostalnim i skupnim izložbama. Djeluje kao kipar, slikar, restaurator, dizajner nakita i voditelj radionica, a osnivač je umjetničke radionice Tarsa u Rijeci.

Povremeno se izražava i u mediju fotografije, performansa te minijatura u drvu i metalu.. Jedan je od osnivača i podpredsjednik udruge ARS EVENTUS koja promiče razne oblike umjetnosti. Aktivno se bavi restauracijom objekata kulturne baštine, a u studiju De Mari u Zagrebu trenutno vodi tečajave kiparstva i slikarstva te Suminagashi – japansku tehniku slikanja na vodi. Živi i radi u Zagrebu.

Mladen Lučić o autoru:

- Jedan od najljepših doživljaja u mojem druženju s umjetnošću bio je susret s Monetovim lopočima u pariškom Musée de L'Orangerie. U dvije velike ovalne dvorane tog muzeja, projektirane upravo za ovaj slikarev ciklus, zidovi su obloženi s osam slika velikih formata, od kojih je najveća dužine 17 metara, a koje su stvarane od 1914. do 1926. godine. Ta platna pozivaju vas na jedinstvenu vizualnu gozbu i vrhunski estetski doživljaj koji kod većine posjetitelja tog produhovljenog ambijenta nužno rezultira duboko čulnom kontemplacijom. Claude Monet (1840. – 1926.) bio je jedan od osnivača impresionizma, likovnog pravca koji je tako nazvan upravo po njegovoj slici iz 1872. godine (Impresionizam, izlazak sunca / Impression, soleil levant ) te istinski majstor svjetla čije je transformacije izuzetno suptilno dočarao u serijama slika istog motiva koje su se mijenjale pod utjecajem svjetla i atmosfere. Takvo slikarstvo kulminiralo je ciklusom lopoča  koji je započeo slikati u svom vrtu u Givernyju oko 1900. godine, a radio ga je do kraja života. Tih godina Monet često boravi u Londonu, gdje, između ostalog, radi seriju slika Parlamenta, viđenog u magli kroz koju prodiru zrake popodnevnog i večernjeg svjetla.

Taj motiv nadahnuo je akademskog kipara Dejana Kljuna na vlastiti slikarski eksperiment kojem ga je privuklo, ne samo Monetovo čudesno svjetlo, već i cjelokupno majstorovo slikarstvo koje je bilo ishodištem mnogim likovnim pravcima dvadesetog stoljeća. Modernu je bez Monetovog utjecaja gotovo nemoguće zamisliti, jer su upravo njegovi Lopoči zaključili impresionistička istraživanja i navijestili ekspresionističku gestu, fovistički kolorit, a kasnije i nadahnuli slikare apstraktnog ekspresionizma. Upravo je taj pravac pokretač recentnog Kljunovog slikarstva koje odaje hommage i drugim slikarskim stilovima proteklog stoljeća, odnosno zapitkuje s današnjeg aspekta da li im je vremenska distanca naštetila ili ih je afirmirala. Svoju slikarsku plovidbu apstraktnim obalama Kljun tumači kao osobni tračak nade za opstojnost kreativnosti bez koje umjetnost koja oplemenjuje svijet u kojem živimo, nije moguća. Danas je to svakako potrebnije nego ikad jer digitalno doba nas sustavno odmiče od individualnosti, a time i od kreativnosti, maštovitosti i lucidnosti. Rastuća uporaba umjetne inteligencije bezobzirno podilazi inertnosti duha, što posljedično prijeti odumiranjem intelektualnog i umjetničkog stvaralaštva, što je oduvijek bilo pokretačem civilizacijskog napretka. Ako je to maksima Kjunovog razmišljanja, onda njegov anakronizam itekako ima smisla, pogotovo što je pod nadirajućom filmskom i stripovskom naracijom nove figuracije apstrakcija kao umjetnička, ali i kao misaona kategorija, za mnoge postala prošlost. Postulate postmodernizma i citatnosti zamijenio je transhumanizam koji, unatoč polazišnim dobrim namjerama, ne donosi mnogo dobroga jer već duže vrijeme ne vladamo tehnologijom, već ona vlada nama.  

