Kultura

Autor hvaljenog novog romana "Zavod za apatiju"

Nuhanović: Masovno iseljavanje je čisti mazohizam!

Umjesto da srede stvari u svojoj kući, oni su se radije iselili u Njemačku i Irsku. Gotovo da se iz ovoga može iščitati patološka poruka naroda lokalnim vlastodršcima: "Vi samo nastavite vladati, ne uzrujavajte se jer mi ćemo se već nekako snaći u inozemstvu"


 
12 min
Zoran Angeleski
Slijedim tu liniju pisaca posvećenih, uvjetno rečeno, margini, luzerima… (foto: Marko Stanić)

Umjesto da srede stvari u svojoj kući, oni su se radije iselili u Njemačku i Irsku. Gotovo da se iz ovoga može iščitati patološka poruka naroda lokalnim vlastodršcima: "Vi samo nastavite vladati, ne uzrujavajte se jer mi ćemo se već nekako snaći u inozemstvu"

Svježe objavljeni, hvaljen roman hrvatskog pisca Gordana Nuhanovića "Zavod za apatiju" (nahvalio ga je oštri Igor Mandić u 'Zubu kritike'), tu distopijsku društveno-političku satiru u kojoj autor suptilno analizira i obračunava se s aktualnim fenomenima suvremenog društva, objavila je nedavno Naklada Ljevak.

Novinar, književnik i putopisac Gordan Nuhanović (1968.) objavio je dosad zbirke priča "Liga za opstanak" (2001.), uvrštenu među pet najboljih proznih knjiga 2001. u izboru Jutarnjeg lista i nagrađenu nagradom Josip i Ivan Kozarac za prvijenac i nagradom Slavić DHK-a za najbolju prvu knjigu, te "Bitka za svakog čovjeka" (2003.), monodramu "Što to ljudi govore iliti buka" (2004.), romane "Posljednji dani panka" (2006.), "Vjerojatno zauvijek" (2009.) i "Agenti kulture" (2013.), te putopisne knjige "Šale su ostale kod kuće: putopisne priče iz zemalja bivšeg SSSR-a (2013.) i "Piknik u stepi: priče s putovanja po bivšem Sovjetskom Savezu" (2016.).

Priče su mu prevedene na više stranih jezika i uvrštene u domaće i inozemne antologije, a izbor pod naslovom "Survival League", objavljen je u SAD-u. Nuhanović je, veli, novi roman pisao pet-šest godina.

- Je li razlog duljeg pisanja književne prirode?

- Oteglo se pisanje zato što sam zamislio roman kao priču o epidemiji apatije koja je, u strogo znanstvenom smislu nemoguća, a ni apatija onako kako je ja literarno tretiram nije baš identična klasičnoj duševnoj bolesti. Uza sve to, nastojao sam ne otići predaleko u distopiju i zadržati neke odlike realizma, odnosno, hrvatske stvarnosti i u tim lutanjima izgubio sam dosta vremena. I onda dok kad sam ga završavao, pojavila se pandemija korone, stvarnost je poklopila fikciju, oduzevši nešto od distopičnosti same priče.

Morao se pojaviti neki vrag

- Čitatelji će misliti da ste se inspirirali koronom?

- Rezolutno odbijam takvu mogućnost (smijeh).

- Na više mjesta postoje sličnosti i atmosfera koja prati aktualnu pandemiju korone. Već u prvom dijelu romana spominje se 'A test', bez kojeg se ne može u trgovinu. Ispada da se nesvjesno predvidjeli budućnost.

- A-test, A-građani… Ima toga još, ali unatoč tome, nisam uzimao ništa od korona-situacije kao građu za roman. Možda je u zametku ove knjige bila nekakva slutnja o dolasku kiklopa, nekakav predosjećaj nevolje, ne znam. Postoje romani koji nenamjerno, gotovo intuitivno najavljuju predstojeće događaje - takvih je primjera puna historija književnosti.

Ne bih se velikanima stavljao uz bok, ali mislim da nisam jedini koji je naslutio da se - uz toliko negativne energije koja se akumulirala u društvu - morao pojaviti neki vrag, nadam se ne za dugo.

- Koliko su rodni Vinkovci bili nadahnuće u pisanju?

