Kultura

"C'mon C'mon" , Mike Mills, 2021

Recenzija filma "Idemo idemo": Razumiju li odrasli kroz što djeca prolaze?

Uz crno bijelu vizualnu i ali zvučnu ugodu, snaga ovog filma je u izvanrednim glumačkim izvedbama. Joaquin Phoenix, zanesen i zgužvan, izvrsno glumi situacije emotivne nespremnosti. Ovo je još jedna u nizu uloga ovog Oskarovca u kojoj pokazuje veliku dramsku snagu, dozirajući ono svoje kad je malo smotan, pa malo nezainteresiran, pa je malo zeznuo pa sad popravlja, a dobrota mu izlazi na uši. Briljantni Woody Norman glumi poput odrasle osobe, a toliko pokazuje ‘dječju’ specifičnost - koliko je djeci mukotrpno i teško odrastati


 
4 min
Iva Sirotić
Foto: Kino Valli

Uz crno bijelu vizualnu i ali zvučnu ugodu, snaga ovog filma je u izvanrednim glumačkim izvedbama. Joaquin Phoenix, zanesen i zgužvan, izvrsno glumi situacije emotivne nespremnosti. Ovo je još jedna u nizu uloga ovog Oskarovca u kojoj pokazuje veliku dramsku snagu, dozirajući ono svoje kad je malo smotan, pa malo nezainteresiran, pa je malo zeznuo pa sad popravlja, a dobrota mu izlazi na uši. Briljantni Woody Norman glumi poput odrasle osobe, a toliko pokazuje ‘dječju’ specifičnost - koliko je djeci mukotrpno i teško odrastati

Dobroćudni Johnny (Joaquin Phoenix) proživljava svoje dane obavljajući pretežito rutinske zadatke. Kao radio novinar putuje intervjuirajući djecu o njihovim razmišljanjima o budućnosti, te kako se osjećaju u sredinama gdje žive. Neka djeca su uplašena, a neka samo žele da ih svijet vidi i prihvati onakvima kakvi jesu.

Njegova sestra Viv (Gaby Hoffmann), s kojom nije u najboljim odnosima od majčine smrti, treba otputovati kako bi pomogla pri liječenju svom mentalno bolesnom suprugu. Johnny tako pristane skrbiti o njezinom sinu Jesseju (Woody Norman).

Putujući sa svojim radoznalim nećakom, Johnny počinje poimati svijet na novi način te proživljava koliko je zahtjevno biti roditelj ili skrbnik. Kroz njegovo skrbništvo nad Jesseom, ponovo se gradi i bratsko sestrinski odnos, preko telefonskih razgovora i sms poruka.

Redatelj s njujorške nezavisne scene

Mike Mills, američki je grafički dizajner, scenarist, redatelj glazbenih spotova i nezavisnih igranih filmova. Školovao se, živi i radi u New Yorku. Autor je spotova za Mobya, Yoko Ono i Air; te promotivnih materijala za albume Sonic Youtha, Becka, Beastie Boysa, Ol' Dirty Bastarda i druge.

Prošle godine preminuli, legendarni kanadski glumac Christopher Plummer, iako za života tri puta nominiran, svog je jedinog Oscara u karijeri dobio za sporednu ulogu Hala u Millsovoj romantičnoj komediji ‘Početnici’ iz 2010. Udovac Hal koji je sa 75 godina otkrio da je homoseksualac, priča je koju je Mills doživio sa svojim ocem, nakon što mu je preminula majka. Za njegov posljednji film, ‘Žene 20. stoljeća’, Millsa je Akademija 2017. nominirala za najbolji originalni scenarij.

‘… it's really good to make movies about things you need to figure out for yourself, so you're driven the whole way through. It's going to make things more crucial for you.’ (... 'vrlo dobro je raditi filmove o stvarima koje treba odgonetnuti za sebe, tako da ste vođeni cijelim putem. To će učiniti stvari krucijalnijima za vas'.) Mike Mills

Baza Millsovih narativa su životne storije ljudi koje volimo, s kojima se svađamo, oni protiv kojih se bunimo, koje smo razočarali i oni koji nas tješe. Njegovi filmovi ne osvajaju pažnju zagušujućim efektima, (pre)glasnim zvukovima i ne zasljepljuju blještavilom glamura. Millsov dugometražni opus tankoćutne su poeme laganog tona, protkane iskrenim emocijama.

Nostalgija u crno bijelom

Millsov četvrti dugometražni film ‘Idemo Idemo’ je o slušanju što ljudi imaju za reći. Jesse, neobični devetogodišnjak, odbija dati interview, ali uživa snimajući zvukove oko sebe.

