Kultura

INTERVJU S 'ČOVIKON IZ NARODA'

LIVIO MOROSIN: 'Oba sina su mi u umjetnosti. Kopati se od mene nisu mogli navaditi. Forši ćemo jenu ploču, pred smrt, snimiti skupa'

"Volin svoj zavičaj. Volin naše dijalekte. Volin čuti da se govori istrijanski. Volin sve ča je vezano uz Istru. Pogotovo sad kad san doša stariji, sve više mi znači kad čujen da niki aktivno govori na dijalektu. Šteta da ga mladi sve manje i manje govore. Ali kad najden starijega čovika ki lipo govori istrijanski, duša mi bude vesela", govori nam u intervjuu višestruki dobitnik Porina, kantautor iz Vodnjana Livio Morosin


 
13 min
Martina Pereša ⒸFOTO: Manuel Angelini
Livio Morosin

"Volin svoj zavičaj. Volin naše dijalekte. Volin čuti da se govori istrijanski. Volin sve ča je vezano uz Istru. Pogotovo sad kad san doša stariji, sve više mi znači kad čujen da niki aktivno govori na dijalektu. Šteta da ga mladi sve manje i manje govore. Ali kad najden starijega čovika ki lipo govori istrijanski, duša mi bude vesela", govori nam u intervjuu višestruki dobitnik Porina, kantautor iz Vodnjana Livio Morosin

Livio Morosin, Vodnjanac koji trenutno radi na svom novom albumu „Nebo zgor Pomera“ te na glazbi za film Dejana Ačimovića o treneru Ratku Rudiću, više je od trideset godina na hrvatskoj glazbenoj sceni. Višestruki je dobitnik Porina, a veliku je slavu stekao devedesetih godina prošlog stoljeća nastupajući s Alenom Vitasovićem za kojeg je napisao popriličan broj hitova.

Danas na to iskustvo gleda pozitivno. Svjestan je, kaže, da ga je promijenio veliki novac koji su tada zarađivali, ali i da mu je slava omogućila ono što je najviše želio – slobodu stvaranja.

Stvarati najviše voli noću, piše na dijalektima i, iako prati sve glazbene žanrove, najviše voli „sve ča je vezano uz Istru“. U intervjuu za Istru24, među ostalim, govori da ne isključuje mogućnost nastavka suradnje s Vitasovićem, otkriva da je veliki perfekcionist, samokritičan do te mjere da ne želi ni slušati svoje pjesme nakon što ih objavi, dok dobar dio njih nije ni prijavio ZAMP-u.  

Kako vi sam sebe doživljavate? Kao pjevača, tekstopisca, svirača? Kako biste voljeli biti predstavljen?

Ni sam u principu ne znan. Recimo da se u zadnje vrijeme najviše osjećam kao kantautor. Inače se smatram glazbenikom koji pokušava nešto raditi, a nekad se smatram i producentom.  

Vrlo skromno to zvuči.

Ma da. Ja zapravo nemam osjećaj da radim nešto bitno, mada vidin da delan. Daleko od tega. Ali ne razmišljan puno o temu jer samo to znan i delati, i to sa sumnjivim uspjesima. Al' nema veze. Ja san glazbenik, forši bi najbolje bilo reći narodni glazbenik koji se bavi pop glazbom. Čovik iz naroda za narod, kao trubadur neki, ajde...

Imate taj neki neposredni, hajmo reći nonšalantni, ali snažan, emotivan, dubok i autentičan izričaj. 

Ma da, ali ja jako ozbiljno pristupan glazbi. Samo, kad završin pjesmu, ja postanen jedan običan čovik iz oštarije koji se svaki dan druži s ljudima. Zaboravin na sve te statuse, zaboravin da se bavin tin poslon. Ne živin ga 24 sata na dan, nego samo kad stvaran i, naravno, kad nastupan. Inače san čovik iz naroda, i živin s narodon.

I njegujete upravo taj nekakav imidž običnog čovjeka iz radničke klase. Poput Brucea Srpingsteena ili Boba Dylana.

Da, da…takozvane „antizvijezde“. 

To ste svjesno odabrali?