Dejan Kljun nam svojim radovima prezentira danas zanemareno, ali uvijek dobrodošlo, zrelo, sugestivno i emocionalno slikarstvo ekspresionističke geste i snažnog kolorita koje rječito progovara o kreativnoj moći i izražajnoj snazi autora. Monetov Britanski parlament, kao početni i jedini figurativni subjekt Kljunova slikarstva, bio je polazištem apstraktnih kompozicija ekspresionističkog naboja. Logično je da emocije, kao najsnažnije umjetničko oružje, pokreću autorov slikarski kozmos te pred njihovim nadiranjem nema mjesta predmetnom svijetu, pa tako ni početno figurativno uporište više nije potrebno. Struktura slikane kompozicije, vođena intuicijom, postat će tvorcem povišene emotivne atmosfere autorovih radova. Premda djeluju da su slikani nesputanim potezom i u jednom dahu, ti su radovi produkt subjektivne analize suodnosa geste i boje, onoga što će postati prepoznatljivom odrednicom recentnih Dejanovih slika.

Zasićena površina u permanentnom je pokretu koji će dovesti do kontinuirano pulsirajuće aktivnosti slikarskog tkiva, što stvara dojam nemirne vibrantne površine. Kratke i brze linije isprepliću se s dugim rafiniranim potezima kista, a boja je vjerni pratilac gestualnog procesa. Radeći vješto izbalansiranim, ali ipak kontrastno impostiranim koloritom autor će pokrenuti i akcentirati svjetlo, što će neprekidno kretanje čitave kompozicije na kratko zaustaviti donoseći joj trenutni smiraj. Boja, kao akcelerator pokreta i supstitut autorove energije, osnovni je subjekt ovog ciklusa koji karakterizira složen i slojevit proces stvaranja slikarskog djela. Sve je u funkciji spontane, ali ipak skicozno isplanirane cjeline, čije segmente najčešće odvaja različita obrada slikanih površina; od prevladavajućih ekspresionistički slikanih epizoda, gdje nesputani duktus dominira u bojom zasićenim polju, do gotovo monokromnih kreativnih pauzi što istovremeno pokreću i zaustavljaju nemirnu kompoziciju.

Kljun u ovom ciklusu ispisuje svoj specifičan autorski rukopis, satkan od brzog i sugestivnog poteza koji se može sagledati kao znak, rečenica i protest, ali se ne može čitati separatno već kao jedinstveni produkt intuitivno nastale cjeline.

Slikarstvo Dejana Kljuna oslobođeno je ikakvih narativnih i literarnih predložaka, jer radi se o procesu subjektivnih istraživanja apstraktne provenijencije u kojoj autor prepoznaje stilsku i moralnu obvezu očuvanja slikarskog, umjetničkog i etičkog iskaza. Ne bježeći od vjere u vlastitu mentalnu snagu, ali i prepuštajući se emocijama i spontanosti, Dejan je stvorio slike koje odišu specifičnim apstraktnim intimizmom te zaokružuju jedan istinski umjetnički svjetonazor profinjene likovnosti i nepatvorene iskrenosti kojim autor pokušava spasiti galopirajuću inflaciju kreativnosti ljudskog duha.

Ovim ciklusom Kljun ostaje vjeran svom umjetničkom putu koji je, pretežno u kiparstvu, gradio kao osobnu umjetničku avanturu ignorirajući trendove i bazirajući svoj izraz na osobnoj afirmaciji umjetničkog rada te njegovoj intelektualnoj interpretaciji, permanentno apelirajući na buđenje ljudske socijalne i ekološke svijesti, napisao je Lučić.