Na pitanje ne bi li uloženih 250 tisuća kuna možda mogla iznositi godišnja plaća budućeg INK-ovog glumca, ravnateljica Jeromela Kaić kaže: “U ovoj predstavi je angažirano 14 riječkih glumaca. Je li isplativo za dvije-tri produkcije godišnje imati na plaći 14 ljudi, ako godišnja plaća jednog iznosi najmanje 150 tisuća kuna?" * Usput, kad pomnožimo te brojke, takav bi glumački ansambl koštao 2,1 milijun kuna godišnje, dok INK bez glumačkog ansambla, s 15 zaposlenih, godišnje troši 2,7 milijuna kuna
Na pitanje ne bi li uloženih 250 tisuća kuna možda mogla iznositi godišnja plaća budućeg INK-ovog glumca, ravnateljica Jeromela Kaić kaže: “U ovoj predstavi je angažirano 14 riječkih glumaca. Je li isplativo za dvije-tri produkcije godišnje imati na plaći 14 ljudi, ako godišnja plaća jednog iznosi najmanje 150 tisuća kuna?" * Usput, kad pomnožimo te brojke, takav bi glumački ansambl koštao 2,1 milijun kuna godišnje, dok INK bez glumačkog ansambla, s 15 zaposlenih, godišnje troši 2,7 milijuna kuna
"Amarcord", remek djelo Federica Fellinija prvi će put oživjeti na pulskoj i riječkoj pozornici u režiji nagrađivanog argentinskog kazališnog umjetnika Luciana Delprata.
Premijera predstave je u petak u INK-u, a pulsko kazalište potpisuje koprodukciju s Hrvatskim narodnim kazalištem Ivana pl. Zajca Rijeka, čiji će 14-eročlani glumački tim odigrati predstavu.
Nitko od "naših" pulskih glumaca ne glumi u ovoj predstavi, iako je doduše u INK-u jedan glumac (Luka Mihovilović, koji je ujedno i umjetnički voditelj), niti je itko iz INK-a u autorskom timu. Istina, u autorskom timu nije nitko ni iz riječkog HNK-a već vanjski suradnici.
Ovaj put, dakle, ne govorimo o predstavi nego o novcima, odnosno smislu i dosezima ovakve koprodukcije.
Na pitanje što čini dio INK-a u zajedničkoj proizvodnji "Amarcorda", ravnateljica INK-a Gordana Jeromela Kaić kaže da taj dio čine produkcijski troškovi, prostor, vrijeme i tehnička podrška u realizaciji predstave. Produkcija se posljednji tjedan, od 13. listopada, dovršava u INK-u.
- Produkcijske troškove čine troškovi autorskih prava, autorskih honorara, troškovi opremanja predstave (scenografija, kostimi i rekviziti), smještaj autorskog tima i ansambla za vrijeme rada na predstavi u Puli i za ovu predstavu iznose oko 250 tisuća kuna, veli ona.
Na našu konstataciju kako u ovoj predstavi nema nijednog pulskog glumca, odgovara da INK i inače nema svojih glumaca.
Na pitanje kako se uloženih 250 tisuća kuna vraća pulskom kazalištu, ona uzvraća: "Kazališta nisu tu da ostvaruju dobit. Jer, kad bi ona tako funkcionirala, tada javni novac ne bi ni trebao. Riječ je o financiranju javnih kazališta. Kazališta su tu da ostvaruju svoje programe (vlastite produkcije, gostovanja, glazbeno-scenski programi, dramski i plesni studio, suradnja s nezavisnom kulturnom scenom, institucijama u obrazovanju, raznim udrugama…) za koja su im proračunom osigurana sredstva za rad. Programska sredstva ulažemo u programe prema namjeni za koju su nam odobrena".
- Većina kazališta programska sredstva dobivaju kroz financiranje plaća glumaca i ostalih kazališnih umjetnika. Mi nemamo glumce na plaći, ali imamo programska sredstva kojima financiramo programe i najveći dio se odnosi na vlastitu produkciju koja podrazumijeva i koprodukcije. Koprodukcija je najisplativiji način ulaganja u vlastitu produkciju jer se troškovi dijele, a predstavi se osigurava dulji život i mogućnost većeg broja izvedbi, a najviše profitira publika (građani) koji imaju mogućnost uživati u umjetničkom djelu koje bi bilo nemoguće realizirati isključivo vlastitim sredstvima i ostalim kadrovskim i organizacijskim resursima. Unatoč tome, u predstavi ne tražimo isplativost! Što to znači u procjeni umjetničkog djela? To nije naša misija ni djelo. Pa nikad nećemo vratiti 250 tisuća kuna u proračun. Rijetke su predstave koje vrate uložena sredstva u produkciju, kao primjerice ‘Djevojačka večer’, kaže ravnateljica INK-a.