Vjerojatno da, u neku ruku. Ali nisan ti ja nikad bija tip ki inzistira da bude zvijezda koja će voditi mase. Puno mi je draže biti u sjeni, kao drugi čovik ki ima slobodu stvaranja. To mi najbitnije u životu, a sve drugo je manji problem.

Znači, važno je ne imati ograničenja?

Samo da me nidan niš ne ograničava, i onda ću ja dati sve od sebe. Ljudi bi svašta stili, pogotovo na javnim nastupima. Ali ja se ne osjećan ugodno u toj poziciji, na pozornici, u centru pažnje.

Još uvijek?

Da. Ni to trema, nego osjećaj nelagode. Ja volin stvarati u tišini, i eventualno to ča proizveden čuti na radiju. I to je meni odlično. A kad to treba prezentirati, to mi je jena pilana. Biti zgodan, pametan, lijep. Ne moren ja to. Neka moje pjesme govore za mene. 

Što privatno slušate?

Slušan jazz više-manje. U zadnje vrime i klasičnu glazbu. To je to. Slušan radio kad dojden tu u oštariju, da vidin šta mi kolege rade, i kamo ide ovaj svijet (smijeh). Puno se bavim proučavanjem glazbe kao harmonije, teorijom glazbe. Slušam glazbene velikane kad naprave ništo novo, da vidin ča oni delaju. Evo sad san sluša Stonese i moran reći da mi se dopadaju. Ne znan zašto ih napadaju, pa bolje od tega ne moru. Meni je drago da još u tim godinama imaju energiju proizvoditi glazbu. Boba Dylana i Neila Younga pratim stalno. Volin čuti i ča delaju mlađi i kad mi ništo pošalju, ja to poslušan. Ta nova produkcijska rješenja su mi jako zanimljiva. 

Sin vam je glazbeni producent, i on radi na tim zanimljivim produkcijskim rješenjima koja spominjete. Razgovarate li o glazbi, pita li vas za savjet, ili vi njega?

Ja njega ne, a on mene da (smijeh). Pitan ga ja ča misli, ali to je generacijski sukob. On ima svoje viđenje glazbe, a ja svoje. Ali drago mi je da dela, dela on to dobro. Nekad me baš jako iznenadi. Činjenica je da se „hiža“ osjeti. Marino je u muziki, a Teo je sad upisa režiju. Kći Daria mi se bavi kazališnom produkcijom.

Oba sina su mi u umjetnosti. Kopati se od mene nisu mogli navaditi. Forši ćemo jenu ploču, pred smrt, snimiti skupa. Zasad, nema potrebe (smijeh).

Prije dva mjeseca održali ste koncert na pulskom Kaštelu tijekom kojeg ste izjavili kako su vam pjesme uglavnom tužne jer pišete samo kad vas srce boli. Znači li to da ste melankolik?

A recimo da jesam, ajde. Nije da san depresivac, ali u principu mi je lakše pisati kad postoji problem u meni ili u mojoj okolini. Onda preko pjesme to razrješavam. Mora biti prisutan taj weltschmerz (svjetska bol, op.n.) kod umjetnika, patnja kao preduvjet stvaranja. U životu inače nisan toliko tužan, ali istina je da su mi pjesme melankolične. 

Što vas čini sretnim? I što radite kada ste sretni? Tada ne pišete?

Ja san sretan kad finin delo. Ali i prije nego počnen. Kad san sam doma u tri ujutro, i kad počnen pisati pjesme. To mi je omiljeni dio dana. Onda do šest, sedan ur stvaran glazbu. Tad san najsretniji.

Često vas karakteriziraju kao lokalpatriotu. Osjećate li se zaista tako?

Da. Volin svoj zavičaj. Volin naše dijalekte. Volin čuti da se govori istrijanski. Volin sve ča je vezano uz Istru. To je istina. Pogotovo sad kad san doša stariji, sve više mi znači kad čujen da niki aktivno govori na dijalektu. Šteta da ga mladi sve manje i manje govore. Ali kad najden starijega čovika ki lipo govori istrijanski, duša mi bude vesela. Zgubiti će se kad-tad naši govori uslijed globalizacije, i svih nereda na oven svitu, ali sve se gambijiva, sve pasiva (smijeh)…Triba ga snimati ča više, da kad ga eventualno budu proučavali baren imaju gotove snimke. Na papiru je jedno, ali kad čuješ je drugo. Uglavnom, lipo mi je znati da san Istrijan.