- Mjesto događaja zovem "kontamirana zona", dakle veoma birokratski i u romanu nema konkretnog mjesta radnje, a i zašto bi? Apatija je kao i provincija stvar stanja svijesti, a ne geografije.

Možda je Zagreb centar apatije

- Ali Zagreb jedino imenujete u knjizi.

- Da, kao kontrapunkt svemu ostalom. Iako, naravno, u stvarnosti nije baš tako. Možda je centar apatije baš Zagreb (smijeh).

- Možda i centar provincije.

- Točno. Ona Konstantinovićeva rečenica "svijest nam je palanačka" mogla bi imati i suvremeni dodatak: "apatična, također." Kao što već rekoh, u romanu pristupam apatiji s puno umjetničke slobode tako da neke manifestacije apatije djeluju veoma groteskno, a takve su i metode liječenja koje provode apatolozi, zaposlenici u Zavodu za apatiju, stvarajući neku inačicu vrlog novog svijeta. A gdje sam crpio inspiraciju...

- ... osim na radnom mjestu, u obitelji, gledajući televizijske vijesti, u susretima s ljudima izvan kuće (smijeh).

- ... (smijeh) Da, djeliće mozaika uzimaš odasvud, premda sam se dosta napajao i u rodnoj Slavoniji, od toga ne bježim; tamo mi je ideja o epidemiji apatije kao društveno-psihološkom fenomenu i pala na pamet.

Godinama promatram masovnu psihozu pod kojom se ljudi mazohistički podaju određenom tipu politike, svjetonazoru, jednoj kolektivnoj utvari, ali ne na svoju korist, baš suprotno: posljedično tome bivaju sve apatičniji, sve im je teže sagledati razmjere vlastite propasti i umjesto da srede stvari u svojoj kući, metaforički rečeno, oni su se radije iselili u Njemačku i Irsku, kao da tim diskretnim mazohizmom poručuju: bolje da propadne selo nego tradicija katastrofalne politike.

Gotovo da se iz ovoga može iščitati patološka poruka naroda lokalnim vlastodršcima: "Vi samo nastavite vladati, ne uzrujavajte se jer mi ćemo se već nekako snaći u inozemstvu”.

Godinama promatram masovnu psihozu; ljudi se mazohistički podaju određenom tipu politike, svjetonazoru, jednoj kolektivnoj utvari

- Satira i gorki humor glavno su vam spisateljsko oružje i u ovom boju protiv apatije, obamrlosti, ravnodušnosti, nihilizma.

- Ukoliko se može govoriti o nekim stilskim karakteristikama, ta crnohumorna nota provlači se kroz sve knjige koje sam dosad objavio. Dapače, ovdje sam se baš zaigrao, pri čemu se ta gorčina koju si spomenuo osjeti i u humornim dionicama.

- Od vašeg sjajnog prvijenca "Liga za opstanak" do odlične zbirke putopisnih priča iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza 'Šale su ostale kod kuće' uvijek ste se bavili ljudima s margine.

- Kad bolje pogledaš, povijest moderne književnosti je antijunačka. Likovi koji su već postali dio općeg imaginarija mahom su oni koje društvo izlučuje ili gura na marginu. Malo pisaca piše o turbo uspješnim životima, ali čak i u takvim slučajevima izbija na vidjelo ono ljudsko, suviše ljudsko, ona Ahilova peta, točka u kojoj sve počinje, ali i završava. To je valjda usud moderne književnosti. I ja slijedim tu liniju pisaca posvećenih, uvjetno rečeno, margini, luzerima…

- Uz to, na gubitnicima se i najvjernije zrcali stvarnost.

- Točno, kroz njihove se sudbine pričaju najbolje priče o društvu. Sjetimo se mnogih naizgled uspješnih egzistencija u politici koje su se vrlo brzo pokazale tragičnim u moralnom pogledu, svi su oni izazivajući sudbinu doživjeli salto mortale.

- To je jedna strana. No, stavit ću stvar u naizgled banalne, ali vrlo frustrirajuće okvire. Mnogi, pa i najobrazovaniji, u svojoj materijalnoj oskudici i umoru od vječitog preživljavanja na neki način te kriminalne političare i tajkune smatraju pobjednicima, jer oni sukladno svojim vrijednostima grubog materijalizma, s puno novaca putuju, uživaju, iako ih boli gubitak moći.

