Kultura

SVJETSKI DAN PRIPOVIJEDANJA

Majstor pripovijedanja, Aleksandar Bančić: Priče se pričaju otkako je čovjek osjetio potrebu objasniti si svijet koji ga okružuje

"Dobar pripovjedač mora znati slušati. Mora biti cijelo vrijeme u trenutku i mora osluškivati što se događa oko njega i sukladno tome oblikovati priču koju priča. Ulogu igraju i mjesto i vrijeme u kojima se događa pripovijedanje. Prvo, ti kao pripovjedač moraš biti povezan s pričom, a drugo moraš je znati približiti publici i učiniti da se ona s njom poveže", govori nam majstor pripovijedanja, dramski pedagog Aleksandar Bančić


 
6 min
Martina Pereša
Aleksandar Bančić

"Dobar pripovjedač mora znati slušati. Mora biti cijelo vrijeme u trenutku i mora osluškivati što se događa oko njega i sukladno tome oblikovati priču koju priča. Ulogu igraju i mjesto i vrijeme u kojima se događa pripovijedanje. Prvo, ti kao pripovjedač moraš biti povezan s pričom, a drugo moraš je znati približiti publici i učiniti da se ona s njom poveže", govori nam majstor pripovijedanja, dramski pedagog Aleksandar Bančić

Istarsko narodno kazalište danas obilježava Svjetski dan kazališta za djecu i mlade, ali i Svjetski dan pripovijedanja, i to s dvije izvedbe. Pripovjedni program “Kantuôn Ćakuluôn” autora Aleksandra Bančića igra u 18 i u 20 sati, dok Ružno pače, za mlađu publiku, u režiji i koreografiji Andree Gotovine, igra već u 11 sati.

Povodom Svjetskog dana pripovijedanja razgovarali smo s Bančićem koji će već u utorak sudjelovati i u programu naziva „Mjesec pripovijedanja“ Centra za nematerijalnu kulturu Istre u Pićnu. Govorit će na temu "Izgubljeno/Nađeno" kojoj je ove godine taj dan i posvećen.

Pripovijedanje je vještina ili metoda kojom se služimo i u biznisu, prezentiranju ideje ili projekta, prepričavanju iskustva... Pripovijedanje se događa i kada idemo na kavu s prijateljima i govorimo im što nam se dogodilo od zadnjeg susreta

ALEKSANDAR BANČIĆ

Iskusnog dramskog pedagoga i pripovjedača na samom početku zamolili smo za definiciju pripovijedanja te ga upitali po čemu se ono razlikuje od pričanja priča ili bajki.

Pripovijedanje je jako širok pojam. Često za pripovijedanje koristimo sintagmu story telling jer je možda još i šira. Kad u Hrvatskoj govorimo o pripovijedanju, prva asocijacija su bajke, a zatim pričanje priča djeci. Zapravo je pripovijedanje više od toga. To je vještina ili metoda kojom se služimo i u biznisu, prezentiranju ideje ili projekta, prepričavanju iskustva... Pripovijedanje se događa i kada idemo na kavu s prijateljima i govorimo im što nam se dogodilo od zadnjeg susreta. Od toga, pa sve do mnogo kompleksnijih formi – sve je to pripovijedanje.

Dakle, svaki dobar menadžer i političar bi trebao biti i dobar pripovjedač?

Itekako. Svakako bi trebao jer vještine koje pripovijedanje podrazumijeva od iznimne su koristi u javnom diskursu. Ono se, naravno, mora učiti. U Hrvatskoj je to još uvijek, uglavnom, neformalno, na raznim radionicama i slično. S tim da imamo Akademiju i Studij pripovijedanja s prilično jakim programima koji traju godinu dana ili dvije, a prilikom kojih čovjek zaista može doći do visokih razina sposobnosti pripovijedanja. Akademija je u Zagrebu, a studij u Varaždinu. Ja sam, recimo, prošao radionicu Jasne Held koja glasi za jednu od najboljih pripovjedačica bajki u Hrvatskoj te sam završio Studij pripovijedanja u Varaždinu.

Foto: Andi Bančić

Kad si u kazalištu i radiš predstavu, uvijek je tendencija da predstava bude ista što je nemoguće jer je to živi organizam, a ne film. Međutim, svejedno se ide za tim da se fiksiraju forme i da se uvijek sve radi na isti način. Kod pripovijedanja situacija je upravo suprotna – smrt pripovijedanja je kad želiš fiksirati stvari i biti uvijek isti. Ono se prilagođava publici i zato je bitno osluškivati njeno bilo

ALEKSANDAR BANČIĆ

Što čini dobrog pripovjedača?

