LUKA ŠIPETIĆ 'NEMANJA': "Nestao je istarski intelektualac! Sada tapkamo u mraku"

Luka Šipetić sjajan je pulski kreativac, glazbenik čiji je autorski projekt nemanja (s malim početnim slovom 'n') više prepoznat van rodne Pule i Istre, u Zagrebu, ostatku Hrvatske i široj regiji.

Upravo je ovih dana objavio treći album "Voodoo Beat", zaokruživši ezoteričnu/egzotičnu trilogiju nakon odličnog prvijenca "Tarot Funk (2019) te drugog albuma "Cosmic Disco" (2020). 

Upućeni znaju da je Luka za gimnazijskih dana bio dijelom hvaljenog trija NLV (Nikol, Luka, Vedran), a prije šest godina snimio je album 'Para Lele' s odličnim labinskim autorom Dinom Santalezom.

Novi album "Voodoo Beat" inspiriran je afro-kolumbijskim ritmovima, karipskim dub zvukovima, tropskom egzotikom i elementima rane elektronske glazbe s početka 70-ih godina. Više je smješten u geografsko područje Južne Amerike i Kariba nego što su to bila posljednja dva.

Album je inspiriran mitom o Orfeju i Euridici, a deset pjesama predstavljaju 'glazbene slike' u kojima nemanja zaposjeda snove svoje bivše ljubavnice, voodoo svećenice, kako bi je nagovorio da siđe u svijet mrtvih i vrati ga u svijet živih. Kada ona konačno stigne, zaljubljuje se u đavla – ostavljajući nemanju da luta na rubu oba svijeta. Nemanja se pritom inspirira i dvama filmovima - "Orfejem” Jeana Cocteaua iz 1950. i „Crnim Orfejem” Marcela Camusa iz 1959. godine.

Budući da je prvi album bio nadahnut tarotom, a drugi Tibetantskom knjigom mrtvih, u donjem smo razgovoru pitali Luku je li možda dosad doživio kritike zbog pretencioznosti, no razgovor smo otvorili, kako je i red, prvom pjesmom s prvog albuma.

Sviđa mi se 'The Fool'. Prva pjesma na prvom albumu često zna obilježiti ili zacrtati buduće stvaralaštvo?

Prva pjesma najbitnija je na svakom albumu. Ako je prva pjesma dosadna, malo će njih slušati drugu. Treba slušatelja odmah ubaciti u priču.

Kako je nastala ta pjesma? Mantrična je i plesna, a plesnost dosta obilježava sva tvoja tri albuma.

Prvi album "Tarot funk" napravio sam u 12 dana, početkom siječnja 2019., kod bake Marije u Radeki Polje. Po danu bi radili rakiju i brali pomikaki, a navečer bih sjeo i snimao album. Prvo mi je bio privlačan bas riff, dug i s dosta nota a opet identičan, stalno isti. Nisam znao što s njim pa sam ga saturirao, bubnjeve sam 'stanjio', stavio u 'middle position', i onda sam smislio taj turski gitarski riff.

Ta egzotičnost bilježi do danas tvoju glazbu. Kako se od Loborike došlo do Turske, a na novom albumu do Afrike i tropicala Južne Amerike?

A gle, zatvoriš oči i odeš. Znaš i sam.

U redu, ali iz pozicije slušatelja je to i razumljivo, no ne toliko iz pozicije autora. Koliko si slušao takvu glazbu?

Dosta. Kad je Youtube eksplodirao 2010. godine, dok sam bio na fakultetu, htio sam poslušati sve što je ikad postojalo.  A taman su se tada počeli događati 'revivali' izdavačkih kuća, poput 'Analog Africe'. Ekipa iz Njemačke ili Amerike odlazili su u Afriku ili na Jugoistok Azije i radili bi reizdanja. Tako je ta glazba, koju inače ne bih našao, ušla na zapadnjačka vrata. Jer, do tada bi, ako netko kaže afrobeat, ti rekao Fela Kuti i tu je bio početak i kraj. I onda sam potpuno zaronio u to. Godinama i godinama sam to slušao. Zatim sam s Dinom Santalezom napravio 2016. album 'Para Lele', s idejom kako bi zvučao afrobeat napravljen u Istri. Ajmo malo ovog, malo onog, prošarati po svijetu, uzeti...

Eklektika?

A čuj, i Franci i Tamara Obrovac rade relativno isto, pa i Gustafi s Tex-Mexom. Prvu pjesmu koju smo Dino Santaleza i ja napravili na tom albumu zove se "Trajnaninanena".

Taj 'trajnaninanena" moment imaš i na drugom albumu 'Cosmic Disco'.