- Ja vjerujem da svi mi težimo da imamo život kojeg ne uvjetuje golo preživljavanje. To je naprosto civilizacijska stečevina. Da želimo vidjeti i upoznati svijet, a i život sebi učiniti lakšim i dostojanstvenijim.

Pitanje je samo načina, stila, pitanje je neovisnosti koju pružaju solidnija primanja, pogotovo neovisnosti u društvima u kojima se mnogi talentirani ljudi moraju prodati za male pare. Staviti svoj talent u funkciju nečeg, upravo zato što su pritisnuti egzistencijom.

- Postoji li u našoj zemlji, dakle u zemlji bez pravog tržišta i bez dominantnog kriterija kvalitete, treći izbor? Osim prepuštanja apatiji i kompromisne, manje ili veće prodaje radi gole egzistencije?

- Postoji i ja ga vidim u našem društvu među mnogim javnim radnicima, novinarima i piscima, koji pokušavaju ostati dosljedni sebi. Jer, etičnost i nije ništa drugo nego ostati vjeran samom sebi, svojim najintimnijim zasadama; ne iznevjeriti samog sebe.

Naravno da postoje takvi ljudi, ali i oni su primorani na život na margini, i javnoj, i na egzistencijalnoj. Jer obične ljude, aktere našeg društva takvi pojedinci iritiraju; podsjećaju ih na vlastite slabosti, da tako kažem. Možda svjetlo na kraju tunela postoji.

Vidjelo se to i u ovoj pandemiji, da je ipak život negdje drugdje. Hoćemo li odmah, čim se normalizira, baciti u stranu sve te uvide stečene tijekom korone, s okretanjem duhovnim vrijednostima koje sam nazreo, a vjerujem i ti, hoćemo li to odmah odbaciti čim se stvari normaliziraju?

Nije li apatija opakija sila?

- Finom ironijom u okviru satire, na par mjesta u romanu se kao uzroci apatije navode višegodišnja opresija jedne političke opcije, latentni manjak radnih mjesta, pa dugotrajno izlaganje tradiciji, klerikalni nacionalizam, korupcija, moralni posrtaj elita, narodni fatalizam itd. Relativno je to dobra dijagnoza, no obuhvaća li ona sve?

- Ovo prvo je službena dijagnoza apatije u romanu, no dakako, kako se apatija razvija i produbljuje, tako postaju vidljiviji i drugačiji pokušaji interpretacije, odnosno liječenja apatije. U sve se uvlači sumnja. Je li baš tako? Je li službeni narativ posve točan? Je li on dovoljan da bi se dijagnosticirala apatija i počela liječiti?

Nije li to neka opakija sila koja ljudski duh dovodi u stanje prije inicijalnog grijeha, u predadamovsko doba, s obzirom da nas apatija donekle oslobađa odgovornosti, kompeticije, kao i mnogih drugih obilježja suvremenog života?

Nije li apatija neka opakija sila koja ljudski duh dovodi u stanje prije inicijalnog grijeha, u predadamovsko doba, s obzirom da nas donekle oslobađa odgovornosti

- Govorite o trenutku kada se apatija u romanu i individualizira, kada uvodite fenomen apatije kao zamjenu za život bez obaveza i odgovornosti.

- Da. Jedan dio tzv. apatološke struke, barem njezina avangardna perjanica utjelovljena u liku magistre Zekan, iznosi veoma smjelu tezu da apatija razrješuje od svih obaveza i muka koje život sa sobom nosi: u smislu odgovornosti, borbe, morala, emotivnosti itd. Na toj točki u romanu epidemija apatije pokazuje svoje najkontroverznije lice.

- Kroz lik pomalo suludog ravnatelja Zavoda za apatiju, na duhovit način i uz lucidne dijaloge,  relativizirate tezu da zdravo društvo stvara zdravog pojedinca, tvrdnjom da je 'nepostojanje društva odgovorno za pojavu apatičnog pojedinca'. Društvo je, dakle, mrtvo, što je prije 35 godina prva izjavila Margaret Thatcher, a ne tako davno, u negaciji njegove multikulturalnosti, i Angela Merkel. To jako boli.

