'Ljeto kad sam naučila letjeti' ove godine najzapaženiji međunarodni film, kako kod publike, tako i kod žirija

Tradicija kvalitetne i jake Međunarodne konkurencije Pulskog filmskog festivala, nastavlja se i ove godine prikazivanjem recentnih filmova s prikazanih i nagrađenih na mnogim europskim filmskim festivalima.

Donosimo vam pregled najzapaženijih ostvarenja.

Ljeto kad sam naučila letjeti

Film koji snažno komunicira s gledateljima, što je i pokazala izuzetno visoka ocjena publike, kao i gromoglasan pljesak u Areni kad su se djeca glumci pojavili na pozornici, je "Ljeto kad sam naučila letjeti", srpskog redatelja Radivoja Andrića (Kad narastem bit ću klokan; Munje).

Kvalitetno napisanog scenarističkog predloška, te koncizne i izbalansirane režije i dobrog ritma, namijenjen je djeci uzrasta pri kraju osnovne škole, no i odrasli će naći puno toga za sebe, a možda se neki od njih i prepoznati u priči.

Radosne je atmosfere i zanimljivih, često i smiješnih dijaloga, gdje ni situacijskog humora ne manjka. Sofija, dvije sestre i Luka, životni su likovi u svakidašnjoj situaciji godišnjeg odmora, koja uz izvrsnu glumu i pomno raspisane karaktere postaje izuzetno filmična, s dozom čarolije.

Karakteri su i vizualno detaljno razrađeni, te njihovi odnosi dobro postavljeni i odigrani. Svijetle boje dječjeg svijeta radoznalosti i morskog duha ljeta, te nešto tromijeg babinog svijeta pretjerane kontrole i okretanja glave pri suočavanju sa starim romansama, odlično su smještene u estetiku jednog od najljepših mediteranskih otoka. Film je na Festivalu u Malmöu nagrađen za najbolji europski film.

Ocjena 4.5/5

Mimi

Za nešto starije, no itekako ranjive mlade, one koji kreću na fakultet u novom, većem gradu, vrlo dobra drama je "Mimi", drugi dugometražni igrani film sjevernomakedonskog redatelja Darijana Pejovskog. Realističnog prikaza, te karaktera koje bismo mogli sresti u svakom kafiću ili na ulicama jugoistočne Europe, odlično prikazuje nasljeđe zemlje iz koje dolazi, kao i težinu borbe s nametnutom tradicijom.
 
Tamniji tonovi razbijeni su strastvenošću karaktera i njihovom dinamičnom kolotečinom, kao i učestalim sukobima. Čitav taj koncept izvrsno prikazuje njima uvriježeni model komuniciranja poput prijetnji, verbalne (i fizičke) agresivnosti, te pretjerane kontrole ili miješanja u tuđa posla, kao i patrijarhata. Mladi ljudi ne snalaze se u takvim obrascima komuniciranja i ovdje je odlično prikazan sav njihov gnjev zbog toga, ali naposljetku i određena doza prihvaćanja istih, jer u protivnom neće moći preživljavati kao ni biti prihvaćeni u tom istom društvu.

"Svi mi imamo barem jedan talenat." (citat iz filma)

Ritam filma je brz i vrlo dobar, čitavo vrijeme zadržan je dobar balans, što odlično oslikava temperament karaktera i užurbani život prikazane sredine. Preokret koji se događa u zadnjih nekoliko minuta filma istovremeno je očekivan i neočekivan, ali i zbunjujuć i ganutljiv, te je najavljen kroz priču suptilnim elementima. Jednostavno riješena i dobro izgrađena, moderna priča socijalnog realizma.

Ocjena 4/5

Vizija leptira

Turobna "Vizija leptira" sivo maslinastog kolorita, počinje ratnom razmjenom zarobljenice Lilye (Rite Burkovske), stručnjakinje za izviđanja dronom, čije je kodno ime Butterfly. Uskoro se ispostavi da je Lilya silovana te da je trudna s djetetom silovatelja. Tu je i njezin nasilni muž, također vojnik, kratkog fitilja. Ukrajinski redatelj, Maksym Nakonechnyi dosad se bavio dokumentarcima, a ovo mu je dugometražni igrani prvijenac.

Vrlo dobar kolaž napravljen je ubacivanjem elemenata s društvenih mreža kroz koje se vidi licemjerje, pretjerano domoljublje i malograđanstvo. Tajming filma je odličan, najavljujući rat kojem svjedočimo i danas. Odlična originalna glazba Džiana Babana nadopunjava detaljno vizualno, ali i glumački izvedene posljedice nasilja i rata čiju težinu nosi karakter Lilye, poput primjerice lomljenje piksela u slici ili njezini trzaji prilikom ginekološkog pregleda.

