Kultura

NAŠ PROSLAVLJENI FOTOGRAF

Da nije bilo Hajduka, ne bi bilo ničega, pa ni prijateljstva s Jodie Foster

Splićanin Jadran Lazić, jedan od najpoznatijih svjetskih paparazza, karijeru je započeo kao gimnazijalac, fotografirajući utakmice Hajduka. Zatim odlazi u pariški Sipa Press za koji, zahvaljujući svom dalmatinskom šarmu, uspijeva ekskluzivno fotografirati sprovod Brežnjeva te bjegunca, Abu Abbasa. Sve ostalo je povijest


 
5 min
Martina Pereša
Jodie Foster i Jadran Lazić u mlađim danima

Splićanin Jadran Lazić, jedan od najpoznatijih svjetskih paparazza, karijeru je započeo kao gimnazijalac, fotografirajući utakmice Hajduka. Zatim odlazi u pariški Sipa Press za koji, zahvaljujući svom dalmatinskom šarmu, uspijeva ekskluzivno fotografirati sprovod Brežnjeva te bjegunca, Abu Abbasa. Sve ostalo je povijest

Do kraja siječnja, u ljubljanskoj galeriji Barbare Čeferin, supruge predsjednika UEFA-e Aleksandra Čeferina, postavljena je izložba fotografija jednog od najpoznatijih svjetskih paparazza, Splićanina s holivudskom adresom, Jadrana Lazića. Izložba je otvorena povodom 50 godina njegove plodne karijere o kojoj je vrlo rado govorio u intervjuu za naš news portal Istra24.

Robert de Niro, David Bowie, Brigitte Bardot, Sophia Loren, Raquel Welch, Chuck Norris, Elizabeth Taylor, Paul Newman, Mila Jovovich, Richard Gere i Mickey Rourke samo su neka od imena iz svijeta slavnih koje je fotografirao Lazić, a o dosegu impresivne karijere govori i to da mu je Sylvester Stallone napisao predgovor za knjigu "Jadran Lazić: 50 godina fotografije".

Stallonea je, naime, John Houston 1980. angažirao za film “Bijeg u pobjedu”, čiji se veći dio snimao u Budimpešti.

"Pri jednom od izlazaka iz hotela dočekao me na ulici neki mali s fotoaparatom, pristojno me pozdravio i krenuo nagovarati da mu nakratko poziram. Nije bio tipični paparazzo, dapače, ne samo da je bio pristojan nego i šarmantan i duhovit, ali i očigledno nepopustljiv. Nisam imao izbora i pristao sam”, piše Stallone u predgovoru Lazićeve fotomonografije.

Kakav je osjećaj iza sebe imati pola stoljeća uspješne fotografske karijere?

Divno je kada staviš svih 50 godina zajedno. Iako sam karijeru zapravo započeo prije 52 godine, okrugli broj mi bolje zvuči. Kao fotograf sam počeo raditi davne 1969. godine i nisam imao u planu ni izložbe ni knjige, samo sam radio posao koji volim i uživao u tome 50 godina.

Što mislite, koja je vaša odlika ili karakterna osobina bila ključna da se snađete na vašem impresivnom životnom i karijernom putu od Splita preko Pariza i Beograda do Los Angelesa?

Sigurno to nije fakultet već ulična škola; snalaženje, borba za goli život i taj moj dalmatinski šarm uz pomoć kojeg sam dolazio do brojnih važnih i poznatih ličnosti.

U svakom intervjuu pitaju vas o odnosu s Jodie Foster s kojom ste prijateljevali u mladosti, putovali zajedno i koja vas je čak posjetila u Splitu i na Hvaru te vas otpratila na služenje vojnog roka. Jeste li još u kontaktu s tom dvostrukom dobitnicom Oscara?