- Boli, boli. Možda je potrebno isprazniti društvo od svih sadržaja kako bi se ostvarile najradikalnije zasade neoliberalizma. Društvo nije kolektivizam sovjetskog tipa. Upravo suprotno, društvo je uvjet individualizma.

- Neovisno o tome što smo odrastali u Jugoslaviji; bilo je tako i u Skandinaviji.

- Apsolutno, svugdje je bilo. Sjetimo se 1968. u Europi ili Americi.

- Sad je sve rascjepkano na pojedince i na obitelji, koje su pak, bez društva, razvaljene ili zatvorene.

- Što je društvo praznije, to je slabiji pojedinac. Društvo može biti i neprijatelj pojedinca, naravno, ali mi ovdje govorimo o demokratskom društvu.

- Društvo je prava familija.

- Takorekuć. Iako društvo gradi osnovnu ćeliju, osnovna ćelija gradi društvo čiji je sastavni dio škola koja je odraz atmosfere u društvu. Često se, recimo, govori o krizi čitanja.

Ako je društvo izrazito materijalistički nastrojeno te relativizira i ismijava duhovnost, smatrajući je nečim arhaičnim, naravno da pojedinac sve to usvaja i prilagođava se općem stavu koje čak ne mora biti niti proklamirano. Zato nije dovoljno samo proglasiti godinu čitanja.

Mi živimo u teroru aktualnosti!

- Iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, svjedočimo mantričnoj medijskoj proizvodnji stvarnosti. Kladio bih se da nitko ne bi znao koja je afera bila pošli tjedan, a kamoli prošli mjesec, dok se svaka afera, kada se bučno medijski eksploatira, čini prekretničkom. Kako kao novinar tumačite to ludilo, za koje odgovornost snose i novinari i uredništva?

- Mi živimo u teroru aktualnosti - aktualnosti koja nastoji obuhvatiti sve pa tako i roman. Često čujem zamjerke o tome kako 'ta i ta književnost nije aktualna' ili kako 'taj i taj roman šuti o problemima današnjice'. Po meni, bilo bi suludo procjenjivati neko umjetničko djelo prema njegovoj aktualnosti.

Uostalom, zar nam Cervantes i dan danas ne govori ono što nas se izravno tiče kao ljudska bića, nije li "Don Kihot" moderniji od mnogih romana koji su napisani u 21. stoljeću, a to što je na konju umjesto u automobilu potpuno je nebitno. Kada roman pristane na redukciju bogatstva života, tada je on nešto poput pamfleta, ali "de dobro je", što bi rekli u Vinkovcima. Neću više…

Uostalom i ja sam dio tog medijskog sklopa mišljenja u najširem smislu riječi, ali je sreća u nesreći to što smo mi na Trećem programu Hrvatske televizije poprilično oslobođeni čizme aktualnosti.

Suludo je procjenjivati neko djelo prema njegovoj aktualnosti. Nije li "Don Kihot" moderniji od mnogih romana koji su napisani u 21. stoljeću, a to što je na konju umjesto u automobilu potpuno je nebitno

- Kad smo već kod toga, koliko vam vođenje emisije 'Knjiga ili život' i intenzivni susreti s piscima i njihovim djelima utječu na vaš književni život?

- Ovo što čitam za emisiju bar u 70-80 posto slučajeva nešto je što ne bi čitao u privatnom životu. Većina knjiga koje čitam iz svog zadovoljstva i svojih interesa nisu vezani za ovo što radim u emisiji. Naprosto, u emisiji se bavimo suvremenom proznom i poetskom produkcijom, nešto od toga je bolje, nešto lošije. Ono što u emisiji prezentiramo ne odražava uvijek i naše preferencije. Mi, zapravo, poručujemo gledateljima: 'Evo, izvolite - to je trenutačno stanje naše književnosti, voljeli mi to ili ne'.

- Što čitate privatno?

