JOŠ GORI Teško da je ove godine itko bolji

U početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše kod pjesnika. A pjesnikov svijet bijaše mračan. I Riječ se utjelovi u zvuku. I zvuk pločom postade. I ploča svjetlom postade.

Pjesnik Aleksandar Stojković (ST) nakon dugogodišnje je stanke isporučio desetak pjesama kojima je još jednom prokazao kronični nedostatak dobrih tekstova na domaćoj glazbenoj sceni. Dok mnogi nemaju što reći, ST je nakon godina pjesničke apstinencije ponovno zablistao. Kada se njegovim izvrsnim tekstovima pridruži vrhunska glazba braće Sinkauz, dobivamo možda i najbolje domaće izdanje godine.

ST-ov svijet je mračan i u njemu gotovo da nema nade. Ova ploča nije nimalo zabavna niti to pokušava biti. Pjesnik bez zadrške upire prstom u bolne rane – društvene, obiteljske, intimne i osobne.

Ako treba izdvojiti pjesmu koja najbolje dočarava atmosferu ploče "Raj na zemlji", odabrao bih „Trulo je“. Tekst je krajnje jednostavan i izravan: „Sve oko nas – trulo je. Svi sad vide da – trulo je!“

Braća Sinkauz otvaraju ovu minijaturu ritmom nalik klopotu vlaka ili stroja koji neumoljivo melje, a potom iznenada eruptira. Slijede melankolični ambijenti kroz koje se probija pjesnikov glas, ponavljajući kratku, katastrofičnu mantru.

FOTO: Stanko Herceg

Od svih pjesama najdublje pogađa kompozicija „Komšije“. ST u njoj nemilosrdno secira odnos dvoje ljudi među kojima je nekadašnja strast očito ishlapjela. Dvoje nekad zaljubljenih danas žive tek kao susjedi. Njihov odnos oscilira između krajnosti: „S jedne strane čitav je univerzum u tvom oku, s druge panj. S jedne strane duhovni čovjek, s druge namazani vukodlak. Jednog dana sve si mi, volim te; drugog ne mogu da te gledam, mogao bih da te ubijem.“

U pozadini prateći vokal ponavlja: „Živimo dobro kao komšije.“ Tu je i najtužnije gudalo, uz bas koji udara duboko u dušu. Za ovog slušatelja „Komšije“ su istinsko remek-djelo.

Foto. Vladimir Jevicki

Partnerski odnosi tema su i pjesme „Nešto se promenilo“. Početna je strast u jednom trenutku iščeznula; nešto se dubinski i nepovratno promijenilo. Glumci u nekadašnjem ljubavnom filmu više nisu isti, radnja je krenula drugim tokom, a filmsko se platno zgužvalo.

Dva potencijalna hita ploče – premda ovdje nije riječ ni o kakvom komercijalnom projektu – uvodna su „Večnost“ i naslovna „Raj na zemlji“.

U „Večnosti“ bas Alena Sinkauza nosi cijelu kompoziciju, dok nas gitara i prateći vokal postupno dovode pred pjesnika. ST u svojoj poeziji oduvijek istražuje mračne putove i muku povratka u svjetlost. „Večnost“ je ispovijest čovjeka zauvijek zaglavljenog između tmine i svjetla. Poetika, sažeta do krajnjeg minimuma, dotiče najdublje životne istine: „Sve što imaš od Boga je, sve što juriš od đavola je.“

„Raj na zemlji“ započinje među idiličnim zelenim brdima kroz koja teče nemirna rijeka. Zrak je čist, a voda pitka. ST se kroz pjesmu kreće ciklički, prelazeći sa slike na sliku, dok raj na zemlji postupno gubi svoje obrise. U pozadini odzvanja melankolična gitara ili tambura. Čujemo i neko struganje nalik na pilu koja reže granu na kojoj sjedimo.

Minutu prije kraja „Raja“ nailazimo na samu esenciju Balkana: lijepu ženu velikih grudi iza koje na zidu visi dobro očuvana puška. Iako to ostaje neizrečeno, svi znamo da puška koja visi na zidu u prvom činu – u trećem puca u meso.

Poezija Aleksandra Stojkovića je poput metka koji ranjava iznova, poetika koja kroz repeticiju i minimalne promjene perspektive ciklički razlaže isti događaj ili sliku. Njegove riječi nosi i uzdiže ambijentalna kulisa, često repetitivna melodija, analogna ili digitalna, braće Sinkauz.

FOTO: Stanko Herceg

Bogatstvo zvukova koje proizvode braća Sinkauz osobito je impresivno na nastupima uživo. Pulski bend Još gori još je bolji na pozornici. Iako sam gledao tek svojevrsnu probu uoči niza koncerata početkom godine, već je tada bilo jasno da u Puli imamo skupinu univerzalne relevantnosti.

Još Gori nastupaju u pulskom klubu Kotač 13. studenog. Nabavite ulaznice na vrijeme.