Matrix: Uskrsnuća - sladunjava romantična komedija i plitka zečja rupa

Kada je prije 18 godina prikazan zadnji dio znanstvenofantastične trilogije Matrix, “Matrix: Revolutions”, redateljski duo, Lana i Lilly Wachowski, zaključile su očigledno: filozofska, cyber punk distopijska priča o borbi ljudi i umjetne inteligencije ispričana je i nema se više što za dodati. Pa, iako je Warner Bros godinama sanjao o novom, četvrtom nastavku, sestre Wachowski nisu se dale pokolebati. Sve do 2018. godine, kada se Lana ipak odlučila vratiti u Matrix univerzum.

Briljantnost 'prvog' Matrixa

Epilog njezinog povratka upravo igra u kinima. “Matrix: Uskrsnuća”, dugoiščekivani je, četvrti film kultne franšize Matrix, koji je Lana režirala bez sestre Lilly.

Nažalost, ako je i postojao ikakav suvisao povod za snimanjem još jednog nastavka – a da to nije zgrtanje hrpe novca na oživljavanju starih emocija – on nije vidljiv.

Briljantnost ‘prvog’ Matrixa, čak niti približno nisu uspjela ponoviti ni njegova dva nastavka „Reloaded“ i „Revolutions“, ali ona su barem, nekako prirodno, pratila fabulu započetu na prijelomu milenija, o beskompromisnoj borbi za istinu i slobodu, u svijetu gdje je ljude u simuliranoj stvarnosti porobila umjetna inteligencija. U toj stvarnosti ljudi se ne rađaju, nego uzgajaju, strojevima služe kao izvor energije, poput baterija, a njihovi umovi zarobljeni su u lažnoj stvarnosti toliko realističnoj da nitko, osim nekolicine koja se uspjela osloboditi, nije niti svjestan da ona postoji.

Unaprijed znajući da ne može ponoviti maestralnost prethodnika, novi film se očito niti ne trudi biti inovativan i pronicljiv, već se, neoriginalnom interpretacijom razloga zbog kojeg je Warner Bros odlučio snimiti četvrti dio i nimalo maštovitom autoironijom, šali na svoj račun. Ali šala nije nimalo duhovita.

“Matrix: Uskrsnuća” nepotrebna je i poprilično sladunjava romantična komedija s tek nekoliko referenci na dobri stari Matrix.

Loše napisana komedija

Keanu Reeves i Carrie-Anne Moss repriziraju svoje stare uloge Nea i Trinity, ali dok je njihov ljubavni naboj, i snažna povezanost, u ranijim filmovima serijala bila samo jedna od nekoliko razina višeslojne priče, i to iako uvijek prisutna ipak sporedna, sada je jedina. A k tome još i loše napisana.

„Matrix: Uskrsnuća“ odvija se 60 godina od završnog dijela trilogije, u kojem Neo i Trinity žrtvuju vlastite živote kako bi ispregovarali mir između strojeva i ljudi. No, u novom nastavku, strojevi još uvijek ovise o zarobljenim ljudima kao izvorom energije, ljudi još uvijek žive u simuliranoj stvarnosti, a ubrzo se otkrije i da je glavni antagonist iz trilogije, agent Smith, ipak, kao i Neo i Trinity, koja se sada zove Tiffany, živ i zdrav. 

Kreatori nove matrice više nisu intuitivni program Oracle i Arhitekt, tvorac svih prijašnjih verzija matrice, nego program Analitičar (Neil Patrick Harris). U toj novoj verziji virtualne stvarnosti Analitičar je Neov psihijatar, koji ga liječi od depresije, hraneći ga dobro znanim plavim pilulama.

Kao savršen spoj intuitivnosti i diskurzivnosti, Analitičar shvaća da Neo i Trinity samo u kombinaciji tvore Izabranog, te ih je, nakon događanja u trećem nastavku odlučio oživjeti, opet spojiti na matricu i od njih crpiti ogromnu količinu energije koju produciraju kada su dovoljno blizu, ali ne preblizu jedan drugoga.

Foto:Warner Bros

Kritika društvenih mreža

Kraj „Uskrsnuća“ otkriva da nije Neo taj koji je izabran da izbavi čovječanstvo, nego su to on i Trinity zajedno. Zato Trinity, u ovom novom dijelu, na kraju leti, što je bila moć koju je u prethodnim nastavcima posjedovao isključivo Neo.

Wachowski ne odolijeva kritici društvenih mreža. Verzija matrice koju je dizajnirao Analitičar ljudima manipulira putem društvenih mreža, što je posebno uočljivo u sceni gdje je Neo u liftu okružen ljudima koji svi pognute glave gledaju u ekrane pametnih telefona. Izostanak telefonskih govornica i uvođenje društvenih mreža „Matrix: Uskrsnuće“ stavljen je u vremenski kontekst današnjice.

Ali sve je već déjà vu.

Kritika ovisnosti o sedirajućim društvenim mrežama i čovjeka kao zombija zakačenog na 'skrolanje' po ekranu poput marionete izložene kontroli vlasnika tvrtki kao što je Facebook već je, posebno nakon Netflixove uspješnice „Social Dilemma“ iz 2020., viđena i ovdje, čime ne nudi nikakav novi uvid, drugačiji rakurs ili rješenje.

Neo, odnosno Thomas Anderson, opet je, kao i u prvom filmu, nesretan na svom radnom mjestu. Razlika je u tome što sada više nije samo jedna karika u lancu velike korporacije, nego je slavni i nagrađivani programer video igara, suvlasnik u programerskoj tvrtki Deus Machina. Thomas Anderson je suicidalan i, nakon što je postigao svjetski uspjeh na igricama Matrix, koje su zapravo bazirane na njegovom stvarnom iskustvu iz trilogije, više ne razlikuje stvarnost od fikcije. Likovi i radnja iz igrica koje je kreirao čine mu se stvarnima, a stvarni svijet laž.

Budućnost u kojoj nećemo znati raspoznati igricu od realnosti, svojedobno je „predvidio“ Elon Musk, milijarder i vlasnik tvrtki Tesla i SpaceX, elaboriravši da možda već sada nismo u stanju prepoznati da živimo u nekoj vrsti metaversa.

Koristeći arhivske snimke trilogije, film budi nostalgiju, ali prati vlastiti put koji se, nažalost, ne svodi na ništa više nego na Neovu ustrajnost da Trinity izvuče iz matrice. Nažalost, nikome se ne može reći koliko je "Matrix: Uskrsnuće" loš. Morate se uvjeriti sami.