LANA BARIĆ U PULI 'Kćerka mi je po svemu naprednija od mene kad sam bila u njenim godinama'

Naša višestruko nagrađivana kazališna i filmska glumica, ali i scenaristica i redateljica Lana Barić (Split, 1979.) večeras u pulskom kazalištu, s početkom u 20 sati, igra monodramu "Visibaba". Ona je autorica ovog projekta zajedno s redateljicom Sanjom Milardović, s kojom, kao i s dramaturginjom Nikolinom Rafaj, supotpisuje tekst monodrame.

Visibaba je usamljena žena u 40-im koja u trenutku čekanja pregleda kod doktora, bojeći se najgoreg ishoda, na osebujan i komičan način prolazi kroz razne situacije koje su ju u životu obilježile i koje ona povezuje s potencijalnom bolešću svojeg tijela. Neobično dijete, povučeno, uvijek s knjigom, nikad s drugom djecom, Visibabu je svijet oko nje uvijek malo plašio i nikad prihvaćao. S vremenom je i ona sama shvatila da je za nju najbolje da se sakrije i pričeka da ovaj život prođe. Sada, u trenutku kada misli da se stvarno bliži njen kraj, u njoj se javlja nešto novo.

Lana Barić diplomirala je glumu 2005. na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu u klasi profesora Aleksandra Jevđevića i profesora Senada Bašića, a od 2011. je u ansamblu te prvakinja drame zagrebačkog HNK-a.

Ilustrirajući svoj najveći strah da je se pogrešno ne shvati jedno je prilikom citirala Ninu Simone: "’I'm just a soul whose intentions are good, oh Lord please don’t let me be misunderstood". U najavi, pak, večerašnje predstave citira se Meša Selimović: "Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju”.

Razgovaramo nekoliko sati uoči pulske izvedbe. U Puli je prije tri mjeseca na filmskom festivalu osvojila Zlatnu Arenu za najbolju žensku ulogu u filmu "Šlager".

Ljetos na otvorenju 71. Pule (foto: Manuel Angelini)

- Htjela bih reći da sam u Puli uvijek jako lijepo primljena, to je moja peta nagrada u Puli. Već 15 godina dolazim na filmski festival skoro svake godine, i Puležani i Puležanke me uvijek jako lijepo prime, baš sam presretna da sam sada tu i s kazališnom predstavom, kaže nam u uvodu. 

Dramaturginja Nikolina Rafaj izjavila je  nakon premijere "Visibabe" koncem prošle godine da je "usamljenost transgeneracijski problem na koji nitko nije imun". Usamljenost je okosnica ove monodrame. No koliko  vaša 'Visibaba', uostalom vjesnica proljeća, utjelovljuje nadu, pozitivu?

To nam je, zapravo, bio prioritet, da stvari postavimo sa svjetlom na kraju tunela. Jako se teško obraniti od svega što se zbiva vani, od stvari koje su izrazito medijski prezentne jer je to nešto 'klikabilno' i sigurno atraktivnije od pozitivnih vijesti. To sve skupa jako utječe generalno na raspoloženje ljudi, to adresiramo u predstavi. Jako je puno i ratova, potresa, pandemija, svega. Čovjek mora imati konjsku snagu da bi se uspio izboriti sam za sebe, u smislu pozitivnosti. To smo pokušale ovom predstavom, plasirati jednu temu koja je sveprisutna, koja možda nužno nema pozitivni predznak, ali definitivno sa svjetlom na kraju tunela, načinom na koji ljudi preuzimaju odgovornost za svoj život i bore se.

Koliko usamljenost može biti kreativna za pojedinca, iako nosi negativnu etiketu?

Razlika je između samoće i usamljenosti. Ako ste sami, ne znači da ste usamljeni, ali ako ste usamljeni znači da ste usamljeni. Usamljenost sama po sebi ima negativni predznak,  ali nama je poslužilo kao motor za predstavu. Predstave se često i rade iz mjesta tuge.

