"KAOS KOJI SE DOKUMENTIRAO U OVOM FILMU FALSIFICIRA STUDENTSKI POKRET U SRBIJI!"

„Zvuk protesta se izvana promatra kao homogeno zvučno polje sa jednom snagom, jednom ideologijom i jednim usmjerenjem. Tako to izgleda kada ga promatrate sa strane, ali kada vi  kao istraživač prolazite kroz prosvjed, tu se primjećuje sudar različitih ideologija, taktika i ciljeva. U tolikoj masi ljudi je nemoguće da svi imaju jedan vrlo fokusiran zajednički cilj, već se on često vrlo, vrlo razlikuje. Kako bi rekao naš kolega Branislav Stevanić, pričamo o pozornicama prvih redova, gdje svatko ima neke male zadatke, misije i pokrete koji zapravo diktiraju tempo protesta. Oni iza, u drugom prstenu, više su promatrači i pokušavaju se prilagoditi masi, dok su u trećem prstenu oni neodlučni. U jednom ste trenutku u dokumentarcu mogli čuti uzvike ‘Sedi dole!’. To su, recimo, bili određeni ljudi koji su rekli ‘hajde da ne budemo nasilnici i svi sjednemo na pod. Kasnije smo čuli da je to namješteno i da to rade kako bi se prosvjedi ugasili. Tako da svatko ima neki svoj zadatak ili svoju misiju i nije moguće još uvijek jasno i precizno odgovoriti koliko je takvih, različitih grupa u prosvjedima“ – kazao je etnomuzikolog Nikola Radeka, zajedno s Reljom Pekićem sinoćnji gost u pulskoj knjižari Giardini 2 u sklopu programa „Ljudi protesta: zvuk i slika građanskih prosvjeda u Srbiji (2020.-2025.)“.

Gledatelji su mogli razgledati izložbu fotografija sa studentskih prosvjeda, autora Mikloša Barne Lipkovskog, praćene zvučnim prikazom Radeke i spomenutog Stevanića, zbog čega je sam ulazak u prostoriju Giardina – uz zvukove zviždaljki, skandiranja i žamora mase – za posjetitelje bio nalik približavanju jednom od, kako su istaknuli autori, čak 10 tisuća prosvjeda održanih u Srbiji u jednoj jedinoj kalendarskoj godini. Pred publikom je premijerno – „gledamo ga u Puli prije nego u Beogradu!“, kako je rekla voditeljica Helena Vodopija – prikazan film „Vidovdanski susreti“ Relje Pekića te kratkometražni film „Rafkats“, koji potpisuju Relja Pekić Carić (kamera), Nikola Radeka (zvuk), Mikloš Barna Lipkovski (kamera/montaža) i Ed Godsell (kamera).

28. juna kroz godine i stoljeća

Večer je tako ponudila ne samo izložbu i projekciju, nego i pokušaj da se prosvjedi u Srbiji ne promatraju isključivo kao politički događaj, nego i kao zvučni, vizualni i društveni fenomen, satkan od mnoštva glasova, gesta, simbola i unutarnjih napetosti.

Za „Vidovdanske susrete“ prosječni bi gledatelj, pa čak i onaj nešto upućeniji, lako pretpostavio da prati čitavo jedno razdoblje studentskih prosvjeda, a ne tek jedan jedini dan. Kako i sam naslov sugerira, film je snimljen na Vidovdan, 28. lipnja 2025. godine, na datum koji za srpsku povijest ima zapanjujuću važnost – od stoljećima daleke prošlosti i Kosovske bitke, recentnijeg Sarajevskog atentata kao uvod u Prvi svjetski rat pa do Miloševićevog „početka i kraja“ – na Vidovdan je, naime, 1989. godine održao svoj nacionalizmom inficirani govor na Gazimestanu, a na taj je dan 12 godina kasnije i uhapšen  te izručen Haaškom sudu 2001. godine. Znatan se dio srpske povijesti može dakle iščitati iz tog „28. juna“ kroz godine i stoljeća, pa možda i bliska budućnost, s obzirom na to da bi se sljedeći, potencijalno sudbonosni izbori u Srbiji mogli održati upravo na taj dan. O važnosti je Vidovdana svjestan i sam redatelj, koji je istaknuo kako mu je cilj „snimati svaki Vidovdan do kraja života“, pa da u Puli za 10, 20 ili 30 godina pokaže i ostatak dokumentarca, koji zasad traje nešto više od pola sata.

