PLJUSKA HRVATSKIM FILMAŠIMA - Čudo iz Vodnjana!

Kad se prosječni pretenciozan hrvatski film, prosječnog budžeta od nekoliko milijuna proračunskih kuna, usporedi s novim igranim filmom "La predstava" autora novog vodnjanskog vala, čiji su proračun uz silan trud i entuzijazam desetina mladih ljudi činili 'troškovi benzina i hrane' (uz, doduše, nenaplaćeni autorski rad koji bi po najpovoljnijim tržišnim cijenama sigurno dosegnuo cifru od oko pola milijuna kuna), jedino što dobronamjernom gledatelju pada na pamet jest - pljuska.

Beskompromisan je to, koliko topao i poetičan toliko i satiričan, prije svega nezavisan šamar autorskoj, posebno akademskoj filmskoj uštogljenosti, koja podilazeći klišejima, s naglaskom na tjeskobu i očaj, posve promaši krvavu, masnu stvarnost koju bi trebala, kolikogod fikcijski, iskreno umjetnički posredovati.

Da bi se bolje razumio srednjometražni 45-minutni igrani film "La predstava" autora Tea Morosina i Erica Ušića, treba imati donekle uvida u doseg sjajnog nezavisnog VFFuFFF-a; Vodnjan Film Festivala u Fažana Film Festivalu, (među)narodnog filmskog festivala posvećenog ne-konvencionalnim načinima i praksama filmskoga stvaralaštva, koji se već treću godinu, uz masovan odaziv upućene publike odvija u Fažani. Naglasak je stavljen na nezavisnoj filmskoj produkciji, koja nadilazi ustaljene okvire kinematografije i ne uklapa se u standardizirane filmsko-festivalske obrasce.

No, da je to itekako ozbiljan i natjecateljski festival, govori i to da  stručni žiri čine filmaši/ce, redatelji/ce, glazbenici/ce, filmski/ke kritičari/ke, glumci/ice, predstavnici/ce filmskih institucija, sve redom velika filmska imena, uz jednog lokalnog poduzetnika.

Nagrađen ovacijama publike na ovoljetnom festivalskom izdanju VFFuFFF, kao i nakon projekcije 18. rujna na zatvaranju Festivala kratkog metra u Novigradu, "La Predstava" govori o kazališnoj družini Pokreta otpora, koja tijekom rata obilazi usamljena sela i predstavama govori istinu o ratu.

Vođa družine je Rino (za naturščika iznimno uvjerljiv i nadaren Marino Morosin), talentirani glumac i avangardni dramaturg opterećen dilemama o smislu teatra i umjetnosti. Dok Rino i družina nastavljaju svoju misiju iako su izgubili putujuću pozornicu, njegova ljubav, mlada kurirka Ana (jedina profesionalna glumica Vanda Velagić) saznaje za veliku neprijateljsku ofenzivu i svojevoljno kreće na put kako bi pronašla družinu i na vrijeme obavijestila Rina o nadolazećoj opasnosti.

Lijevo koautor filma Eric Ušić, desno glavni glumac Marino Morosin

Uz ovo dvoje, u filmu glume još Jordi Faris, Edi Smoljan, Oleg Morović, Eric Ušić, Bruna Nedoklan, Daria Morosin, Ivan Šaravanja, Emir Mulalić, Eric Derocchi, Sandra Vučetić, Tibor Marko Jakulić, Dean Faris, Luka Marković, Ljubica Brščić, Ervin Rihić, Diego Babić, Sanda Voloder, Mariana Krajcar, Monika Berečić, Almir Karaman, Ana Predan, Koviljka Ljuština, Luka Malvić, Teo Černi, Matijas Kozić, Teo Morosin i Etore Kocijančić (glas).

I scenarijem i kostimima i upečatljivim arhaičnim eksterijerima (impresivna 'poetska' kamera Michelea Bulešića) film nadilazi konkretnu vremensku odrednicu rata, iako Pokret otpora jasno aludira na univerzalan i svevremenski antifašizam (kao što je takav i fašizam), no u učestalim ironičnim postmodernističkim dionicama ima tu i Gandalfa i Hobita, ali i dobrog humora. Estetikom, pa dijelom i scenaristički (a i engleskim jezikom koji je kod naših 'bumbara' ipak dio koncepta), kolikogod to na prvu zazvučalo neusporedivo, film priziva najnoviji film kultnog njujorškog redatelja Abela Ferrare "Padre Pio", koji je prije mjesec dana u ekskluzivnoj hrvatskoj premijeri, u prisustvu autora, prikazan u pulskom Domu hrvatskih branitelja.