A jeste li religiozni, kako stojite na području duhovnosti?

Popi bi vjerojatno rekli da nisan religiozan, ali ja mislim da jesam. Pretpostavljam da nešto tu još postoji osim nas. Nisu ljudi valjda jedini. Neki Bog nikadi mora postojati. Nisan svaku nedilju na maši, ali za sebe privatno držin do duhovnosti.

Nisam dojma da ste političan, ali u zadnje vrijeme progovarate javno o problemima sa Županijskim centrom za gospodarenje otpada Kaštijun. Krajem rujna na pulskoj Portarati aktivno ste sudjelovali u prosvjedu protiv Kaštijuna. Ta vam je tema, dakle, poprilično bitna?

Sve je politika. Sve moje pjesme su politične, samo je politika nekako sakrivena. Ali je prisutna, isto kao ljubav, vjera ili biblijski motivi. Iman ja i pjesama koje govore o toj našoj političkoj svakodnevici. Kao subjekt na javnoj sceni, ja nužno moran progovarati i politički. Ča god da rečen ja govorin o politici, i moji stavovi su jasni. Kaštijun je smeće, to se ne može skriti.

Jeste li ikada pjevali za kakvu političku stranku?

Da, pjeva san za HDZ na početku karijere. To je bila svirka kao bilo koja druga, mi smo svirali, ljudi su nas platili, i to je to. 

Osim zagađenog zraka, bojite li se i bolesti? Naime, tijekom zadnjeg koncerta na kojem sam vas slušala imali ste problema s kašljem, pa ste čak u nekoliko navrata rekli da ste možda teško bolesni, i da vam je to moguće jedan od zadnjih nastupa. Je li to bilo sarkastično, odakle te crne šale?

Je, da. To je bilo sarkastično. Niman straha od smrti, u principu. Od bolesti još i da. Ali ja san svoj život proživija, a smrt je nešto logično ča nas svih čeka na kraju puta. Napisa san i pjesmu na tu temu, zove se „Jedan za drugin“. Ža mi je ča je još nisan objavija. Svi mi gremo jedan za drugin, kao ča dani gredu. Sve manji i manji, sve tanji i tanji...

Čini mi se kako se ta pjesma trebala naći na novom albumu. Kako stojite po tom pitanju?

Nikako da ga završin. Delan muziku za film Dejana Ačimovića o treneru Ratku Rudiću, i to mi oduzima previše vremena i nikako da se posvetin svojemu albumu. Teško mi je delati dvi stvari istovremeno, da ti buden iskren. 

Vratimo se vašem zadnjem pulskom koncertu održanom na Kaštelu. Tamo vam se, igrom slučaja, pridružio i dugogodišnji suradnik Alen Vitasović. Kako danas gledate na te dane vaše ogromne zajedničke slave devedesetih?

To je bilo iznenađenje i za mene. Ja nisan zna da će on tamo dojti. Dobri smo si mi, samo ča se ne viđamo. Ja više ni u Pulu ne gren. Živin na dvi adrese. U Pomeru mi je studio, tu uživan, delan i prespavan često.

Ča se tiče te naše slave, ja san je skoro i zabija. Kad me niki pita, domislin se tega. A ča reći, drago mi je. Lipo je bilo, i stvarno smo bili zvijezde. Znan da je bilo dobro, to je sigurno (smijeh). Ali to je bilo tako davno. Bilo je lipo tako živiti, lipo iskustvo.

To je ipak bila velika slava, je li vas to iskustvo promijenilo?

Nije me promijenila slava, ali možda je novac koji smo zarađivali. Slava kao slava meni ne znači u principu ništa. Ona mi je samo donila tu slobodu da moren delati ono ča želin. To je moje najveće postignuće karijere, da san nakon Alena dobija slobodu da moren delati ča me je volja. Uglavnom to ča napravin ljudi prihvaćaju kao korektno delo, na moje zadovoljstvo.