Zapravo slušanje. Koliko god se možda ne bi reklo. To je osoba koja mora biti cijelo vrijeme u trenutku i mora osluškivati što se događa oko nje i sukladno tome oblikovati priču koju priča. Naime, pripovijedanje nikad nije isto. Kad si u kazalištu i radiš predstavu, uvijek je tendencija da predstava bude ista što je nemoguće jer je to živi organizam, a ne film. Međutim, svejedno se ide za tim da se fiksiraju forme i da se uvijek sve radi na isti način. Kod pripovijedanja situacija je upravo suprotna – smrt pripovijedanja je kad želiš fiksirati stvari i biti uvijek isti. Ono se prilagođava publici i zato je bitno osluškivati njeno bilo. Ulogu igraju i mjesto i vrijeme u kojima se događa pripovijedanje. Na to moraš biti spreman kad pričaš priču. Prvo, ti kao pripovjedač moraš biti povezan s pričom, a drugo moraš je znati približiti publici i učiniti da se ona s njom poveže.

Pripovijedanje proizlazi iz usmene predaje odnosno prastarih vremena kada su ljudi počeli pričati i jednostavno su osjetili potrebu za objašnjavanjem svijeta koji ih okružuje i izražavanjem mašte. Počeli su smišljati priče, dijeliti ih i prenositi dalje

ALEKSANDAR BANČIĆ

Je li pripovijedanje zapravo poteklo od usmene predaje i koliko su te dvije forme povezane?

Je. Pripovijedanje može i ne mora biti usmena predaja. Ono može biti i pisana forma, dakle književnost. Ali da, proizlazi iz usmene predaje odnosno prastarih vremena kada su ljudi počeli pričati i jednostavno su osjetili potrebu za objašnjavanjem svijeta koji ih okružuje i izražavanjem mašte. Počeli su smišljati priče, dijeliti ih i prenositi dalje.

U tom kontekstu i vi ste nedavno osmislili jedan poseban autorski dijalektalni projekt naziva “Kantuôn Ćakuluôn”.

Kad sam završio studij pripovijedanja i dobio titulu majstora pripovjedača, imao sam već iskustva kroz predstavu „Štuorice od polnoći“ i kroz rad Dramskog studija INK-a, ali sam ipak želio taj dio sebe razvijati. Osmislio sam “Kantuôn Ćakuluôn” i svi moji budući projekti koji se tiču pripovijedanja održavat će se pod tim nazivom. Podnaslov je, zasad, Istarske priče za velike i male. Htio sam o tome malo širiti vijest, pa sam krenuo koristiti i nove tehnologije. Tako da Kantuon ima svoj blog, podcast, Facebook i Instagram profil. Planiram projekt razvijati u širu kazališnu i multimedijalnu priču u kojoj bih koristio glazbenu atmosferu i vizualne efekte.

Foto: Andi Bančić

 

Odakle sve stižu priče koje čine “Kantuôn Ćakuluôn”?

Uglavnom iz literature koja je dosad objavljena poput "Istarskih narodnih priča" Maje Bošković Stulli iz 1959. godine. Ta je publikacija prilično folkloristička, ali i znanstvena. Sadrži priče iz cijele Istre, mahom s hrvatskog govornog područja. Zapisane su onako kako su ih izvorni govornici kazivali. Od autora, mogao bih izdvojiti i etnologa Jakova Mikca koji je, pak, prikupljao priče iz sjeverne Istre. Uglavnom, kad god nađem zanimljivu istarsku priču - ja si ju onda, hajmo reći, prisvojim i pokušam oblikovati tako da paše mom načinu izvođenja i izgovaranja. Inače, ako negdje osobno čujem priču – to mi je najvrjedniji izvor jer to znači da priča još živi za razliku od onih u tiskanom obliku koje su, najvjerojatnije, već i zaboravljene.

U pitanju su, dakle, različiti dijalekti čakavskog narječja?

