Pjesnikinja i glazbenica Dunja Bahtijarević u Puli: "Nikad ne možeš naći dom koji si izgubio, ali cijelo vrijeme se negdje osjećaš doma"

U dvostrukom premijernom predstavljanju svoje debitantske zbirke poezije "Stokuća", recitirajući i pjevajući svoje dirljive, ali i autorski iznimno zrele, slojevite pjesme u glazbenom spoju s tradicijskom glazbom, sinoć je u Klubu-knjižari Giardini 2 gostovala Dunja Bahtijarević.

U izravnom kontaktu s autoričinim promišljanjima i stavovima te njenom poezijom, koja se posebno u uvodnom ciklusu 'Kuća' temelji na izbjegličkom iskustvu koje je koncem rata iskusila kao djevojčica u rodnoj Banjaluci, publika je mogla osjetiti da je, kako je ustvrdio urednik zbirke Kruno Lokotar, Dunjina kuća bitka, često britka, nikad pitka, ni ogorčena. 

Ovu glazbenicu, pjesnikinju i prevoditeljicu pulska je publika imala priliku upoznati u dva navrata kao glazbenicu čudesnog glasa, sredinom lipnja kada je, u povodu proslave Bloomsdaya u Giardini 2, zajedno s filozofom Bartholomewom Ryanom izvodila tradicijske pjesme na irskom, engleskom i ladino jeziku, te prije četiri godine u klubu Kotaču sa çhâñt élečtrónïqùe, kolektivom producenata/ica i pjevača/ica koji dolaze iz pet različitih država s dva kontinenta , sa zajedničkim interesom za istraživanje potencijala tradicijske glazbe i elektronike.

Originalni naslov zbirke "Stokuća" prilično se jasno napaja gubitkom vlastitog doma.

- Ispada kao novotvorenica, ispada kao 'više kuća', jer riječ nije u hrvatskom standardu. Ja sam je čula kad sam bila mala i bila predugo kod prijateljice, pa bi mi po povratku moji rekli: 'Stokućo jedna'. Nisam to doživljava kao uvredu. Ne znam kako danas ta riječ kotira u bosanskom jeziku, jer sam odvojena od bosanskog jezika, ne živim tamo. U procesu pisanja, kad sam se sjetila te riječi, činilo mi se da bi to mogao biti naslov, jer se u svim pjesmama radi o nekom tipu gostovanja; ili zbog neuzemljenosti, ili iz zavičajnog  pristupa, ili iz neke socijalne mreže, ili u romantičnom smislu. Svi mi smo gosti u nečijim životima, u nečijim prostorima, i ta se moja junakinja provlači kroz sve pjesme, i uvijek je u situaciji da se traži, nastavila je autorica.

*

Nakon što je moderatorica Helena Vodopija izrekla čitateljski dojam o kući kao avetinji koja nas, nakon što smo je prisilno morali napustiti, nikada ne napušta, pitala je gošću možemo li se osloboditi od te aveti i izgraditi novu kuću, nezavisnu od te koju smo morali napustiti.

- To s aveti je na rubu sjećanja. Možda je to univerzalno iskustvo svih ljudi koji su morali napustiti dom. Za puno toga ne znaš je li se baš tako dogodilo ili nije. Valjda je to taj avetinjski događaj.  Iz vlastitog iskustva nekoga koji je otišao u izbjeglištvo, čini mi se da se osjećaj identiteta pretvara u nešto sasvim drugo. Moj je odgovor: 'Ne, nikad ne možeš naći ono što si izgubio!'. Ima neke kvalitete u tom meandriranju između različitih mjesta, naučiš se osjećati ok na nekim novim mjestima, naučiš se koristiti ono što pronađeš negdje, ali čini mi se da je to potpuno drugi način postojanja. Ja se sjećam osjećaja uzemljenosti, kada  si na svom mjestu, ali nisam ga osjetila nikad kasnije, od djetinjstva kad sam morala otići, kazala je.

Može li se okućiti u tuđim životima, ne nužno na fizičkom mjestu, ili smo samo gosti?

- Taj se osjećaj mijenja. Nekad ti se učini da si među svojima i na svome, ali kako se odnosi mijenjaju, mijenja se i to, pa shvatiš da nisi. Ono što jest provodna nit, a vjerujem da i drugi to osjećaju, da se cijelo vrijeme negdje osjećaš doma. Negdje se osjećaš dobro, to društvo ili mjesto se mijenja, pa lebdimo... Kako idem kroz život, trudimo se uhvatiti što je moguće da bi malo sletjeli, veli ona.