Vas dvojica ste ipak pronijeli to naše „ča“, ne samo „priko Učke“, nego u sve zemlje bivše države, a i puno šire. Zapravo svuda po svijetu, gdje god žive Istrijani.

To da. Sigurno je to kulturološki gledano bila značajna stvar. Povukli smo pokle i druge izvođače za sobon. Odnosno, kad smo mi pasali priko Učke, i oni su imali slobodan prolaz (smijeh).

To mi je jako drago. Taj „Ča-val“ sredinom devedesetih je bija stvarno jedan ogroman pokret, i praktički su svi stili biti Istrijani. Potakli smo i druge ljude, iz ostatka Hrvatske, da pjevaju na svojim dijalektima. To je jena od boljih stvari, da su ljudi shvatili da uno ča ti je u srcu moreš reći samo na jeziku kega te je mati naučila govoriti. 

Moga bin ja pisati i na standardu, ali jednostavno mi ti naglasci ne odgovaraju za moje razumijevanje glazbe. Na pogrešnim mjestima su, pa moran iskati riječi da to sredin…

LIVIO MOROSIN

Rekla sam Alenu, pa ću reći i vama. Imali ste dosta singlova koji su zbog tadašnje količine hitova ostali po strani, a to su bile izuzetno kvalitetne stvari. Poput Finilo je sve, Uzmi me sa sobon, Ča ja ću čekati, Ča je moga on i tako dalje…Razmišljate li ikad da se nađete i napravite jednu kompilaciju tih stvari? Možda u nekom novom aranžmanu?

Razmišljamo mi to već jeno dvajset lit. Putevi nan se stalno nikako razilaze. Nismo postigli još nikakav dogovor, ali tribalo bi o temu razmisliti. Bilo bi dobro. Stvarno ima dobrih pjesama ke su ostale iza kulise. Uz ove koje si navela, meni je odlična i „Katarina zlatni šći“. Na tom albumu „Gušti su gušti“ smo on i ja ispucali sve najbolje ča smo imali i ča smo mogli u tom trenutku. Sve ča smo delali je bilo dobro.

Svima ste tada postali poznati, ali ajde da malo čujemo i tko je bio Livio prije Alena? Svirali ste u Gustafima... Kada ste osjetili taj poriv za pisanjem i skladanjem?

A hodija san u Osnovnu školu Vodnjan i bija san odličan učenik (smijeh). Kad san ima 15 lit došla je neka gitara do mene, i počeja san pilati po toj gitari, i to mi se dopalo. Ja san zajno krenuja komponirati. Čim san počeja svirati i složija dva akorda, ja san dobija poriv da ništo rečen. Zato san ti na početku intervjua reka da san ja narodni pjevač i svirač. Moja tehnika ni savršena jer ja san samouk. Sviračka tehnika mi je, kako bi rekli Talijani, lascia a desiderare. A pjesma meni i dandanas ima smisla samo ako publici imaš ča za poručiti. 

Glazbu san studira sam za sebe, a finija san matematičku gimnaziju i upisa višu ekonomsku ku nisan nikad finija. 

Bija san napisa onu antiratnu pjesmu „Ča je došlo na ti svit, ča je došlo u te ljude?“ i to je bilo dosta popularno. Tada je triba biti neki festival u Poreču, i pokojni Renato Pernić me zamolija da i ja napišen niku pjesmu. Na brzinu san napisa „Ja ne moren bež nje“. Žiri je odlučija da će je primiti bez obzira ča je brojalica, ali su rekli da bi bilo dobro da je izvodi niki bend. Na Radio Puli je tada dela Robi Mihovilović koji je svirija u bendu s Alenom, i ja san se dogovorija s njima da će oni uzeti tu pjesmu.

Uglavnom, festival je propa, nikad ni održan. Alen mi je u međuvremenu posla aranžman, i sviđalo mi se to. Nakon jeno po lita san mu reka: Ma to bimo mogli snimiti Alene, pa neka sve gre s vragon! I evo, snimili smo, puštili na radiju, i sve ostalo je povijest

LIVIO MOROSIN

Na sceni ste sad više od tri desetljeća, višestruki ste dobitnik Porina. Imate niz glazbenih suradnji (Dario Marušić, Rade Šerbedžija, Ivan Dečak…) i četiri samostalna albuma. Što dalje?