Redateljevi vizualni odabiri, poput prikaza izviđanja dronom koji u kutu ima piktogram nalik brisaču automobila, a zapravo je vrlo sličan ultrazvučnom pregledu za trudnice, izuzetno su originalni.

U zadnjoj trećini uratka, dolazi do izražaja dotad potisnuta emotivnost koja tiho kipi ispod površine i otkriva se u suptilnim slojevima, i raspisana je odlično. Pas imena Tarantino jedina je pjevna i zabavna stvar u čitavom filmu. Vizija leptira film je jedinstvenog režijskog koncepta, detaljno razrađenih momenata dobro povezanih u cjelinu. Prikazan je na ovogodišnjem Festivalu u Cannesu, u sklopu programa Izvjestan pogled.

Ocjena 4/5

Dani suše

Patrijarhalna, pustinjska ruralna sredina u kojoj se prije svega štuje tradicija, a vladaju korupcija i narodni običaji, "Dani suše" počinje i završava širokim planovima vrtača. Mogu li se sve češće pojave vrtača spriječiti, i može li se nastaviti bušenje podzemne vode koje ih možda uzrokuje - jedan je od slučajeva koje će istraživati ured mladog ambicioznog tužitelja Emrea (Selahattin Pasali), nedavno pristiglog u gradić Yaniklar. Turskom redatelju Eminu Alperu, profesoru povijesti na Sveučilištu u Istanbulu, ovo je četvrti dugometražni film.

Puno je verbalno neizrečenog, pa je tako uz dobru kameru Christosa Karamanisa, postignuta napetost koja ne popušta već se postepeno pojačava. Ovo je žanrovski film, negdje na pola između krimi trilera i vesterna. Muški je film, s tek sporednim ženskim ulogama, što je izvrstan prikaz homofobije u slici, koja ovdje čini narativnu nit pozadinskog karaktera. Zapravo se film bavi birokracijama i političkim strukturama, podmićivanjem i osobnim odnosima utemeljenim na dugovječnim poznanstvima i obrascima ponašanja, ponad kojih nije moguće formalno zadovoljiti svoj posao.

Generalno je film prilično spor i pomalo predug, što ovdje oslikava tromost prikazanog društva na sve potencijalne promjene, nemogućnost iskrene komunikacije kao ni poštenog obavljanja posla, te sliku pustinje u kojoj je nerješiv, neprestani problem s nestašicom vode. Film je prikazan na Festivalu u Cannesu, u sklopu programa Izvjestan pogled.

Ocjena 4.5/5

Nije loše biti čovjek

U melankoličnoj priči "Nije loše biti čovjek" redatelj i scenarist Dušan Kovačević (napisao je scenarij za Maratonci trče počasni krug; Balkanski špijun; Podzemlje itd.) u središte radnje stavlja odnos čovjeka i psa, Žuće. To je poput nekog bijega očajnog protagonista (Milan, igra ga Vojin Četković) za kojeg ispada da se ni o čemu nije u stanju pošteno brinuti. Progovarajući o taštini poznatih glazbenika, kao i o nezaposlenosti, točnije o agoniji nemogućnosti pronalaska posla učitelju klavira, ovaj se film najviše bavi sjećanjima i nadom.

Pomalo je nestvarna čitava situacija u koju bismo mogli povjerovati kad bi zaplet bio snažniji, umjesto da film generalno inzistira na surealnosti i začudnosti, pa dijelom i grotesknom ismijavanju, ali i samosažaljenju. Pretežni dio narativa čini se kao da je napisan za djecu, no ipak nije, iako je konačno razrješenje fantazija.

Scenografski i kostimografski vrlo zanimljivo riješen film, uz odličan odabir lokacije starog dvorca. Originalnu glazbu koja se estetski uklapa u sentimentalnost narativa, napisao je Bajaga. Od vizualnih elemenata valja izdvojiti subjektivne kadrove psa Žuće koji su prikazani u crno bijeloj tehnici.

Ocjena 3/5

Uz navedene je uratke u Međunarodnoj konkurenciji 69. Pulskog filmskog festivala prikazano još "Ne ostavljaj tragove" poljskog redatelja Jana P. Matuszynskog, premijerno prikazanog na Festivalu u Veneciji, koji je obišao mnoge europske festivale; "Neka bude jutro" izraelskog redatelja Erana Kolirina prikazanog u Cannesu u kategoriji Izvjestan pogled; "Čudo" rumunjskog redatelja Bogdana Georgea Apetrija, prikazan na Festivalu u Veneziji pod selekcijom Horizonti; "Sunce" austrijskog redatelja Kurdwina Ayuba prikazanog na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu; "Majstori od zanata" španjolskog redatelja Neusa Ballúsa koji je također obišao mnoge europske festivale i dobio mnoge nagrade; te "Nebesa" srpskog redatelja Srđana Dragojevića, koji je nagrađen na Festivalu u Locarnu.