"MIT O SUPER PULI DOSTA SU SRUŠILE 90-te" Andrej Korovljev, redatelj filma "Hotel Pula" uoči premijere u Areni

Uoči sutrašnjeg predstavljanja 70. izdanja Pulskog filmskog festivala koji će se održati od 10.30 sati u pulskom Domu hrvatskih branitelja - na kojem će o filmskom programu govoriti ravnateljica Pula film festivala Tanja Miličić, umjetnički ravnatelj PFF-a Danijel Pek te izbornik filmskih programa Mario Kozina - prisustvovat će i pojedini pulski autori.

Među njima će biti i pulsko-zagrebački redatelj Andrej Korovljev, čiji će se igrani prvijenac "Hotel Pula" prikazati u Areni na PFF-u koji traje od 15. do 23. srpnja.

Nastao je prema motivima debitantskog romana redatelja i dramskog pisca Vladimira Stojsavljevića Vakija "Pula" (objavljenog 2009.). Priča filma smještena je u ljeto 1995. godine i prati ljubavnu priču prognanika iz BiH Mahira i pulske maturantice Une, koje ne dijeli samo razlika u godinama već i društveni status, osobne obiteljske priče, način života i pripadnost dijametralno različitim društvenim skupinama iz dvaju različitih svjetova.

(Sa snimanja scene u 'Hotel Puli', foto: Hassan Abdelghani)

Komisija HAVC-a filmu je dodijelila 3,3 milijuna kuna zbog vrlo kvalitetnog scenarija koji je napisao Ivan Turković-Krnjak.

Najpoznatiji po dokumentarnim filmovima "Una storia polesana", "Godine hrđe", "Tusta"), Korovljev je još pri kraju snimanja film "Hotel Pula" u studenom 2021. izjavio za tjednik Nacional: "Postoji to jedno mitsko mjesto, Hotel Pula u kojem su ranih 90-ih bile smještene izbjeglice, dok se u disko klubu u istom hotelu skupljala alternativna pulska mladež. Ta dva dijametralno suprotna svijeta, onaj nevinog odrastanja uz punk koncerte i srednjoškolske ljubavi i onaj pun boli i gubitka koji sve to gleda s prozora, trajao je godinama bez ikakvog dodira. Ovo je priča o jednom takvom slučajnom i mogućem dodiru koji se nikad nije dogodio. Taj dodir razvija se u utopiju, u ljubav s bezbroj prepreka".

Kako je bilo filmski oživjeti kultni 'Ha-Pe' ili 'Hotel Pulu', kako su 'Disco Colosseum' zvali vjerni pohoditelji?.

Totalni flash back. Isti mirisi kao 90-ih djelovali su poput Proustovih kolačića Madeleine. Sve slike su se otvorile; gdje su stajali pankeri, metalci, tko je bio na šanku, što se pilo, tko je svirao. Dobar dio filmske ekipe je iz Pule i svih je puklo. Puno je Puležana radilo na filmu kao dio kreativne i produkcijske ekipe.

Redateklj Korovljev, producentica Dijana Mlađenović i direktor fotografije Stanko Herceg

Koliko scenarij vjerno prati Stojsavljevićev roman?

Preuzeo je samo osnovu, nemoguću ljubav i glavne likove, dok su ostali događaji potpuno drugačije dramatizirani. Točnije bi bilo reći da je film nastao prema motivima romana "Pula".

Drago mi je da je ipak prevladao naziv filma 'Hotel Pula'. To je bitno filmičniji naziv.

Apsolutno. Uz to, pojam hotel izazova različite asocijacije i emocije.

Producentica filma je Dijana Mlađenović, Puljanka sa zagrebačkom adresom.

Upravo mi je Dijana svojedobno dala Vakijevu knjigu koju sam pročitao jednog ljeta na plaži Lungomare i otud je u stvari sve i počelo. Puljanka je i Petra Blašković koja glumi Uninu majku, a tu je i Nika Ivančić koja glumi najbolju prijateljicu Une. Ima još Puljana koji se u filmu pojavljuju kao epizodisti.

Ekipa filma na kraju snimanja

Balkon vašeg stana u Puli gledao je tih olovnih 90-ih na vojarnu Rojc, danas društveni centar. S tog ste se balkona nagledali prizora i prizora iz života izbjeglica. Jeste li i to iskustvo prenijeli u ovaj film?

U nekoliko scena doslovno sam interpretirao scene s izbjeglicama koje su mi tada urezale, koje sam vidio unutra u dvorištu Rojca.

Što ste od bogatog autorskog iskustva snimanja dokumentarnih filmova stilski prenijeli u procesu stvaranja igranog prvijenca?

Ne samo stilski. Htio sam čim autentičnije oslikati Pulu iz 90-ih godina, koje su dosta rušile mit o super Puli. Rat je rasturio tu njenu multi-kulti priču. Već sam u istraživanju tražio elemente koje bi čim vjernije oslikale scenarij. Stilski sam dosta koristio dokumentaristički rukopis, kamerom u ruci kao i naknadnom 'dokumentarističkom' montažom. Kamera je non stop s likovima. Oni vode priču. Cijela priča koncipirana je tako da je gledatelj doživljava kroz glavne protagoniste.

Iako su to prilično tužne godine, posebno s pozicije izbjeglica, koliko vaš film nudi nade?

Kao u svakoj tragediji, tako i u ovoj, postoji nada. Nada živi, opstaje i ostaje, a da li će živjeti kao prije 90-ih, to je nešto što čini okosnicu filma.