NOVA KNJIGA IVANE BODROŽIĆ Sve je fikcija, a laganje nije moguće

Zbirka priča Fikcija Ivane Bodrožić okuplja 16 kratkih proznih tekstova koji tematiziraju ženska iskustva, od svakodnevnih situacija, poput uznemiravajuće nametljivosti, do ekstremnih oblika nasilja, poput femicida. Gradi niz mikro-situacija putem kojih se postupno razotkrivaju naslijeđeni mehanizmi autocenzure, oblikovani imperativom ne talasaj i pitanjem što će susjedi reći.

Autorica imenuje i prokazuje okolnosti koje relativiziraju i objektiviziraju žene, kako u konfliktnim odnosima, tako i unutar nametnutog poretka uloga u kojem se od njih očekuje krotkost i bezuvjetno prihvaćanje. To su poznati scenariji iz parkova, s ulica, iz kuće, automobila i virtualne komunikacije, a ponajviše u prostoru privida mira koji počiva na ženi usađenom osjećaju odgovornosti i krivnje. Razbijanje takvih obrazaca šutnje zahtijeva snagu koja se najteže pronalazi na početku, jer sukob počinje postojati tek kada se izgovori, nakon čega slijede dodatni i često jači udarci. Upravo u tom prijelazu od prešućenog prema izgovorenom tekst razgraničava otvoreno nasilje od onog koje opstaje kroz naviku i uvjetovanost.

U takvim okolnostima kroz većinu priča provlači se matematička logika prilagodbe: procjena rizika, isplativost ublažavanja konflikta i izbor ponašanja s najmanje posljedica. Fikcija se tako može čitati kao knjiga o ženama u kojoj se njihova potlačenost reproducira kroz održavanje zadanih odnosa. Ženski glas u tim tekstovima anticipira opasnost i prilagođava ponašanje, već pri prvim znakovima upozorenja odmjeravajući moguće reakcije uz svijest da će ishodi u svakom slučaju uslijediti, pa makar se ticali samo reputacije. Učinak prepoznavanja ostaje ograničen: u medijskom i javnom prostoru takvi se sadržaji brzo troše i zamjenjuju novima. Način pripovijedanja zato ostaje u registru dijagnostike, dok se za čitatelje, naviknute na ritam vijesti i društvenih mreža, sve svodi na kratkotrajne, klišeizirane događaje. Promatrači se pritom zadovoljavaju pasivnim činom komentiranja i osuđivanja, stvarajući iluziju reakcije uz zaštitnu formulu da je trebala ovo ili ono.

Zbirka postavlja pitanje veze između individualnog i kolektivnog iskustva. Rat i nasljeđe funkcioniraju kao obrasci koji se prenose i normaliziraju, dok se istodobno od pojedinca očekuje da reducira vlastitu biografiju na unaprijed zadanu ulogu, poželjno onu žrtve. Odbijanje takve pozicije otvara dodatnu napetost i upućuje na duboko usađene stereotipe, gotovo na razini refleksa. Sve se naposljetku podvlači pod proći će i prepušta zaboravu koji nastaje iz zasićenja.

U fokusu nisu samo otvoreni oblici nasilja, već i suptilniji, ugrađeni oblici potisnuti do nevidljivosti. Ipak, tekst se ne zadržava na razradi tih slučajeva u njihovoj punoj složenosti, nego incidente upisuje u širi sklop prepoznatljiv tek kada ih više nije moguće svesti na pojedinačne slučajeve. Tim je važnije što se autorica upušta u temu koja i izvan književnosti podrazumijeva konkretan otpor.

 Ivana Bodrožić, Fikcija, Fraktura, 2025., 189 str.