- Kada bi netko vidio sve te knjige posijane diljem stana pomislio bi: 'ovaj tip je lud'. Ovdje "Dijalektika prosvjetiteljstva", ondje Gombrowicz, kraj njega "Krležologija" Stanka Lasića, malo dalje Basare, Karakaši… Upravo gledam pokraj stola u "Pobunu masa", Martensovog "Ivu Andrića"… Kažem: živi užas, ludilo.

- Dio vašeg romana u kojem se pojavljuju teoretičari zavjere također podsjeća na aktualnu pandemiju korone, tumačeći epidemiju apatije kao plod velike i dobro razrađene kampanje u cilju pokoravanja i dominacije.

- U toj buci što tutnji uokolo, gdje se izvori znanja i paraznanja međusobno nadmeću i preklapaju, čovjek mora u sebi imati pozitivnu autocenzuru, autokontrolu jer ga često zavedu neke od tih teorija. Jer, sve se čini prilično vjerodostojnim i mogućim, dobro, gotovo sve… (smijeh).

Čovjek mora imati svoju vertikalu, uz koju će stajati pa makar ta vertikala bila ponekad i naizgled sporna. Kad čovjek izgubi vjeru u ljude, u humanističke ideje i porive koji vode ovaj svijet, to je onda distopija. Jer povjeruješ da te žele fizički uništiti kao čovjeka putem cjepiva, na što teoretičari zavjera često aludiraju, onda je to zbilja prag šizofrenije.

- Zašto vam kao putopiscu Zapad nije privlačan, za razliku od Gruzije, Armenije, Azerbejdžana, Moldavije koje ste pohodili?

- Zagreb i Hrvatska bili su uvijek provincijalna verzija tog velikog Zapada, kroz povijest i danas. Posjetio sam dosta zapadnih gradova i ne razlikuju se previše od Zagreba. Tu su isti brendovi, tu je gotika, tu su muzeji, sve je to zanimljivo.

No, na Istoku postoji bar dojam ili privid izvornosti, neotkrivenosti, i gdje odlaziš s jednom dozom avanturizma. A i iskustvo Sovjetskog Saveza kao jednog od najnevjerojatnijih eksperimenata u ljudskoj povijesti meni je veoma privlačan, više kao jedan antropološki fenomen - želio sam vidjeti kako se ljudi, arhitektura i općenito život snalaze u okolnostima dramatičnih promjena.

- Mnogi navode toplinu gostoprimstva koje njeguju narodi tih zemalja.

- Iza mrkih fizionomija uglavnom se krije čista dobrota, to je istina.

Navijač Cibalije je nježni grubijan

- Vjerni ste navijač NK Cibalije koja već niz godina kuburi u Drugoj ligi. Kako biste ukratko portretirali vječno odanog navijača Cibalije?

- Ha, ima ih raznih, mada prevladava jedan oksimoronski tip nježnog grubijana. Jača strana mu je i autoironija koju je refleksivno razvio uslijed rezultatskih neuspjeha. U gradu koji nema puno toga s čime se mlad čovjek može identificirati, Cibalija kakva jeste ima neku usisnu moć. Jasno, važan faktor je i tradicija koja prenosi taj sentiment s generacije na generaciju, a mene osobno Cibalijom (i nogometom) zarazio je moj deda koji je volonterski radio u Dinamu (VK) 80-ih godina i čija me privrženost klubu inspirirala za nekoliko ranih priča. Malo je klubova koji imaju tako žilave simpatizere. Čak i danas kada Cibalija često gostuje po otužnim seoskim stadionima, lako je opaziti skupinu navijača s transparentom na nekoj tarabi.

FOTO: Marko Stanić


FOTO: Marko Stanić

Nastavite čitati

MORH: Potpisan Ugovor o nabavi francuskog raketnog sustava protuzračne obrane

Riječ je o lanseru sustava kratkog dometa Mistral, a vrijednost ugovora je 53.850.000 eura s otplatnim rokom od pet godina, a ukupne obveze MORH-a s ekonomskim povećanjem cijena i porezom na dodanu vrijednost iznose 71.957.138,00 eura * Francuska je u okviru implementacije Hrvatsko-francuskog strateškog partnerstva ponudila Hrvatskoj jačanje suradnje u obrambenim pitanjima, odnosno mogućnost nabava borbenih aviona Rafale

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.