Jeno tri Porina san dobija, ja paran. Za albume, vjeruj mi, ne znan. Niman doma nanke jedan svoj album. Ne slušan to uopće. 

Nikad?

Ne.

Znači snimite pjesmu i gotovo?

Gotovo. Puslušan ako mi ki pušti, ali da bi ja doma stavija svoju ploču – to ne!

Dobro, ali čujete sigurno na radiju ili televiziji?

Da, čujen i pomislin: Gle, ma to san dobro napravija! Inače, meni nikad niš ne valja. Vajk mi je sve škifo. Za neke svoje pjesme ni ne znan da san he napisa. Nisan he nikad ni prijavija ZAMP-u (smijeh).

Znači, perfekcionist.

Eko. Uglavnom, još jedan album će zaj. Zvat će se „Nebo zgor Pomera“. Pjesme su gotove, moran doraditi još malo tekstove i otpjevati. Ja mislim da ću to finiti drugo lito.

Za sto lit ionako nidan neće znati za mene.

Ne bih baš rekla, ali nećemo polemizirati. Nego, da vas pitam za kraj kako gledate na aktualnu glazbenu situaciju u regiji? Kolege su se nedavno raspisale o srbijanskoj pop-folk pjevačici Aleksandri Prijović koja je rasprodala pet zagrebačkih Arena. Kako objašnjavate taj fenomen?

Gle, glazbu ne treba braniti. To je definitivno. Zabrane ne doprinose ničemu. Ako ima publike, neka ljudi delaju koncerte. Svatko ima svoju publiku. Netko ima pet dvorana, netko ima 50 ljudi kaj i ja. Očito da je ljudi vole. A ono ča san ja posluša, žena odlično pjeva. Ja san se stvarno ugodno iznenadija. 

Ništa se ne bi tribalo braniti, osim govora mržnje i tekstova ki pozivaju na ubijanje. A ki more napuniti pet Arena, svaka mu čast. Ja mu skidan kapu. Mi se malo zavaravamo kad govorimo da ta srpska scena na valja niš. To je zapravo jako dobro napravljeno. Jasno mi je da taj vokal eventualno more nikega malo nervirati, ali kvaliteta glazbe je neupitna.

To vam je kao kod Huljića. Bez obzira ča ki misli. To ti se more, i ne mora dopadati, u tekstu se moreš naj ili ne, ali zanatski je to vrhunski i promišljeno odrađeno da bude hit. Ne moremo to zanemariti. Ja kao etno muzičar slušan cili svit, od kineske glazbe do srpske glazbe. Svačiji izričaj treba poštivati. A ti to ne moraš slušati doma svaki dan ko ne želiš. Je tako?

LIVIO MOROSIN

Nastavite čitati

Istra
 

Otpada nikad više, brige nikad manje, a turistička sezona pred vratima. Režemo li granu na kojoj sjedimo?

Masovno bacanje otpada u prirodu dobilo je svoju dionicu i na Caminu Istrianu. Azbestne ploče u zelenoj travi naše su duhovno ogledalo * Imamo i priču o otpadu koji nastaje čerečenjem propalih pulskih tvrtki Istra i Puljanka koje predvodi pogrebnik Predrag Đorđević * Teško se prisjetiti svih pročelnika u mandatu gradonačelnika Pule Filipa Zoričića. Štoviše, sastav pročelničke ekipe s početka 2022. godine uglavnom je promijenjen. Detaljnije čitajte sutra

Istra
 

Izložba stotinjak predmeta iz svih muzejskih zbirki na kojima je prikazano ljudsko lice od antičkog do suvremenog razdoblja

Najvećim dijelom riječ je o predmetima koje javnost dosad nije imala prilike vidjeti, kao i o novim akvizicijama i recentnijim arheološkim nalazima iznimne vrijednosti. "Ova će nas izložba suočiti s licima naše prošlosti i na taj nam način možda najbolje pokazati budućnost i koliko je važno da njegujemo ostavštinu koju smo dobili u nasljeđe", rekao je na otvorenju porečki gradonačelnik Loris Peršurić

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.