Ni dva tjedna do početka pulskog Sa(n)jam knjige u Istri, razgovaramo s direktoricom sajma Magdalenom Vodopija. Glavna pozornica i za ovog 31. izdanja je pulski Dom hrvatskih branitelja, koji će u gotovo 100 programa ugostiti više od 100 eminentnih autora iz cijelog svijeta.
Središnja tema sajma su nemiri, i intimni i kolektivni, no razgovor s direktoricom sajma, zbog njihova sve intenzivnijeg ispoljavanja, otvorili smo onim aktualnim društvenim, i to u našoj zemlji.
Desničari su, uz toleranciju hrvatske Vlade, dosta agresivno navalili po kulturnim događanjima, od ‘Nosi se’ u Benkovcu, ‘Fališ’ u Šibeniku, pa su hrabri maskirani dečki u crnom krenuli po kulturnim događanjima srpske manjine u Splitu, Zagrebu, Rijeci. Iako se mnogi predstavljaju kao domoljubni uzori, osporavatelji sramote zemlju ustaškim pozdravima, protuustavno šireći mržnju i strah.
Kako sve to doživljavate i plašite li se da bi i vaš Sajam mogao biti meta? Tim više što Sajam ove godine obilježava 80 godina pobjede nad fašizmom, veliku obljetnicu koju je, usput, hrvatska Vlada u svibnju sramno marginalizirala. Bitno više posvetila se Thompsonovom ljetošnjom koncertu na zagrebačkom Hipodromu.
Citirat ću vam dio iz knjige Ive Goldsteina "Hrvatska u Drugom svjetskom ratu: 1941. – 1945." o kojoj ćemo govoriti na okruglom stolu o obljetnici pobjede nad fašizmom: "Pošto je potkraj kolovoza formiran Okružni NOO za Istru na sjednici u Pazinu 13. rujna 1943. Okružni NOO donosi povijesnu odluku o priključenju Istre matici zemlji i 'proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom'. Na kraju proglasa kliče se hrvatskoj Istri, ZAVNOH-u, Crvenoj i savezničkim armijama… Te je odluke potvrdio i Istarski sabor na svom zasjedanju 26. rujna u Pazinu".
Ako nekome treba objašnjavati kako bez antifašističke borbe i partizanske pobjede u Drugom svjetskom ratu ne bi bilo ni Istre u hrvatskim granicama, onda je pitanje o čemu još trebamo govoriti, možda o tome je li Zemlja ravna ploča. Mi u Istri ne možemo i ne smijemo imati revizionistički odnos prema vremenu priključenja matici zemlji. On bi, zapravo, bio i čin veleizdaje. Ne znači to kako nećemo govoriti i o brutalnoj osveti nakon najgoreg rata u ljudskoj povijesti, ali nećemo miješati uzroke i posljedice. Smatram da nije potrebno dodatno objašnjavati zašto je važno obilježiti 80 godina pobjede nad fašizmom. Koliko znam, ovaj događaj slavi se u cijelom svijetu i nitko ne postavlja pitanje zašto. Također, ispalo je sasvim slučajno, jer smo program planirali ranije, da upravo u ovom nemirnom i teškom društvenom trenutku predstavljamo Šibensko-kninsku županiju i, posebno, Šibenik u kojem je Festival alternative i ljevice održan bez obzira na sve pritiske, a održan je jer taj grad ima posvećenu publiku, odgovornu politiku i profesionalnu policiju. I Sajam i Pula i Istarska županija se svime time mogu pohvaliti, pa nimalo ne sumnjam kako će sve proći u najboljem redu i, da budem iskrena, ne vidim baš nikakav razlog da bude drugačije nego prošle ili svih ranijih godina.
Zbog čega je, ne samo kao utjeha i bijeg, književnost važna u olovnim vremenima, koja na planetarnoj razini izgledaju luđe i opasnije nego u nas uoči rata koncem 80-ih i početkom 90-ih?
Prije svega jer je beskrajni prostor slobode. U ovom vremenu u kojem je internet porodio predatorsko novinarstvo i u kojem svaka priča ima najkraći mogući rok trajanja, književni prostor ostavlja mogućnost da se autori i autorice, prvo, posvete tekstu, da se služe povijesnim iskustvima, da propituju njihovo ponavljanje, bilježe stvarnost do zadnjeg detalja, predviđaju budućnost… Književnost može biti, kako ste rekli, utjeha ili bijeg, ali je vrhunska književnost uvijek i dokument vremena u kojem nastaje, bez obzira na vrijeme radnje unutar književnog teksta. Prilično sam sigurna, kako ni naša publika ne čita zbog eskapizma i self helpa, već zbog želje da što dublje uđe u različite društvene mijene i da ih što bolje razumije.