U ciklusu zbirke nazvanom 'Trebalo se obuzdavati', čežnja za pronalaženjem slobode koegzistira sa čežnjom za pripadanjem, za ukotvljenjem, koje, iako suprotstavljene, supostoje zajedno.

- Valjda u toj izmještenosti postoji svojeglavost jer si sam sebi dom i to je to. To je ono na što si navikao. Nisi navikao na veliku zajednicu, a s druge strane imaš veliku potrebu za pripadanjem. U izbjegličkom iskustvu, posebno u početku, nastojiš se uklopiti,  da te ljudi  prihvate, ne kao svoga jer, naravno, to nema šanse. Tu postoji tenzije, kako očuvati svoje, koje je prilično prazno, i kako se povezati s drugim koji je možda toliko različit da je to nemoguće. I onda je to kao klackalica, kaže autorica koja je s majkom napustila Banja Luku krajem rata, 1994. godine.

U njenom radu neraskidivo su povezani poezija i glazba, a od pet dosad snimljenih albuma, na onom naslovljenom "Pjesme" ona i kolegica Marta Kolega izmjenjuju svoje pjesme.

S  Lukom Čapetom (glazbeni suradnik i pulske braće Sinkuaz) ima duo Dunjaluk i sviraju sevdalinke, a dobar dio prvog ciklusa pjesama nastao je iz ove suradnje.

Nikad, veli, nije planirala objaviti knjigu. Pisala je tekstove za pjevanje, ali su ispali nepjevljivi.

- Naravno, čitam puno poezije, ali kao netko tko piše i čita poeziju, meni je na poetskim večerima teško. Teško mi je pratiti tekst sam po sebi, kad ga netko čita ili govori. Misao tako brzo pobjegne, lako se propusti dva stiha. I onda se javilo pitanje kako izvoditi poeziju, a s obzirom na to da i pjevam, to se pokazalo interesantni rješenjem. Što se tiče tradicije, ne znam kako sam se našla u tradicijskoj muzici, nisam to ponijela od doma, ali u tome sam. U traženju muzičke pratnje za stihove koje sam napisala, atmosfera s tradicijskom glazbom se poklopila, kaže autorica, dodajući da je odrasla na punku i rock 'n' rollu.

Uvijek ju je zanimalo da muzika bude jako melodična. "Uvijek sam pjevala  i bilo mi je važno da mi se sviđa melodija", dodala je.

- Ljudi imaju određena stremljenja, želje, probleme, i čini mi se da su slični onima koje su ljudi imali prije 200 ili 50 godina. I to mi je magnet: napisati pjesmu, a da ima poveznicu s nečim što je jako staro. Naša suvremena poezija, koju mi pišemo, jest naše individualno iskustvo, a tradicija biva kao neki zbor, kolektivno iskustvo koje podržava pjesmu. Tada bude lakše čovjeku jer vidi da postoji neki kontinuitet i da smo slični, veli Dunja Bahtijarević.

Zanimljivo je u tom kontekstu pojasnila svoj odnos prema tradicijskoj glazbi, tim više što ne koristi samo tradicijsku muziku prostora otkud potječe.

- Nema drugih razloga da boravim u tom prostoru. Nije iz konzervativnih ili tradicijskih vrijednosti. Ne čeznem za starinom. Ne mislim da su stvari nekoć bile jasnije i jednostavnije. Kad se bavite tradicijom ili tradicijskim muzikom, susrećete razne razloge zašto se ljudi time bave, i vrlo često nije razlog u tome što znamo iste pjesme , već je razlog u motivaciji, pa i ideološkoj, u krajnjem slučaju. Postoje pjesme koje postoje iz različitih tradicija, koje doživljavam  i osjećam kao svoje. Tako je i jedna iz Međimurja, s kojim nemam ništa, a neki Međimurci su kritizirali moj izgovor (smijeh)... Mislim da tražim sentiment blizak svom, možda  sličan pogled na svijet, zaključila je autorica.

*

Dunja Bahtijarević (1985., Banja Luka) živi u Zagrebu. Bavi se glazbom, pisanjem i prevođenjem za televiziju i film. U glazbenom radu istražuje tradicijske pjesme i načine na koje one mogu zaživjeti u suvremenosti, koristeći se za taj kontekst neočekivanim instrumentima, elektronikom i poezijom. Objavila je pet albuma (Marta Kolega i Dunja Bahtijarević: Pjesme, Dunjaluk: Dunjaluk, Chant Électronique: Vol. 1, Mimika Orchestra: Altur Mur, Kazan: Ružo) i jedan EP (Dunjaluk: Vrbas). Pjesme su joj dosad objavljivane u časopisima Poezija i Tema, a 2025. objavila je debitantsku zbirku poezije "Stokuća" (H.D.P.)