Marko Gregur: Dolinar – život koji nije trebalo izmišljati

Piše: Sanela Pliško

Osam medalja sa svjetskih prvenstava u stolnom tenisu – jedna zlatna, četiri srebrne i tri brončane. Znanstvena i sveučilišna karijera. Spašavanje Židova tijekom NDH i priznanje Pravednika među narodima. Već u nekoliko rečenica život Žarka Dolinara zvuči kao da ga je netko izmislio. Marko Gregur pred takvom biografijom nije morao izmišljati iznimnost svojega junaka. A osim navedenoga, ima toga još. 

Dolinarov život rekonstruiran je na temelju dokumentiranih činjenica, dok su praznine među njima popunjene fikcijom. Granicu između povijesne građe i književne rekonstrukcije autor je toliko uvjerljivo zamaglio da se čitatelj ponegdje zapita što je stvarno, a što izmišljeno. Posebno je hrabra odluka da roman ispripovijeda u prvom licu. Gregur Dolinaru daje glas i prati ga od mladosti i ratnih godina preko sportskih uspjeha i znanstvene karijere do Basela i starije dobi, a u tome je većinom uvjerljiv. Roman nije kronološki posložen, no vremenske skokove lako je pohvatati. Tek povremeno nije sasvim jasno iz koje vremenske točke pripovijeda, odnosno promatra li vlastitu mladost iz starije dobi ili se njegovo pripovjedno „ja“ premješta u vrijeme samih događaja, zbog čega pojedini prodori kasnijeg vremena mogu nakratko zbuniti. 

Mjesto na kojem se emocionalno susreću Gregur i Dolinar jest njihov rodni grad, Koprivnica. Dolinarova privrženost Koprivnici provlači se kroz različita razdoblja njegova života: odlazi drugamo, ali potreba za povratkom vlastitim korijenima stalna je. Svijet Žarka Dolinara gusto je naseljen; kroz njega prolaze sportaši, znanstvenici, umjetnici, političari, prijatelji, rodbina, spašeni i slučajni poznanici. On je jedan od onih ljudi kojima je društvo način života. Strastveno skuplja potpise, fotografije i predmete čija vrijednost nije materijalna, nego vezana uz ljude i susrete. Sama zbirka autograma brojala je više od 75.000 primjeraka. 

Godine Drugoga svjetskog rata pokazuju hrabrost Žarka, njegova brata Borisa i njihove obitelji pri pomaganju Židovima da se domognu sigurnijih područja. Čitajući, teško je ne zadiviti se njihovoj spremnosti da u okolnostima u kojima većina pokušava zaštititi sebe svjesno povećaju vlastiti rizik zbog drugih. Spominju se nervoza, stres i strah, ali pomaganje drugima prikazano je gotovo kao nešto što se naprosto mora učiniti. 

U obiteljskom okruženju upoznajemo ga kao sina, brata i supruga, nešto slabije kao oca. Odnos s kćeri Dijanom gotovo je nepoznat, dok je supruga Judita prikazana ponajprije kao osoba koja teško prihvaća njegovu potrebu za ljudima i društvom. Budući da odnos promatramo iz njegove perspektive, njegovi razlozi dobivaju prostor i objašnjenje, dok se njezino nezadovoljstvo i povlačenje, uz sve češće posezanje za lijekovima, čitaju gotovo kao nova kušnja s kojom se on susreće. U obiteljskim odnosima možda se zato najviše osjeća Gregurova privrženost junaku. Iako nije prikazan bez mana, tekst mu je ponegdje možda previše sklon. 

Ima i dosta uspjelog humora. Već na četrnaestoj stranici dočekao me vic koji sama pričam čitav život: veterinar dođe liječniku, ovaj ga pita što mu je, a veterinar odgovori: „E, lako tako.“ Sitnica, ali simpatičan trenutak prepoznavanja između čitatelja i knjige. Dobro funkcioniraju i definicija ustaša kao „dimnjačarske regimente“ te apsurd protokolarnih darova, poput „ništavnosti suvenira turističke zajednice“. 

Pred kraj medalje, potpisi, predmeti, imena i sjećanja sastaju se u istoj točki. Dolinar ustvrđuje da su ljudi njegova prava odličja i da upravo njih želi sačuvati. Tada postaje jasnije i zašto romanom prolazi toliko ljudi: Gregur kao da radi isto što i njegov junak, pokušavajući ih sačuvati od zaborava. 

Uza poneke rezerve koje ne narušavaju ukupni dojam, Dolinar je vrlo zanimljiv, vješto pripovijedan. Rekonstruirati gotovo cijeli život stvarnoga čovjeka, provesti ga kroz veći dio dvadesetoga stoljeća, povezati dokumentirano i fikcionalno, naseliti njegov svijet desecima stvarnih osoba i sve to ispripovijedati Dolinarovim glasom velik je i zahtjevan književni pothvat. Pred sobom je imao iznimnu biografiju, ali iznimna građa sama po sebi ne jamči dobru književnost. Od nje je trebalo napraviti roman. Greguru je uspjelo.

Marko Gregur, Dolinar, Fraktura, 2025., 363 str.