Na to sam i mislio, kao što je slučaj i s patnjom.

Tuga je često generator. Potiče ljude na promišljanje, na djelovanje. Mi smo izabrale ovaj način djelovanja. Same smo izvođačice i djelatnice u kulturi, u kazalištu i na filmu, iskoristile smo svoj medij za temu koja nas zanima i koja je, i nakon pandemije, sve prisutnija. 

Ovo vam je prvo glumačko i autorsko iskustvo stvaranja monodrame. Je li izostanak partnera jedini problem za glumca u monodrami?

Ma ne, pa ja imam publiku za partnere. I to koristim maksimalno. Koketiram i sa stand-upom i definitivno računam na publiku kao na partnere i to mi je veliki gušt. Naravno da je zadatak u procesu rada bio kompleksan. Jako je teško kad si non-stop sama i sama moraš popuniti cijelo to vrijeme proba, ali kad se sve sklopilo i kad smo krenule igrati, moram reći da mi je baš veliki gušt i da baš uživam u toj suradnji s publikom tijekom cijele predstave.

Prvi put u monodrami

Oduvijek stariji ljudi, pa i sada, u toj priglupoj tezi o generacijskom jazu, oštro kritiziraju nove generacije. Imam kćer koja je ok, kao i svi njeni prijatelji i prijateljice. Kako vi stojite sa svojom kćeri?

Meni je to suludo. Postoje, naravno različitosti, ali nisam propustila promatrati odrastanje svoje kćeri u svijetu koji je potpuno drugačiji od onog u kojem sam ja odrastala. Nastojim puno razgovarati s njom, slušamo se. Ima tu svega, jasno. Dinamika i ne može biti drugačija, ali suludo bi bilo da postoji generacijski jaz u smislu nerazumijevanja. Ja sam joj majka i nastojim je vidjeti i maksimalno razumjeti, ukoliko mogu. Ona je po svemu naprednija od mene kad sam bila u njenim godinama. I drago mi je da je tako. Prirodan je to slijed. Nastojala sam maksimalno stvari približiti i olakšati u mjeri u kojoj sam trebala. Neke short cutove nisam prodavala, neke jesam, zato sam i tu. Ne bih to nazvala generacijskim jazom nego obostranim promatranjem što nam je objema zanimljivo.

Ljetos ste na 71. Pulskom filmskom  festivalu zasluženo osvojili Zlatnu Arenu za najbolju glavnu žensku ulogu za ulogu Sare u niskobudžetnom, ali dobrom filmu "Šlager" redatelja Nevija Marasovića (čiji scenarij supotpisujete) i u kojem su, usput, naši Puležani, braća Sinkauz, osvojila nagradu za najbolju glazbu u istom filmu. ‘Šlager’ se za desetak dana prikazuje na Zagreb Film Festivalu. Koliko ste u taj lik Sare koji partneru pomaže u pisanju scenarija ne bi li povratio autorsku redateljsku plodnost, unijeli vlastitog autorskog iskustva iz tog filmskog miljea?

Puno, naravno. Svi smo crpili iz vlastitih iskustava. To nam je bio i generator. Zapravo, uvijek kad radim autorski, vučem iz sebe. To je moja potreba da progovorim o temama koje me zanimaju, a koje mi nisu nužno ponuđene uz ostali rad u kojem autorski ne djelujem. Tako da sam zajedno s Nevijom Marasovićem i Jankom Popovićem Volarićem kreirala taj scenarij i jako smo lijepo radili. Mislim da smo svi išli iz svojih intimnih prostora. Naravno, nije sve autobiografski i ne treba biti, ali je priča koja je bila bitna nama troma.

Kada je priča i autobiografska, ona postaje fikcijom već prepričavanjem, izborom, formatom.

Štogod da stavite u film ili u predstavu, u tom trenutku postaje fikcija. I formalno je tako. Za ljude koji to primaju potpuno je nebitno je li to uistinu istinito u realnom životu ili nije.