Jesu, tako je. S tim da ih ja uvijek prilagođavam sebi i jeziku koji gajim, a to je žminjska čakavica, uz primjese jugozapadne istarske čakavice jer mi je to u krvi. Obitelj mi dolazi iz tog graničnog područja južne Žminjštine i sjeverne Savičenštine. Ja možda malo i unificiram te priče upravo zato što mi je važno da one meni nešto govore i da se ne moram mučiti s raznim dijalektima za razliku od Štuorica od polnoći gdje sam namjerno išao pričati priče različitih jezika i narječja koja se koriste u Istri.

Foto: Andi Bančić

Što će publika danas čuti u Istarskom narodnom kazalištu – Gradskom kazalištu Pula?

Nekoliko priča. Budući da imam dvije izvedbe, mislim da ću ih napraviti drugačije. Više radi sebe, da mi ne bude dosadno (smijeh). Publici će one vjerojatno biti i poznate jer se radi o temama i elementima prisutnima i kod klasika braće Grimm i Perraulta te brojnih narodnih priča nekih drugih krajeva Hrvatske i bivše države, također. Jer priče su, zapravo, univerzalne. To vam je kao igra pokvarenog telefona. Dakle, ja pričam priču nekome i taj netko je neće sto posto upamtiti pa će ubaciti neke svoje elemente.

Ljudi su prihvatili priče koje možda i nisu nastale ovdje nego su došle iz drugih krajeva, ali su ih prisvojili i u njih ubacili elemente iz istarskog načina života, međuljudskih odnosa i običaja, tako da je u konačnici nastao cijeli jedan "miks" utjecaja preuzetih od nekog drugog. Jako mi je zanimljivo istraživati imena ili toponime koji se pojavljuju u pričama koje obrađujemo. Prema njima se najbolje mogu uočiti svi ti utjecaji. To mi je veliko veselje

ALEKSANDAR BANČIĆ

Dakle, priče su univerzalne i osobne istovremeno?

Jesu, i to je ono što je specifično. Kad me ljudi pitaju po čemu su posebne istarske priče, kažem upravo to. Ljudi su prihvatili priče koje možda i nisu nastale ovdje nego su došle iz drugih krajeva, ali su ih prisvojili i u njih ubacili elemente iz istarskog načina života, međuljudskih odnosa i običaja, tako da je u konačnici nastao cijeli jedan "miks" utjecaja preuzetih od nekog drugog. Jako mi je zanimljivo istraživati imena ili toponime koji se pojavljuju u pričama koje obrađujemo. Prema njima se najbolje mogu uočiti svi ti utjecaji. To mi je veliko veselje. Evidentno je da ponekad jedna priča ima elemente talijanske, germanske i balkanske kulture. Ili je, pak, pripovjedač čuo nekoliko priča i od njih stvorio jednu. Zaista ima raznih „pozadinskih“ stvari koje ja pokušavam publici objasniti, uz samo pripovijedanje priče.

“Kantuôn Ćakuluôn” i nakon današnjeg Svjetskog dana pripovijedanja nastavlja svoje javno predstavljanje. Uskoro gostuje u Gradskoj knjižnici Novigrad te pulskoj Osnovnoj školi Monte Zaro.


Nastavite čitati

Istra
 

CALO DEI DICHIARATI DI MADRELINGUA ITALIANA Furio Radin: "I professori dovrebbero riposare un pò di meno durante i riposi"

Negli ultimi vent'anni, infatti, i cittadini di madrelingua italiana in Istria hanno subito una diminuzione del 38 percento. Se nel 2001 il 7,69 percento (15.867 cittadini) dichiarava l'italiano come madrelingua, nel 2021 questo numero si è ridotto al 5,04 percento (9.836 cittadini) * Marin Corva: "Questo è un dato abbastanza allarmante, da non prendere alla leggera in quanto il calo dei dichiarati di madrelingua italiana supera quello dei dichiarati di nazionalità italiana" * Furio Radin: "I professori dovrebbero imparare a usare la propria autorità, insistere un pò di più, anche a parlare l’italiano tra di loro. Si sforzino a farlo"

Istra
 

Holcim dobio HRIO nagradu za ljudska prava

Naučili smo koliko je važno razumjeti da se ona ne krše tamo negdje u manje razvijenim državama, nego da postoji proces kojim svaka tvrtka treba razumjeti čime može doći u poziciju kršiti ljudska prava, čak i u svojem možda razvijenijem okruženju, rekla je Julija Škoro, direktorica održivosti u Holcimu Hrvatska

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.