"Latentni homoseksualci vrijeđali su nas da smo pederčine" - pulski performer Igor Zenzerović nakon 24-satnog zagrljaja s muškarcem

Jubilarno 20. izdanje Queer festivala u Zagrebu obilježio je nedavni performans "Studija jednog zagrljaja" autora Igora Zenzerovića i glumca Bojana Bana. Njih dvojica stajala su zagrljena na Cvjetnom trgu 23 sata i 59 minuta, izazvavši veliko zanimanje medija. Povod je to razgovoru s pulskim umjetnikom Igorom Zenzerovićem.

Što ste kao autor sve htjeli propitivati ovim performansom? Nemali dio javnosti shvaća to na prvu kao provokaciju homoseksualaca?

Originalna namjera rada je propitivati distancu. Distanca se uvijek koristila u umjetnosti. Srednjovjekovno slikarstvo ispunjavalo bi sve moguće distance, praznine, kao oblik straha od praznine. Sve je moralo biti blisko i sljubljeno jedno uz drugo. Poznat je performans Tehchinga Hsieha, tajlandsko-američkog performera koji se 1983. zavezao dvometarskim konopom za feministicu Lindu Montano punih godinu dana bez dodira. Nije, dakle, novo istraživati distancu kao umjetnički alat. Mene je interesiralo kako ljude podsjetiti na distancu, nudeći im nešto potpuno suprotno - intimnu gestu u javnom prostoru, a to je zagrljaj.

U ovom slučaju zagrljaj dvojice muškaraca, što je razlogom velikog medijskog odjeka performansa.

Naše hrvatsko društvo još uvijek je tradicionalno i naravno da je to svojevrstan šok za njega. A ne bi trebao biti. Performansom uopće nisu dovedeni u pitanje seksualni identiteti, već način na koji izražavamo rodni identitet, konkretno muški. Osim što sam kontrirao stavljajući intimni gest u javni prostor, to sam napravio s izvođačima od kojih se ne očekuje preispitivanje intimnosti u javnom prostoru, a to su muškarci. S obzirom na to da udruga Domina (koja je prije godinu dana organizirala Noć performansa, gdje sam to prvi put izveo) organizira i Queer festival, bilo je normalno da nastavimo suradnju. Budući da je riječ o studiji, ona mora biti repetitivna, mora se moći ponoviti, mora biti eksperimentalna u svojoj naravi, pa i promjenom roda jednog svog koperformera, a kako bismo suočili sve građane, slučajne prolaznike i publiku s  predrasudama koje se temelje upravo na udaljenosti. Predrasuda je jedan oblik udaljavanja.

Otuđenja?

Upravo tako. Jedini ste koji je izrekao taj pojam. Udaljavamo se, kao muškarci, ne samo od svoje intime i osjećajnosti, već se udaljavamo jedni od drugih, udaljavamo se od svog rada, o čemu je Marx govorio prije 180 godina. Udaljavanjem pristajemo ne sudjelovati u svijetu.

Koliko je ljudi na vaš performans reagiralo izvan te prvoloptaške matrice dvojice homoseksualaca? Koliko je taj 'homoseksualni' zagrljaj bio prisutan u promatračevom oku?

Vrlo malo. Jedino je bio prisutan kod onih koji su vrijeđali. Evidentno je da je riječ o latentnim homoseksualcima. Pomalo sam tu sarkastičan. To su bili frustrirani ljudi jer je to za njih najvjerojatnije bio šok, i u tom šoku su i pretpostavili ono što bi za njih bilo najgore, a to je homoseksualni par. Svi drugi su rezonirali s idejom i emocijom zbližavanja, neovisno o seksualnom identitetu, čak i o rodu. Neki su to vidjeli iznad roda, kao jedan metafizički problem.

Ili ljudski.

Tako je.

Igor Zenzerović

Nisam vidio u tom zagrljaju homoseksualne tenzije.

Neki su ljudi tako reagirali jer je performans ipak organizirao Queer festival. Zato i izvodim ovaj performans u više interpretacija. Zagrljaj je tako singularan i tako univerzalan u isto vrijeme, i zaista može biti shvaćen na različite načine. Što ga više izvodim, taj zagrljaj je sve manje moj, a sve više pripada javnom prostoru, javnom mnijenju, javnoj diskusiji. I to je meni u redu. Uostalom, to je jedan od mojih 30 performansa koje izvodim.

Jesu li homofobni ispadi bili u manjini?

Naravno, i to nekih, hajmo reći, sedam posto.

Jesu li onda ti silni mediji, koji su došli na lice mjesta zbog tog 'homoseksualnog' provokativnog šuga, gori od naroda?

Mediji su po tom pitanju odraz svog naroda. Doista velik broj medija i novinara su godinama česti gosti Queer festivala koji se bavi umjetnošću, umjetničkim aktivizmom i pitanjem LGBTIQ-a. Publika je već naviknula očekivati kvalitetne radove i mslim da im  Queer festival to daje.

Mislio sam na srednjostrujaške medije koji su skakutali masovno oko vas, snimali na metar od vas.