Na pitanje nije li gostovanje jeftinije od koprodukcije, ravnateljica kaže: "Gostujuća predstava nije naša predstava, ona je dio programa svakako, ali sukus postojanja naše institucije je ono što ona proizvodi, dakle ova je predstava naša onoliko koliko i predstava riječkog HNK-a. Mi, zajedno s njima, odlučujemo kada će gostovati i gdje će otići".
- Koprodukcija je stvar dogovora koproducenata o udjelu u zajedničkom projektu. Svatko ulaže resurse koje ima. I u ovoj koprodukciji su angažirani naši radnici, ali ne i glumci ili autori koji se ionako angažiraju po pozivu. Mi tako ne funkcioniramo. Rijeka ima pogon od 300 ljudi. Mi u koprodukcije stoga ulažemo naše resurse, a naši su resursi prostor, scena i novac. Ulaganjem u predstavu, ta predstava je naš produkt. O njenom budućem životu odlučujemo mi zajedno s HNK. U slučaju "Amarcorda", naš koprodukcijski udio je oko 50 posto troškova, u što nisu uključeni troškovi plaća riječkih glumaca, kao niti njihovi prostorni i radionički resursi (kostimi, scenografija, rekviziti i dr. izrađuju se u riječkim radionicama). Plaćaju se honorari autorima, dakle redatelju, scenografu, kostimografu, koreografu, asistentima i svim vanjskim suradnicima, materijal za izradu scenografije, kostima i drugo, nastavlja Gordana Jeromela Kaić.
Na pitanje ne bi li uloženih 250 tisuća kuna možda mogla iznositi godišnja plaća budućeg INK-ovog glumca, ona kaže: “U ovoj predstavi je angažirano 14 riječkih glumaca. Je li isplativo za dvije-tri produkcije godišnje imati na plaći 14 ljudi, ako godišnja plaća jednog iznosi najmanje 150 tisuća kuna? Je li to opravdano u kontekstu u kojem vi postavljate pitanje o isplativosti 250 tisuća kuna, postavlja ravnateljica INK-a retoričko pitanje.
Usput, kad pomnožimo brojke koje nam je sugerirala ravnateljica, takav bi 14-eročlani glumački ansambl koštao 2,1 milijun kuna godišnje, dok INK bez glumačkog ansambla, s 15 zaposlenih, godišnje troši 2,7 milijuna kuna.
Na pitanje je li po tome priča o vlastitom glumačkom ansamblu INK-a završena za sva vremena, Gordana Jeromela Kaić odgovara: “Da, ako će se u tome tražiti samo dobit. Neće se naći ekonomska računica koja bi opravdala plaće stalno zaposlenih glumaca, ali pitanje ansambla nije samo ekonomska računica već mnogo složenije pitanje društvenog i kulturnog kapitala".
Podsjetit ćemo da je ravnateljica našem portalu u siječnju izjavila da se 'kazalište bez ansambla teško može nazvati kazalištem'. Ponovit ćemo cijelu tu rečenicu: "Zaboravili smo to bogato naslijeđe. Pula ima zgradu kazališta punih 167 godina, a svo to vrijeme je svoj ansambl imala svega 22 godine; od 1948. do kraja 70-ih godina prošlog stoljeća. To što Pula nema ansambl društveni je fenomen. Pitanje kazališta je više političko nego kulturološko, a kazalište bez ansambla se teško može nazvati kazalištem".
Tada je ravnateljica pulskog kazališta kazala i ovo: "Uspjeli smo, eto, zaposliti barem umjetničkog voditelja koji je, ujedno, i naš jedini zaposleni glumac i producente što će, nadam se, biti platforma za buduće zapošljavanje glumaca."
Ovo zaštićeno kulturno dobro u derutnom je stanju te predstavlja ozbiljnu opasnost za prolaznike. Iako je Istarska županija poništila javni natječaj za zaštitnu skelu zbog izostanka ponuda, trajnog rješenja obnove i dalje nema
S obzirom da na natječaju, osim spomenutog trgovačkog društva, nije bilo drugih ponuditelja, postupak javne dražbe nije poveden te je trgovačko društvo Armižador kao jedini ponuditelj, temeljem potpisane izjave kojom prihvaća početnu cijenu naknade u slučaju da na natječaju nije bilo drugih ponuditelja, prihvatio početnu cijenu naknade, odgovaraju iz Pula usluge i upravljanje
Etički kodeks pulskog gradskog vijeća zabranjuje miješanje javnog i privatnog interesa
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
