Osvrt na Subverzivni filmski festival: "Isto je tako i s višom klasom, vi ne postojite"

Kad se ujutro probudite, mislite li o milijunima ljudi koji umiru od gladi? Mislite li o toj djeci? Ne! Mislite o danu koji je pred vama i o haljini koju želite kupiti! No, isto je tako i s višom klasom. Vi ne postojite‘. Sociologinja Monique Pinçon-Charlot u dokumentarcu ‘Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma’

Mlada obitelj, očekujući prinovu, upita time uvrijeđenog direktora građevinskog poduzeća Mikija Manojlovića Jegulju (Aleksandar Đurica) o konkretnim detaljima uknjiženja stana koji upravo kupuju. Mladi par čak je i ponižen zbog tog pitanja. Treći dugometražni uradak novosadskog redatelja Miloša Pušića "Heroji radničke klase" bavi se građevinskom mafijom i s time povezanom poslovnom prevarom.

Sve se podmeće u korist poslovnog uspjeha i plasiranja slike za medije, u sredini u kojoj radnik kao osoba ne vrijedi ništa. Zbog pokušaja humanosti najmlađi i najnaivniji Mali (Stefan Beronja), izgubio je život. Jasna Đuričić kao Lidija Jakšić, PR menadžerica i ljubavnica direktora gerilskog građevinskog poduzeća te Boris Isaković kao Profesor koji zbog dugova mora raditi na gradilištu i predstavnik je skupine radnika zaposlenih ‘na crno’, u glavnim su ulogama.

Pijančevanje radnika uz zavijanje turbo folk pjevačice u zapuštenom socijalističkom kompleksu (predstavljenom kao gradilište, a u kojem oni ujedno i žive); ili pak wannabe spiritualna, a zapravo crnohumorna scena posvećivanja gradilišta kad vladika osobno izađe ‘na teren’, doimaju se kao uobičajene poslovne prilike, prikazane u programu Panorama na ovogodišnjem Berlinaleu. No, u nedostatku narativne dorađenosti, kao ni neophodne karakterne snage likova, film ne ostavlja dublji dojam od prosječnog.

Iako je kritičkog stava o prikazanim situacijama i jasne sklonosti prema radničkoj sudbini u surovom grotlu gradnje Potemkinovih sela, Pušić svoj film ne smatra kritikom već prikazom društvenog sistema, tj. modusa operandi preuzetog prije nekoliko godina.

Za takav, ‘prikazni’ stav u filmu koji nije dokumentarni već igrani, konceptualno je preslabo iskorištena estetika i psihološka osnova socijalističke ostavine i eksploatacije radnika, koje su baza ove priče, a Pušić je svojim režijskim alatima nije uspio podići u ostvarenje koje bi krasio snažan autorski potpis.

Ocjena filma 3.5/5

Oni su naučeni pokazivati ispravno ponašanje. Oni lijepo govore. Ne zato jer su inteligentniji. Nikad nije tako. Oni jednostavno rade što se od njih očekuje. Sociolog Michel Pinçon-Charlot u dokumentarcu ‘Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma’

"Rupa", pejzažno speleološki, povijesni film Michelangela Frammartina, prikazuje istraživanje špilje u Kalabriji iz 1961. godine. Ovaj slow-cinema uradak na Festivalu u Veneciji osvojio je tri nagrade, među kojima i Specijalnu nagradu žirija u međunarodnoj konkurenciji.

Frammartino se ne bavi ljudima koji se pojavljuju po širokim planovima svevremenih proplanaka, niti je itko karakter u dramaturškom smislu, kao što i nema gotovo nikakvog dijaloga. Ljudi su dio prikazanog staništa, a naboranog koščatog pastira filmičnih crta lica i scenskog pokreta sličnog proroku, imamo priliku vidjeti i krupnije.

"Rupa"

Zvukovi prirode i glasanje životinja dominantniji su od govora ljudi, čime se naglašava spokojna veličanstvenost prirode, naspram čovjeka koji je narativno u sporednom planu.

Glavni karakter je stanište svih živih bića te je ‘Rupa’ time igrani film neljudske točke motrišta.

Statična kamera i izvrstan odabir rakursa direktora fotografije Renata Berte suprotstavljaju snagu prirode i njenu iskonsku nadmoć nad čovjekovim egocentričnim uvjerenjem kako je sposoban vladati staništem.

Žablje perspektive ‘iz Rupe’ kao i spuštanje pomoću užadi u špilju psihološki su prikaz čovjekovog pokušaja ovladavanja nečime grandioznijim od njega samog. Tome je izvrsno vizualno suprotstavljen toranj tvornice guma Pirelli.

Jedinstven i poetičan Frammartinov vizualno zvučni koncept čini "Rupu" mističnom pejzažno filmskom kontemplacijom, filmom jednako iskustvenim koliko i poticajnim za razmišljanje o odnosu modernog čovjeka prema darovima veličanstvene prirode.