U njemu pratimo prosvjedni crescendo. Od dnevnih, mirnijih okupljanja prosvjednika,  njihovog portretiranja te kontekstualiziranja samih protesta - bez zauzimanja strana i, kako je ustanovila Vodopija, tako da bi gledatelji bez uvida u simboliku lako pomiješali blokadere i ćacije – do rastućih tenzija i adrenalina sa spuštanjem noći, kada se okuplja ranije spomenuta, šarolika gomila i dolazi do sukoba s policijom i specijalnim snagama. Gledatelj sve to prati suspregnutog daha, iz perspektive snimatelja i njegove iznenađujuće stabilne kamere kojom bilježi sve ono što se događa unutar gomile: od uzvika do naguravanja, od letećih objekata do kolektivnog kašlja koji izaziva bačeni suzavac, uz nezaobilaznu, Balkanu uvijek svojstvenu samoironiju: „Ko dobra stara Drina bez filtera!“

Tišina glasnija od svega

Trenutak vrijedan pažnje dogodio se kad je film prokomentirao jedan gledatelj iz publike, primijetivši da ono što je snimljeno – ponajprije nasilje i sukobi s policijom – ne odgovara ni približno slici prosvjeda koji su prethodili.

„Pogledao sam s velikim zanimanjem film i pokušavam ga usporediti s iskustvom koje sam lično i u više navrata imao na prosvjedima. Čini mi se da kaos koji se dokumentira u ovom filmu i koji se nesumnjivo dogodio toga dana, pogotovo po noći, zapravo – i to govorim zbog ove pulske publike – falsificira pokret u Srbiji koji se do tada događao. Prije ovoga postojala je ideja minimalizma, potpuno nenasilnog programa i vrlo dostojanstvenog protesta, sa šetnjama i strašno dramatičnih 15 minuta tišine koja je bila glasnija od apsolutno svega. To je bilo nešto sasvim drugo i na osnovi ovog filma ne možete znati što su bili protesti u Beogradu“, kazao je gledatelj.

Relja Pekić složio se da film bilježi prijelomni, a ne reprezentativni trenutak čitavog pokreta. Podsjetio je da je sve počelo kao široko prihvaćena borba protiv sistema, no da su se stvari bitno promijenile nakon 15. ožujka i upotrebe zvučnog topa, a potom i ulaskom studentskih lista u političku arenu.

„Cijeli pokret krenuo je kao borba protiv sistema oko koje se većina ljudi mogla složiti. Međutim, poslije 15. marta i kako su izbori i studentske liste počeli ulaziti u priču, mnogi ljudi koji su bili vrlo aktivni i iskreno predani toj ideji počeli su se isključivati. Organizacija se raspala, a na površinu su isplivali militantniji dijelovi svega toga, zato se ovo i dešavalo“, rekao je Pekić, dodajući da takvi prizori ne mogu obuhvatiti svu širinu prosvjeda.

I lice i naličje Srbije

Nakon toga Helena Vodopija osvrnula se na jedan od upečatljivijih slojeva filma: činjenicu da su u prvim blokovima blokaderi i ljudi iz tzv. Ćacilenda prikazani gotovo začuđujuće slično, barem dok se ne prepoznaju simboli koji ih razdvajaju. Pitala je Pekića koliko je takva perspektiva danas uopće zastupljena u Srbiji i postoje li još pokušaji da se istodobno očovječe i jedni i drugi, ali i razotkrije nacionalistički mit koji ih natkriljuje.

„Ovaj film pokušao je predstaviti i lice i naličje Srbije. Studentski pokret sam ima problem s tim da ne zna kako da se suoči s kosovskim identitetom, a ni opozicija ne zna kako da kosovski mit razotkrije ili demistificira kao jasnu političku osnovicu“, odgovorio je Pekić. Dodao je da je prerano za konačne odgovore o tome zašto se upravo na Vidovdan takve stvari iznova prelamaju te ponovio svoju ideju da želi „svaki Vidovdan snimati do kraja života“.

Vodopija je zatim pitanje usmjerila prema etnomuzikologu Nikoli Radeki, zanimajući se za odnos između sličnih narativa koje je moguće čuti s obje strane i ostatka zvučnog krajolika, upravo ondje gdje nastaju razlike – u glazbi, skandiranjima, sirenama i drugim detaljima iz kojih se mogu iščitavati i društvene, estetske ili klasne nijanse. Radeka je odgovorio da etnomuzikologija takve elemente naziva „zvučnim markerima“ te da su oni često formalno slični, ali nikad ne znače isto.

„Ti zvučni markeri, ovisno o kontekstu, mogu biti vrlo slični na različitim stranama: sirene, skandiranja, udarci određenih instrumenata i slično. Ali svaki narodni pokret nužno pred sobom ima izazov usklađivanja različitih ideologija, a možda još i teže različitih estetika ljudi, kojih oni nekad nisu ni svjesni“, rekao je Radeka.