Prije par dana razgovarao sam s prijateljima tijekom jutarnje kave i jedan mi je rekao da nije znao da je Poreč tijekom Drugog svjetskog rata doživio teško bombardiranje od strane savezničkih aviona.
Odgovorio sam mu da ni ja nisam znao, dok nisam upoznao mladog porečkog povjesničara koji se dugo bavio tim događajem i napisao izvrstan rad u kojemu je priložio niz fotografija snimljenih neposredno nakon bombardiranja starogradske jezgre. Ukratko, tamo gdje danas stoje visoki borovi nalazile su se kuće, ulice i trgovi.
Gradski parkovi kao plod ratnih razaranja
U posljeratnom razdoblju Poreč je doživio egzodus većeg dijela stanovništva, grad se ispraznio pa su tadašnje vlasti izabrale najlakše i najjednostavnije rješenje: srušili su sve što je bilo klimavo, očistili prostor od ruševina i posadili borove mladice. Nešto slično se dogodilo u Pazinu, Žminju i Puli. Gradski parkovi plod su, više manje, ratnih razaranja.
Kad promatraš stablo moraš zamisliti kako je izgledala kuća koja mu je prethodila. Mi smo u Istri naviknuti na suživot s ruševinama. Naša su sela prepuna ruševina koja su nijemi svjedoci istarskih odlazaka. Mnoge su se kuće ispraznile uslijed egzodusa stanovnika prema gradovima na obali: bivši seljaci postali su radnici i napustili djedovinu koja je propala, vrijeme i priroda delaju po svome. Nasljedno pravo dodatno je zakomplicirao situaciju: napuštena kuća ima dva, tri, pet, deset i više nasljednika, svaki sa svojim postotkom, trag im se gubi u gotovo svim kontinentima.
Vile i ruševine
Situacija na terenu je paradoksalna: na jednoj strani novizgrađena vila za odmor s bazenom, a pored nje ruševina; temelji identiteta su poprilično klimavi.
Gianni je snimio kuću bez krova, a u njoj diže se visoko, stablo; krošnje se provlače kroz prozor. U utvrđenom naselju u Kršanu ruševine i nastanjene kuće žive u simbiozi. Snimio je i predivne stare, napuštene dimnjake koji odolijevaju zubu vremena i dokazuju da su plod vrijednih ruku majstora koji su znali zidat i prilagoditi dimnjake hirovitim mijenama vjetra.
Kaštel u Kršanu je predivan, treba ga posjetit, ako nemate vremena možete slobodno maštat o njemu.
Kršan pripada istočnoj obali Istre, zadnji vlasnici kaštela bili su pripadnici plemićke obitelji Tonetti čiji se grb dan danas nalazi na pročelju jedne zgrade u Plominu. Tonetti su stekli plemičku titulu preko dobro odrađenih trgovačkih poslova. U plominskoj luci imali su svoje jedrenjake i trgovinom spajali istočnu i zapadnu obalu Jadrana. U punom gospodarskom usponu obitelj je kupila kršanski kaštel, a s njim i zemljišni posjed te radnu snagu koja je taj posjed obrađivala.
Pogled zahvaća dolinu Raše i masiv Učke
Koliko sam uspio pročitat na tabli koja je postavljena u središtu utvrđenog naselja, kaštel je zaštićeno kulturno dobro od strane države i jedinica lokalne samouprave. No, još smo daleko od zadnje faze radova s kojima bi se cijeli kompleks mogao kvalitetno predstaviti posjetiteljima. Kršan je istarski biser, nešto najvrijednije što poluotok može ponuditi znatiželjnom gostu.
Pogledom zahvaćaš dolinu Raše i masiv Učke. Kad jednom posjetiš kaštel nužno je nastaviti cestom prema Vozilićima, skrenuti u lijevo i stići do Plomina, tek onda si zahvatio cjelinu. Nekad je Plomin bio bogat grad - Tonetti (porijeklom su Veneti iz Belluna) su bili bogata obitelj u bogatom gradiću.
Posjetu Kršanu povezao sam s likom kojeg sam preko jedne knjige upoznao u Trstu. Zvao se Giovanni Tonetti. Kao član venecijanske plemićke obitelji bio je vlasnik Kršana. Rođen je u obiteljskoj palači u Veneciji u srpnju 1888. godine i umro 1970. godine u Bressanoneu.
Grof socijalist
Grof Giovanni Tonetti bio je vatreni socijalista, vjerovao je u socijalnu revoluciju, 1921. godine bio je jedan od pokretača Labinske republike, ostao je vjeran rudarima.
Grof-socijalista s istočne obale Istre, čovjek koji se odrekao staleških privilegija i, zbog osobnog izbora, platio skupu cijenu. U vrijeme diktature fašisti su ga proganjali i, među ostalim, zaplijenili i nacionalizirali obiteljsku palaču u Veneciji. On nije mario; kada je labinska pobuna ugušena Giovanni se kratko sklonio u Zagrebu.
Sudjelovao je na kongresu socijalista u Livornu koji je iznjedrio talijansku Komunističku partiju. Bio je delegat socijalista na kongresu Kominterne u Moskvi. Kada je 1943. pao fašizam, Giovanni Tonetti se uključio u partizanski otpor. Nakon rata izabran je u nekoliko navrata u talijanski parlament, 1959. napustio je socijaliste i učlanio se u Komunističku partiju. Umro je 1970. godine u gradu Bressanone. Za života je objavio zanimljivu knjigu, autobiografiju koja je napisana u trećem licu.
Piše o sebi preko zamišljenog lika, čini mi se da se zvao Floriano. Prati osobnu životnu priču s distance, s popriličnom dozom ironije. Knjigu sam negdje zagubio, uzalud sam je tražio - mala je to knjižica s bijelom koricom.
Sjetio sam se Giovannija dok sam sa sinom lutao pustim Kršanom koji i dalje čeka na obnovu. Koga više zanima lik komunističkog idealista? Istočna Istra je poseban svijet, u dugom povijesnom hodu ova je zemlja iznjedrila mnoštvo likova koji su se opirali ustaljenim konvencijama, borili se, veslali protiv struje, odbijali nasljeđenu stalešku poziciju: Matija Vlačić, Baldo Lupetina, Giuseppina Martinuzzi, Giovanni Tonetti...popis je dug...
Žrtva zaborava
Kaštel u Kršanu nije doživio nit' njemačko nit' savezničko bombardiranje, pao je kao žrtva zaborava.
Nakon završanih studija na firetinskom Sveučilištu Giovanni Tonetti se oženio s Lucijom Branca koja je po majci pripadala plemičkim obiteljima Caracciolo-Ruffo, kremi talijanske aristokracije. 1922. rodila se kćerka Francesca koja je djetinstvo provela u poznatoj venecijanskoj palači Ca' Giustiniani, jednoj od najljepših palača u Canalu Grande. Francesca je napisala knjigu memoara s amblematičnim naslovom: “Vento del Quarnero”- Kvarnerski vjetar.
Francesca je djetinstvo i ranu mladost provela u kršanskom kaštelu od 1932. do 1938. godine. Bila je jako vezana za oca-revolucionara, pratila ga je, koliko je mogla, tijekom njegovih ulazaka i izlazaka iz raznih zatvora. “Nisam ga htjela izgubiti” kratko će zapisat u memoarima.