Jodie Foster i Jadran Lazić u Splitu
Nismo više u kontaktu. Odavno smo ga izgubili, odmah nakon što sam odslužio vojni rok. Ona je očekivala da dođem u Ameriku, ali ja sam imao tešku prometnu nesreću nakon koje sam završio u bolnici u Splitu i potom na Odjelu maksilofacijalne kirurgije u Beogradu. Tamo sam ostao i dobio ponudu izdavača za objavljivanje moje prve knjige, „Ja, paparazzo“. Bilo je to 1980. godine. Naposljetku sam tamo ostao i oženio se. S Jodie sam imao samo jedno sjajno prijateljstvo.

Ono što se također često spominje jesu vaše ekskluzivne fotografije nastale na sprovodu Leonida Brežnjeva, generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog Saveza te Abu Abbasa, vođe Palestinske oslobodilačke organizacije i to dok je za njim bila raspisana međunarodna tjeralica. To su prilično nevjerojatni momenti. Kako vam je to uspjelo?

Novcem od fotografije mrtvog Brežnjeva kupio kuću na Hvaru!

Za smrt Brežnjeva čuo sam na radiju u vožnji i odmah kontaktirao urednika jedne jugoslavenske revije te ga zamolio za pismo redakcije kojim bi potvrdili da za njih putujem u Moskvu budući da je to preko pariške agencije Sipa Press za koju sam radio te 1982. godine bilo nemoguće. Ponudio sam uredniku besplatne fotografije i putovanje o svom trošku. Uz mnogo peripetija i više od 15 raznih provjera, otputovao sam u Moskvu gdje je, u Domu sindikata, bilo izloženo tijelo Brežnjeva. Fotografirao sam ga tamo, a potom uspio dobiti i propusnice za sprovod što nije uspjelo nijednom fotografu na svijetu. Po povratku u Pariz, pomoćnik gazde Sipa Pressa, Michela, u zamjenu za filmove ponudio mi je Mercedes, na što sam mu odgovorio: "A što će mi u Jugoslaviji auto francuskih tablica? Pa samo za carinu i registraciju trebam platiti još jednu vrijednost auta!"

Fotografija Brežnjeva na odru istog dana prodana je na sve strane svijeta, a meni je donijela dovoljno da kupim kuću u Zavali na Hvaru. Eno je i danas tamo, a tko zna u što bi dosad već bio recikliran onaj Mercedes

Abu Abbas u Beogradu
Abu Abbasa sam fotografirao 1985. godine dok se skrivao u Beogradu, također spletom sretnih okolnosti i zahvaljujući poznanstvima. Zapravo, do njega me dovela supruga Dobrice Pivničkog, ondašnjeg dopisnika Vjesnika koji je Abbasa tih dana intervjuirao. Nikome tko nije iz Splita to sigurno nikad ne bi palo na pamet, ali kad sam vidio da se opustio, zamolio sam ga još i da mi odglumi kao da puca iz kalašnjikova. On opet pristane! Na kraju smo se i zajedno fotografirali.

Sve u svemu, „Time“ mi je platio 50.000 dolara za sliku s nepostojećim kalašnjikovom, a sirotom Dobrici nikad nitko nije objavio onaj intervju jer je Jugoslavija godinama nijekala da je Abu Abbas ikad bio tamo

Jadran Lazić (foto: Branimir Kralj)

Ipak, najčešće vas se povezuju s paparazzo fotografijama.

Dok sam bio u Parizu bavio sam se nekim vidom paparazzo fotografije. Točnije, prema potrebi. Ja bih pokušao najprije doći do tih ljudi i dogovoriti se s njima, što mi je i uspijevalo u 80 posto slučajeva. Preostalih 20 posto odrađeno je reporterski, bez odobrenja. Bez obzira na to što sam knjizi dao naslov "Ja, paparazzo". Učinio sam to jer je ta riječ tada bila vrlo zanimljiva i intrigantna. To su zapravo bili fotoreporteri koji su radili sve sami; od ideje do realizacije. Od 1987. godine, otkako sam u Americi, nisam više radio kao paparazzo, već u studiju i na raznim lokacijama na koje sam vodio slavne ličnosti. Nerijetko je to bilo i u njihovim domovima.