Istina, u pjesmi "Terra Magica". Uglavnom kad smo Dino i ja završili taj album, taj mi se pristup kreaciji činio zanimljivim i da tako mogu nastaviti raditi dalje sam. Tada me, oko godinu dana, 'prala' anadolijska muzika, slušao sam turske pjevačice sa 100 pregleda na Youtubeu.

Što ti se tu najviše sviđalo?

Zapravo, jako je blizu balkanskoj muzici - isti je melos, a glazba 60-ih čak je bliska i Istri jer ima jako puno polutonova. I onda imaš taj balkanski melos, imaš te polutonove, (a osam godina sam plesao istarski folklor u osnovnoj školi Monte Zaro), a postoji i taj izrazito jak zapadnjački pristup stvaranju glazbe, pod utjecajem glazbe 60-ih i psihodelične scene u SAD-u u Velikoj Britaniji. I kad spojiš ta tri momenta, balkanski melos, zapadnjački psihodelični rock i ove istarske polutonove, dobiješ bombu.

Znači poluton je tradicija.

On mi je u krvi. Istarska glazba je bomba. Da netko napravi istarski psihodelični bend, to bi 'gorjelo'. Nema krivog tona, samo rokaš, baš ludilo.

Kako bi prosječnom čitatelju objasnio pojam psihodelije? Glazba ti je uostalom na mrežama označena kao "psych groove".

Osobno, meni je to glazba rađena način da se kosi ili pomiče uvriježena mišljenja ili pravila u stvaranju glazbe. Mislim da je naglasak na slobodi izražavanja, bilo posrijedi pisanje pjesama, aranžman ili ili produkcija. Ono, ajmo se igrati, ali biti svoji.

Umnogome je psihodelija 60-ih bila vezana uz psihodelične droge, LSD...

Da, to je bilo doba eksperimentiranja, i s drogama i u stvaranju glazbe. Meni danas psihodelija znači to gdje ja mogu otići, kako da svoje ideje doguram do svojih krajnjih stvaralačkih granica, na tom se igrati i napraviti nešto neočekivano, i sebe iznenaditi. Tako ja gledam na to. Igra, ali ozbiljna igra.

Jesi li našao svoj puni autorski glas?

Zadovoljan sam svime, ali nisam još napravio album s kojim bih bio savršeno zadovoljan. Uvijek mi malo nedostaje ili sviračkog ili producentskog dijela, ili mi fali savršeni balans chilla i groovea; ravnoteža mojih ideja. Nikako da ulovim tog zmaja za rep. Tako je ovaj novi album tropical, egzotičan, groovy, a istovremeno u glavi mi je bila i masa samba momenata koji nisu mogli na album pa će u perspektivi.

Htio bih da govorimo o tom "raskoraku" između tvojih nadahnuća pojedinim mitovima, književnim djelima ili tarotom, kao na prvom albumu i plesne, slušljive, da ne kažem komercijalne glazbe. Na prvom albumu si se nadahnuo tarotom, na drugom Tibetanskom knjigom mrtvih i sada mitom o Euridici i Orfeju. Jesi li doživio kritike o pretencioznosti? Jer, netko neupućen koji samo sluša tvoju glazbu teško će to povezati s navedenim literarnim, mitološkim nadahnućima i ezoterijom?

I ja bih, da mi sad netko sve to kaže, čime se autor nadahnjuje, rekao: "Pa ovaj je lik seronja". Ti me narativni momenti inspiriraju, a s druge strane, takvi narativni okviri, te priče, olakšavaju mi stvaranje. Jer, kako sve snimam sam, lako je 'skliznuti', nemam ekipu koja će me voditi. Ako nemaš utabanu stazu s koje možeš vidjeti kraj, jako je lako zastraniti. Zato se i ne usmjeravam na pojedini singl, nego na album kao cjelinu. Pjesma je samo jedna od poglavlja u toj knjizi. E sad, meni je smiješno kad bi netko rekao da je to pretenciozno. Jer muzika, koliko god zvučala komplicirano, u svojoj srži je jako jednostavna. Pogotovo je prvi album zamišljen kao DJ set, mantričan i funky. A ako je muzika u svojoj bazi jednostavna, onda je ideja jako komplicirana. To je kao kad na tužnu muziku staviš sretne riječi.

Ili obrnuto, kao kod Boba Marleya.

Da, vedru, plesnu glazbu s tužnim, ozbiljnim političkim ili ljubavnim tekstom. Uvijek je u stvaralaštvu taj jin-jang princip.

Koliko je zahtjevno tvoju glazbu izvoditi uživo s bendom? Anorganski zvuk mijenja se bitno organskim pred publikom. Jer, sav taj bogati zvučni pejzaž albuma publika sluša doma ili na slušalicama.