Polako se prilagođava putovanjima s ujakom, na kojima ima beskrajno mnogo pitanja - najčešće o odnosima među ljudima, kojima ga uvijek iznova iznenadi.

Ovaj film bez čvrstog, možda bolje rečeno bez tipičnog dramskog zapleta u igranom filmu, prilika je kroz koju gledatelj u sebi može otkriti posve nove svjetove.

Aaron i Bryce Dessner autori su originalnog, šarolikog soundtracka koji se kreće od Mozartovog ‘Requiema’ preko Lee Scratch Perryjevog ‘City Too Hot’ do Lou Reedove pjesme ‘The Ostrich’.

Sekvence su prilično duge, što daje dovoljno prostora emotivnom procesu da se razvije u svojoj punini, i da krene ‘realizacija’ prihvaćanja situacije i zacjeljivanja rana. Millsov osjećaj za filmsko vrijeme čini emotivne momente stvarnima, a nostalgiju živom. Film ne obiluje krupnim kadrovima, već upravo širim planovima kroz koje dobivamo osjećaj osobe u gradu ili ambijentu.

Film je snimljen u crno-bijeloj tehnici što palmovitim plažama Kalifornije daje notu melankolije, prigušuje ornamentalnost New Orleansa i pripitomljuje nebodere New Yorka.

Svi ti pejzaži i eksterijeri, kao i odnos Jessea i Johnnya nalikuju modernoj verziji kultnog Wendersovog filma iz 1974., postajući nešto poput američkog ‘Alice u gradovima’ (koji je također bio Wendersov četvrti dugometražni film).

Snimatelj je Robbie Ryan, koji radi sa njujorškim redateljem Noahom Baumbachom, zadnjih godina i sa Ken Loachem, a 2017. je nominiran za Oscara za Lanthimosovu ’Miljenicu.’

Vrijedan film, neobičnih kombinacija

Uz crno bijelu vizualnu i ali zvučnu ugodu, snaga ovog filma je u izvanrednim glumačkim izvedbama. Phoenix, zanesen i zgužvan, izvrsno glumi situacije emotivne nespremnosti. Ovo je još jedna u nizu uloga ovog Oskarovca u kojoj pokazuje veliku dramsku snagu, dozirajući ono svoje kad je malo smotan, pa malo nezainteresiran, pa je malo zeznuo pa sad popravlja, a dobrota mu izlazi na uši.

Snažna Gaby Hoffman s velikim darom za scenski pokret koja puno voli, analizira ali i zamjera i oprašta; te briljantni Woody Norman, koji glumi poput odrasle osobe, a toliko pokazuje ‘dječju’ specifičnost - koliko je djeci mukotrpno i teško odrastati, čine odličnu kombinaciju kompleksnih likova. Phoenixova i Normanova opuštenost otapaju svu težinu koja bi mogla nastati, dok razdragani Norman svojom neposrednoću osvaja srca.

Misliš li da odrasli razumiju kroz što djeca prolaze? (Johnny pita dječaka u interviewu)

Njih troje neprestano pretovaruju svoje neizrečene emocije, uče kako se odnositi s drugima da ih što manje ozljeđuju, te kako je iskrenost jedino što svaki odnos može učiniti boljim i dubljim.

Neobičnog redateljskog koncepta, može se reći skoro pa tipičnog za nezavisni film istočne obale SAD-a; nenarativni šarm ‘Idemo Idemo’ više dolazi kao iskustvo nego film koji nas može zabaviti.

Najviše pitanja gledatelj može postaviti sam sebi uslijed procesa koji mu se odvijaju pred očima i ušima. No, unatoč mnogim pitanjima, na koja odrasli ljudi ne znaju odgovore a često i bježe od njih, film je opuštene i pozitivne atmosfere. Izuzetno koristan može biti i roditeljima, starateljima i svima koji rade s djecom. Snažna Millsova poruka je koliko iskreni odnos s djetetom može odraslima pomoći da postanu bolje osobe.

Ocjena 4/5

‘Idemo Idemo’ počinje se prikazivati u Kinu Valli večeras u 19.10 sati te je na programu svaki dan do 5. travnja.


Nastavite čitati

Pula
 

Predavanje Gorana Blaževića: Ekspedicija na devi kroz pustinju Rub al Khali

Druga knjiga Gorana Blaževića „Karavana“ donosi priču o nesvakidašnjem iskustvu prelaska jedne od najvećih svjetskih pustinja, Rub al Khali u Saudijskoj Arabiji. Nakon „Svilima“, knjige o njegovom 3300 km dugom pješačenju od Jordana do Hrvatske, Blažević je ovoga puta 650 km pijeska prešao – na leđima jedne deve.

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.