To je isto dio iskustva slučajnog prolaznika koji je potpuno dobrodošao. Teško mi je reći tko su ti ljudi; bio sam u tim trenucima 'izvan sebe', u zagrljaju.

Koliko ste u tih 23 sata i 59 minuta bili 'izvan sebe'? Koliko je to svjesni akt i plod priprema, s obzirom na to da su uvjeti performansa bili da se ne pomičete, da ne jedete, ne pijete, ne odlazite u toalet?

Dojmljivo je koliko su ljudi fascinirani tom idejom 24-satne izdržljivosti. Ja izvedbu percipiram kao jednu pauzu, kao jedan intermezzo, u smislu života koji ide forte fortissimo, koji otkucava kao milisekunda, sve je ubrzano. Kroz meditaciju, kontemplaciju i post nastaje potreba da se smiriš i da postaneš na neki način ovisan o tom smirivanju. Rezultat tog smirivanja često bude taj da, laički rečeno, ideš izvan sebe, a  kad si izvan sebe, nađeš se u tišini i u disanju. U ovoj zadnjoj izvedbi pojavi se trenutak usred performansa kad oba performera izađu iznad sebe, štogod to značilo, i više ne znaš gdje ti počinješ, a gdje tuđe tijelo završava.

Koja je ključna intencija 24-satnog trajanja? To sigurno nije pokazivanje izdržljivosti kao recimo u filmu 'I konje ubijaju zar ne'.

Uopće ne. Da smo htjeli pokazati da smo izdržljiviji, onda bi to bilo dulje od 24 sata i 20 minuta, koliko, čini mi se, iznosi svjetski rekord. Da je cilj bila izdržljivost, mi bismo to još ohoho radili. Performans traje 23 sata i 59 minuta, ne 24 sata. To svi miješaju. Svi gutaju tu minutu. Toliko smo brzopleti, u tolikom smo brzom ritmu da stradava ta jedna minuta koja je dio performansa. Iskustvo dugog vremena može se dogoditi u jednoj sekundi. To se može dogoditi i u tom zagrljaju. Studija jednog zagrljaja nastala je iz voajerističkog promatranja iz tramvaja. Kad sam se kao student vozio tramvajem i kad bih na Trgu bana Jelačića vidio zagrljeni par, oni bi postali kristal vremena u jednoj ekonomiji nestrpljenja, u užurbanom centru, u panoptikumu sigurnosti, nadzora, otkucaja sekundi. Oni su bili zasebni, kao da su postojali u svom vremenu. I to sam htio rekreirati, i namjerno u 23 sata i 59 minuta jer nije potreban puni cijeli dan. To je referenca na jednu pjesmu Emily Dickinson.

Angažirali ste privatne zaštitare. Netko bi taj čin mogao osporavati na način "ako je umjetnički spontan čin, zašto niste riskirali sve", prigovoriti vam na ziheraštvu.

Nisam htio zaštitare. Organizatori, udruga Domina, odlučila je o tome. Vodio sam se njihovim iskustvima organizacije Prideova, a i bolje poznaju prilike u Zagrebu.

S druge strane, fakat se može dobiti po glavi, ne toliko kao prije 10-20 godina kad su za Pridea bili teški neredi

Grad je odlučio poslati policiju. Bili smo snažno čuvani. Bio je to čisti biopolitički akt koji je simptom našeg bolesnog društva.

Imali ste 'čvrst zagrljaj' zagrljaja. Bili ste otok.

Upravo to. Kad sam pod mentorstvom Nataše Rajković izvodio taj performans na istom mjestu, na Cvjetnom trgu s pulskom umjetnicom plesačicom Dorom Berkarić, uopće nismo bili taj otok. Bilo je puno emocija. I sada ih je bilo, ali sada su bile drugačije, više na razini aktivizma.

Iako više nema otvorenog fizička nasilja , koliko se odnos prema LGBT osobama suštinski nije promijenio, pogotovo takvih napadača-kukavica koji se pred novim političkim okolnostima povlače?

Dobro ste rekli, povlače se. Distanciraju se od direktne, ljute artikulacije ksenofobije, homofobije. Sad su suptilniji. Zato nismo dobili batine. Najpametnije im je bilo ignorirati nas. Tu i tamo bi nas vrijeđali, izricali da smo pederčine, ali samo nama, ne da i drugi čuju. Udaljili su se od klasičnog nasilja.

Izveli ste pet performansa unutar rada 'Studije jednog zagrljaja', dvaput u Zagrebu te jednom u Rijeci i Amsterdamu. Što je pred vama?

Najvjerojatnije ćemo ga izvesti još dva-tri puta ove godine, nakon čega uzimam pauzu i radim na rezultatima Studije jednog zagrljaja, što će najvjerojatnije biti izvedeno u Ljubljani i, nadam se, u Hrvatskoj, gdje ću zajedno sa svim koperformerima i svim sadržajima nastalih za i u vezi s ovim performansima, pa možda i s ovim našim razgovorom ili mojim dojmom ovog razgovora, snimkama izvedbe i komentarima, sve najvjerojatnije objediniti u jedan multimedijalni performans, a izveli bi ga tijekom iduće, 2023. godine.