Ne sumnjam da vas je, kao i vjerne čitatelje njegovih djela u našoj sredini, pogodilo otkazivanje dolaska u Pulu svježeg Nobelovca Lászla Krasznahorkaija zbog zdravstvenih razloga. Valjda će biti na koncu po onoj 'treća sreća'. Tko će umjesto njega otvoriti 31. Sajam?
Onog trenutka u kojem je objavljeno da je Lászlo Krasznahorkai dobitnik Nobelove nagrade za književnost, mi smo se počeli spremati za sve moguće rasplete. Nismo nimalo sumnjali u volju gospodina Krasznahorkaia, ali smo, iz razgovora s našim gostima koji su to priznanje već dobili, znali koliko Nobelova nagrada mijenja život laureatu. Tko želi, može nešto o tome saznati iz sjajne TV serije "Nobelovac". Na sve treba dodati i probleme sa zdravljem koje Lászlo Krasznahorkai ima otkako je prebolio covid, no ne bez posljedica. Naravno, nitko ne bi bio sretniji od mene da je mogao doći, ali mu nitko ne može zamjeriti jer brine o zdravlju i tome da ne ugrozi odlazak u Stockholm. Nadam se kako će, ipak, biti prilike da ugostimo ovog velikog pisca, iako moji suradnici i suradnice teško - puno teže nego ja - opraštaju otkazivanja: osjetljivi su, a čvrstog stava. Neću, dakle, predviđati budućnosti prije nego o njoj počnemo razgovarati unutar sajamske ekipe, kao što vam neću reći tko će otvoriti Sajam. Mi, naravno, znamo tko će i vjerujemo kako ćemo iznenaditi publiku na, da tako kažem, dva nivoa: lokalnom punkerskom i nacionalnom literarno-subverzivnom.
Koliko se promijenila publika Sajma u ovih 31 godinu? Prepoznajete li generacijske promjene u interesima i čitalačkim navikama? Je li odnos Puljana prema Sajmu u tri desetljeća doživio promjene?
Mijenja se dijelom svake godine, iako postoji vjerna, samoobnovljiva sljedba Sajma koja svoje posjete ne tempira prema temama ili autorima i autoricama. I mene je iznenadio podatak prema kojem smo prošle godine, na jubilarnom 30. Sa(n)jam knjige u Istri, imali rekordnu posjećenost. Pazite, netko tko je za vrijeme prvog Sajma bio brucoš, danas je na pragu pedesetih. Bilo bi čudo da se nije promijenio ili promijenila, kao što je čudo da nakon ovoliko godina posjeta, u najgorem slučaju, ne pada, a uglavnom lagano raste. Ono što je konstanta: naša publika voli domaće autore, cijeni dolazak velikih imena svjetske književnosti, prati trendove, ali i na Sajmu rješava problem božićnih poklona. Kao što uživam gledati kako je netko tko je sa školom dolazio na naše programe posvećene mladima odrastao u zahtjevnog čitatelja i čitateljicu visokih kriterija, tako mi je uvijek zanimljivo vidjeti kako se u istu vrećicu spremaju romani Kristijana Novaka, Lászla Krasznahorkaia, domaćih i inozemnih debitanata i knjige o maslinarstvu i rezidbi voćaka.
Film “Snovi od papira” u režiji Borisa Miljkovića, posvećen 30-godišnjem djelovanju sajma premijerno će prikazati na Sajmu. Film, kako je najavljeno, spaja dokumentarizam i autorsku poetiku. Nastao je u produkciji Sajma i sigurno ste ga već pogledali. Kakvi su vaši dojmovi?
Takvi da nisu relevantni. Ne samo moji, već i svih iz organizacije koji su uz Sajam duže od deset godina. Mi, jednostavno, ne možemo biti objektivni: svi smo mi duboko emotivno vezani uz Sajam, svi bi napravili film na svoj način i iz svoje perspektive, pa je zato i bilo najbolje da ga radi netko tko ima distancu, a ipak poznaje - što je posebno bitno - duh Sajma i kao autor i kao obični posjetitelj. Boris Miljković, osim što je vrhunski televizijski autor izuzetnog opusa, ima i to znanje. Dok smo gledali radne verzije montiranog materijala, svi smo imali neki prijedlog što bi i kako bi, čime smo sami sebi potvrdili kako je najbolje da pustimo Borisa da radi u miru i ne pokušavamo biti niti korektori, niti samo publika. Istina, jedva čekam premijeru, ali ne da gledam sebe i nas u krupnom planu, već da čujem kako publika reagira. Ipak ga prikazujemo onima bez kojih Sajma ne bi bilo. Inače nismo skloni velikim kompromisima, a ono na što nikada nećemo pristati jeste da ne radimo za publiku, pa je i njen sud daleko bitniji od mog.