To jest underground, ali nije zezancija, bar ne ona predvidiva srednjostrujaška. Nema tu ni naznake eksperimentalnog filma (žanra, u kojem mnogi autori iza te etikete skrivaju vlastite emocije i manjak talenta za pripovijedanje), "La Predstava" je tečan i jasan, iako ambivalentan poetsko-pankerski film.

Poetična je već uvodna scena u kojoj umrli čovjek na svom pogrebu razgovara s Rinom na vodnjanskom autohtonom talijanskom dijalektu s povremenim hrvatskim riječima.

- Ne izgledaš mi uvjereno u to što radiš.

- Bojim se.

- Svi se boje. I leptiri se boje... ali idu dalje. (Kasnije u filmu majka sinu govori: "Dušo, svi se boje bombi, ali, strahu unatoč, leptiri lete od cvijeta do cvijeta").

- A kamo da idem?

- Ti imaš svoj put.

- A što, što je moj put? Koja je moja spika? 

- La predstava.

U ovom transcendentalnom dijalogu, dio "Koja je moja spika?' jedino se izgovara na hrvatskom, što izaziva prvi konceptualan, humoran 'kurzschluss', kada motore pali vremeplov koji tu i tamo u filmu izaziva osmijehe.

No, kolikogod bilo tih lucidnih, "zajebantskih" elemenata, osnovna ljubavna priča, kao i pacifizam te želja za spoznajom samog sebe ne gube na serioznosti.

Svjesno se povremeno poigravajući trash izričajem, mudri i nadareni vodnjanski autori/ce mudro izbjegavaju zamku negativne etikete amaterizma jer nisu pretenciozni, a iskreni su.

Kada trojica protagonista kazališne trupe izdaleka približavaju gledatelju, već načinom korištenja govora i naknadnom postprodukcijom engleskog jezika oživljuje u trenu 'špageti western', posebno govorom karikiranog lika muzičara.

Satirično miksanje prošlosti sa sadašnjošću provlači se kroz cijeli film, pa kroz vijesti sa starog radio prijemnika slušamo o hipijima, skvotiranju, maslinovom ulju iz naše regije nagrađenom u Tokiju, o manjku radne snage u turizmu (glas spikera: "Vlada je najavila ukidanje penzija jer više nemaju smisla: radi do smrti ili rentaj apartmane"), sve do kritičke akademske rasprave trojice gledatelja tek odgledane predstave, u kojoj se berlinska scena naziva kontinentalnom masturbacijom'.

Sama scena izvođenja predstave možda je najmanje uvjerljiva, što zbog produkcijskih razloga, što zbog na tren nezajašene pretenzije ili raskoraka zadanog scenarija i naturščika.

Najduhovitija je svakako scena u kojoj Ana, tražeći kazališnu kompaniju i svog dragog ulazi u kritičku raspravu o kazalištu s impresivnim likom lokalnog seljaka (glumi ga dojmljiv Eric Derocchi), koji do te vrste umjetnosti drži ko do lanjskog snijega.

- Ali oni govore o važnim stvarima, o marginaliziranima i potlačenima. O ljudima poput vas. Zaista! I to je po metodi brazilskog aktera Augusta Boala, uvjerava ga Ana.

- Augusto can suck my boals, kaže ovaj bruseći oštricu sjekire, uz pozadinsko smijanje njegove surove supruge.

Ulazak u film 'print majstora', vrlo filmičnog Olega Morovića, uz odličnu muzičku pozadinu (glazbu filma kreirao je glavni glumac Marino Morosin), spada u jedan od highlightsa filma.

Kad se jedan član trupe požali da im je neprijatelj zapalio pozornicu i kaže kolegama: "Sve smo izgubili", snažan je, u generalnoj poruci, filma pojava stare seljanke koja u prolazu zastaje i govori im: "Izgubila sam sina i svejedno idem dalje". Doduše, ona se (potaknuta vodnjanskim pankerskim nervom) vraća i kaže da je izgubila i kokošku i cipele te da sada nosi jako stare cipele.

Jedno je sigurno, ovaj odličan film mogao je nastati samo u Vodnjanu. Uskoro će ga, kako neslužbeno saznajemo, moći pogledati i pulska publika.