Ekskluzivne fotografije prvaka Hajduka 70-ih

Paralelno, izašla vam je i monografija povodom 50 godina rada za koju vam je predgovor napisao sam Sylvester Stallone, naziva “Jadran Lazić: 50 godina fotografije”. Riječ je o publikaciji koja sadrži čak 900 stranica. Koliko je zahtjevno i izazovno bilo odabrati radove?

Nije bilo jednostavno, radili smo na tome tri godine. Najviše mi je pomagala moja supruga Stefani koja je urednica na NBC-u. Urednik fotografije Slobodne Dalmacije, Matko Biljak i kolega Tom Dubravec također su mi mnogo pomogli. Nije bilo lako napraviti izbor, jako se teško odreći fotografije.

Hajdukova legenda Branko Oblak

Kad pogledate unatrag, postoji li kakav trenutak koji vam se čini presudnim da vaša karijera postane toliko plodonosna?

Postoje dva ključna trenutka. Prvi se dogodio kada sam uspio dobiti propusnicu za snimanje utakmica Hajduka. Dan danas ja to smatram svojim najvećim uspjehom. Propusnicu sam uspio dobiti u trećem razredu gimnazije. Naime, osnovao sam gimnazijski list Staze, i to samo zato da mogu gledati Hajdukove utakmice jer sam bio, i još sam, veliki fan. Dok sam živ neću zaboraviti taj dan kad sam dobio propusnicu. Ja bih nakon svake utakmice kolegama fotoreporterima pokazivao fotografije s prethodne i nakon pet, šest utakmica kada je fotograf Vjesnika, Andro Luetić, išao u penziju mene su pitali: "Mali bi lꞌ ti snima za Vjesnik?" I tako sam počeo raditi za njih već u trećem razredu gimnazije.

Charlotte Rampling

Nakon toga sam došao na ideju za odlaskom u Pariz i moja prva reportaža tamo bila je ona u hotelskoj sobi sa Charlotte Rampling, slavnom britanskom glumicom. Zahvaljujući tome ostao sam raditi u Sipa Pressu, jednoj od tada tri najjače fotografske agencije na svijetu.

Nekad si za napraviti dobru fotku morao biti fotograf i znati što je ekspozicija, a što blenda. Danas imaš mobitel, aplikacije i sređuješ sve i radiš što hoćeš. Kad bi djevojke koje vidimo na Instagramu vidjeli u stvarnom životu, ne bismo ih prepoznali

Postoji li još kakav prizor koji biste voljeli fotografirati, a još uvijek niste, ili, pak, kakva osoba?

Sada najljepše fotografije radim u mojim maslinicima i poljima lavande na Hvaru. Imam 900 stabala maslina, 300 grmova lavande, 250 stabala smokava i tamo uživam. Nema više nikakvih osoba ni želja. Zvijezde se više ne fotografiraju za magazine jer ni magazini ne postoje. U mirovinu neću nikad otići, imam još profesionalnih izazova. U ovoj godini idem ponovno na turneje s izložbama i promocijama knjiga, a nakon toga, kad prođe korona, promocija ide dalje… po Europi te Americi.


FOTO: Arhiva Jadrana Lazića

Nastavite čitati

Svijet
 

Serena Williams najavila odlazak iz tenisa nakon US Opena

Kao glavni razlog za takvu odluku, tenisačica koja će u 26. rujna proslaviti 41. rođendan, navodi želju da svojoj četverogodišnjoj kćeri Olympiji na svijet donese sestru koju ona silno želi * "Vjerujte, nikada nisam željela birati između tenisa i obitelji. Mislim da to nije pošteno. Da sam muško, ne bih o ovom pisala, jer bih sada bila na terenu i pobjeđivala, dok bi moja supruga rađajući širila našu obitelj. Nemojte me krivo shvatiti: volim to što sam žena i voljela sam svaku sekundu trudnoće dok sam nosila Olympiju", napisala je Serena 

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.