Ove godine dolazi više od 100 autora i autorica iz cijelog svijeta. Na koji način birate goste, i tko od vaše ekipe konkretno radi na tom izboru?
Broj inozemnih gostiju i gošći je možda i najbolji pokazatelj i rasta i značaja Sajma ne samo u hrvatskim okvirima. Nekada smo slali desetak poziva i nadali se da ćemo imati dva - tri pozitivna odgovora, a sada pošaljemo deset nadajući se kako nećemo dobiti 15 potvrda dolaska. Dug je taj proces odabira: prvo odredimo sajamsku temu, zatim s nakladnicima provjeravamo njihove planove za prijevode i tematsku podudarnost, a onda kroz Programski odbor filtriramo ponuđeno i uklapamo se u naše financijske mogućnosti. Sličan je proces i s domaćim, odnosno regionalnim piscima i spisateljicama, s time što tu ne moramo po tri puta prevrnuti svaki euro, ali zato inzistiramo na stanovitoj ekskluzivnosti, odnosno sajamskim premijerama. Puno prije prve skice programa formiramo listu autora i autorica koje želimo ugostiti, a onda spiskove skraćujemo, dopunjujemo, prilagođavamo se… Finalnu verziju programa radim sama u tišini. Vizualiziram sve segmente programa detaljno, trudim se da svaki dan na Sajmu ima svoj ritam i posebno obilježje i tako izlazi program koji zovem FinalFinal koji ide u javnost. To mi je i najzahtjevniji i najdraži posao na Sajmu.
Među inozemnim gostima su Hiroko Oyamada, Burhan Sönmez, Tamta Melashvili, Dacia Maraini, Claudia Durastanti, Narine Abgaryan, Sergio Segio... Tko vas je od njih posebno oduševio kao čitateljicu?
Ne bi bilo korektno da sa pozicije direktorice Sajma iznosim svoje čitateljske preferencije. Osim toga, sve su to ozbiljni autori i autorice i sve ih vrijedi čitati. Ipak ću, ali ne samo iz književnih razloga, izdvojiti Daciu Maraini i Sergia Segia. Potonji je, naime, rođeni Puljanin koji je tijekom služenja zatvorske kazne imao mačku koju je zvao Pola, što o njegovom odnosu prema gradu čije, kako kaže, mirise pamti, dosta govori. Nismo ga, naravno, zvali samo zbog toga, već najprije zbog nevjerojatnog života, punog nemira, o kojem je itekako zanimljivo pisao. Dacia Maraini je, osim što spada u najznačajnija imena talijanske književnosti, bila jedna od protagonistica burnih dolce vita 60-ih u Rimu uz svog supruga Alberta Moraviju i prijatelja Piera Paola Pasolinija te zatočenica japanskog koncentracijskog logora u Drugom svjetskom ratu. Može li intrigantnije?
Ove godine uvodite i novi program "Debitanti/ce trče prvi krug". Zašto je važno podržati nova književna imena?
Nije važno osim ako ne potpisuju vrhunska književna djela, a kada se to dogodi, onda je naša uloga i da pomognemo u njihovom etabliranju. Sjećamo se sjajnih književnih debija koji su prije 20-ak godina, pa i nešto više, reanimirali interes publike za domaću književnost, ali i bili poticajni autorima i autoricama koji su dolazili poslije. Ako već mainstream mediji u većini smanjuju prostor za kulturu, ako digitalno doba troši vijesti iz sata u sat, ako je teško, a jeste, pored dokazanih autora i autorica doći u fokus književne javnosti, onda je i prirodno činiti vidljivijim pisce i spisateljice poput Gabrijele Rukelj Kraškovič čiji je roman "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća" izvanredan i, nadam se, predstavlja početak jedne ozbiljne književne karijere.
U Pulu sa svojim kreativnim nemirima dolaze turski pisac Burhan Sönmez, velika Dacia Maraini, Tamta Melashvili, Hiroko Oyamada, Claudia Durastanti, Narine Abgaryan, Antoni Libera, Dorothy Cross, Sergio Segio, Ivana Šojat, Damir Karakaš, Nataša Govedić, Kruno Lokotar, Ljiljana Filipović, Božo Kovačević, Aleksandar Stanković, Glorija Lujanović, Dinko Telećan, Goran Vojnović, Ratko Rudić…
Sajamska produkcija, uz spomenuti film "Snovi od papira", premijerno predstavlja izložbu "Sajam na oko" Mauricija Ferlina.