Ocjena filma 4.5/5

'Što ako svi prestanemo raditi?' Sociologinja Monique Pinçon-Charlot u dokumentarcu ‘Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma’

Francuska redateljica i scenaristica Claire Denis rođena je u Parizu, a odgajana u francuskim kolonijama u Africi. Svojim narativima dodiruje kolonijalna i postkolonijalna pitanja, te složenost i nesklad odnosa Francuske i Afrike. Njezini likovi često su autsajderi; a teško izrečena intimnost, najčešće u odnosu koji eskalira uslijed preizražene senzualnosti, uzrokuje promjenu intonacije i tempa. Fokus daje likovima i intenzivnim trenucima koje proživljavaju, te ju zanimaju slike, ljudi i zvuk, želeći tako podijeliti viziju ili osjećaj.

U njezinom prvom ovogodišnjem filmu, "Obje strane oštrice", Juliette Binoche radijska je voditeljica Sara, a njezin je partner nekadašnji ragbijaš, stabilni Jean (Vincent Lindon) koji se pokušava vratiti uobičajenom životu nakon izlaska iz zatvora. On upravo započinje novi posao sportske agencije sa Sarinim bivšim partnerom Françoisom (Grégoire Colin). Jeanova majka Nelly (Bulle Ogier) ima skrbništvo nad Jeanovim sinom Marcusom (Issa Perica) kojeg je dobio u braku sa ženom s Martiniqua. Marcus ima problema u školi i potajno krade novce s bakine kartice.

"Obje strane oštrice"

Uznemirena Sara dolazi na otvorenje agencije, gdje sretne Françoisa, pa tako njihov odnos ponovno oživi, ​​na što Jean pobjesni. Šarmantni François izgleda da je pomno isplanirao ovu osvetu Jeanu, poslovno i osobno ga opkoliviši u najbolnijim točkama.

Široki planovi direktora fotografije Erica Gautiera postaju sve uži, kako komunikacija između Sare i Jeana postaje oštrija, dok Binoche izvrsno iznosi to poricanje Jeanu ali i samoj sebi, vjerno ‘održavajući’ obje strane. Iz krupnih kadrova Sarinog lica i tijela čita se slabost i želja za manipuliranjem, ali prije svega nemogućnost istinskog voljenja ni jednog od oba partnera koje želi.

No, njezino (više taktično, ne stvarno) odbijanje Françoisa nije uvjerljivo, te njezina želja iznesena uz izvrstan slatki i puteni, lepršavi scenski pokret, čini ovaj film izuzetno glumački jakim. Lindon je također izvrsno odglumio bijes te zbog njega i nestrpljenje, kao i nedostatak vremena da se posveti Marcusu i svojoj majci. Originalna glazba djelo je Stuarta Staplesa i Dana McKinne. U filmu se pojavljuje i redateljica Mati Diop, koja je već glumila kod Denis.

Scenarij je redateljica napisala zajedno sa Christine Angot, prema Angotinom romanu ‘Un tournant de la vie’ iz 2018. Trenuci kad Sara u intervjuu pita autora knjige (čija majka ga je poticala na izbjeljivanje kože kako bi bio sretniji i uspješniji u životu) da komentira pojam ‘bijelo razmišljanje’; kao i Jeanovo dosadno dociranje Marcusa što treba u životu raditi da mu nekakav arogantni bijelac ne bi bio nadređen, može se doživjeti kao razrjeđivanje psihološki zahtjevnog narativa aktualnim društvenim temama, iz rubrike postkolonijalnog antiklasnog angažmana. Oba spomenuta rukavca radnje pomalo su nepotrebna u ovako psihološki komprimiranom filmu. Dapače, bilo bi bolje da ih nema, te da je film kraći.

Denis je ovdje režijski izvukla stepenicu više od scenarističkog predloška, što potvrđuje njeno mjesto među najvažnijim predstavnicima europske kinematografije današnjice. Njezin drugi ovogodišnji film, ‘Stars at Noon’, ovih se dana na Festivalu u Cannesu natječe u glavnoj konkurenciji za Zlatnu Palmu.

Ovaj uradak ne pokazuje onaj poznati bijes Claire Denis, stoga ovo nije najdeblja recka njezinog bogatog filmskog opusa, posebno gledajući iz socijalno - političkog područja promatranja. No, zbog Srebrnog Medvjeda za režiju u Berlinu i narativno vrlo zanimljive teme vrijednoga je pogledati; kao i zbog izvrsnih glumačkih izvedbi vodećeg dvojca, a i Denisinog dugogodišnjeg suradnika Colina.

Ocjena filma 4/5

Ne želimo milosrđe. Mi smo radnička klasa. Mi proizvodimo svo bogatstvo ove zemlje... Imam usrane prihode, ali znam za koga radim svoj posao. Radim to u ime javne službe, radim to za vas. I ne ustajem u 04:30 ujutro da tovim dioničare. S prosvjeda, iz govora jednog od radnika na željeznici, dokumentarac "Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma".

Navedeni filmovi prikazani su u igranoj konkurenciji, a naslov i citati ovog teksta su iz šarmantnog dokumentarca o bračnom paru, francuskim sociolozima Monique i Michelu Pinçon-Charlotu 'Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma' redatelja Basile Carré-Agostinija, prikazanog u dokumentarnoj konkurenciji.