Nakon okupljanja benda, rekao sam im da su pjesme samo nit vodilja. Ono što sam ja snimio je moje, ono što ćemo mi raditi  je naše. Pjesme su tu kao zvučna informacija, s akordima..., tu se pjeva, tu je refren.

Koliko na lajv nastupima improvizirate?

Improviziramo, ali u zadanim okvirima pjesme, njenom ritmu i unutar njenih harmoničnih struktura.

Zašto ime nemanja?

Kad sam počeo snimati, bio sam još student. Nisam imao para ni za vani, a kamoli za opremu, sve je bilo u neimanju, neimaštini. I onda sam si rekao: nema ničega, samo muzika. Samo ono što mene vozi. Maknimo ego, samo muzika. Nemanja. Nemamo ništa, imamo samo muziku i to vam donosimo.

Nema ega, veliš.

Sve radim da se ne zapletem u ideju da je moje najbolje i da je to muzika koju svi trebaju slušati. Zato sam i bendu rekao da budemo kao bend koji svira DJ set, jer je tu naglasak na publici.

Prvi bend bio je NLV (Nikol, Luka i Vedran). Što je od nasljeđa tog benda ostalo najvrjednijim za tvoje buduće stvaralaštvo?

Bili smo klinci, ali NLV je imao dosta dalek doseg i velik iskorak, što smo mi puno kasnije osvijestili. Meni je bilo bitno da sviram s frendovima i da se učim glazbenoj komunikaciji, mirenju ideja. Izuzetno važna bila je suradnja s Marijanom Jelenićem. On je odličan producent. On shvaća da biti producent znači biti pedagog. Jako nas je oplemenio, bio je naš tihi član. Promatranje njegova rada u studiju bio je moment zbog čega sam se odvažio kasnije sam snimati.

Koliko te je otac Andrija, glazbenik usmjerio u muzičke vode?

On mi je dosta dugo bio uzor, posebno kao gitarist. Oblikovala me muzika koju je slušao, od Crosby, Stills, Nash & Young pa dalje, cijela ta folk, psihodelična scena 60-ih. Kao klinac sam slušao njegove CD-ove i gledao kako svira gitaru.

On je samouk kao i ti?

Da.

Koja je prednost samouka? Neki klasično obrazovani glazbenici uvjeravaju samouke da su oni u prednosti, dok samouki imaju cijeli život blagu frustraciju da su se mogli bolje izraziti da su znali note.

Školovani možda imaju brži način reprodukcije onog što su zamislili, bolje vladaju glazbenim jezikom, a mi ga učimo u hodu. A prednost je da griješiš. Meni su greške najzanimljivije u muzici. Greške rađaju nešto zanimljivo, nešto revolucionarno.

Pokojni otac jednog mog prijatelja pitao je u čudu: 'Kako možete svirati bez nota?' Neka to bude pitanje i tebi.

Pusti album i poslušaj kako. Eto tako.

Što te posebno rastužuje u Puli, a što ti se sviđa?

Puno tuga me rastužuje. Reći ću prvo ono što mi se sviđa. Gore sam u Zagrebu, ali ja ne mogu raditi muziku ako nisam u Puli. Kad sam ovdje, kad čujem ove cvrčke, kad osjetim more, muzika sama dolazi. Bitan mi je ovaj prostor. Sviramo mi i po obali, sve je to predivno, ali kad dođem tu... jednostavno, nije ljeto ako nisam u Puli. Tu je, dakako, djetinjstvo, uspomene. A sad, što ne valja? Najviše mi nedostaju ljudi kao što su bili Franci i Drago Orlić. Nestao je onaj istarski intelektualac. Oni su bili pokretači. A sada tapkamo u mraku, ništa se ne događa.

Na mrežama sve puca od lijeve i desne mržnje i isključivosti?

Trenutna politička situacija je grozna. Ovo nije onaj grad u kojem sam odrastao. Ovo je sad neki potpuno novi grad, to sam skužio kad sam se vratio s faksa.

Možda je to prilika za iskorak, napredak. Mnogi ljudi ovdje zaboravljaju kako je bilo 30 godina pod vladavinom iste partije; strah, egzistencijalna ucijenjenost poslom, masovna šutnja, a boga mi i masovno biranje iste stranke koju sad svi osporavaju.

Vrijeme je svakako za promjenu, ali pitanje je koju. Gdje je ta opcija? Kakogod, trenutno nije dobro. Privikavam se na novi grad. Šteta, imamo tako puno potencijala.

nemanja / Foto: Marina Uzelac