Recenzija kosovskog kandidata za Oscara: Kad tradicija okoline želi da patnja traje doživotno

Fahrijin suprug nestao je u kosovskom ratu. S dvoje djece i svekrom u invalidskim kolicima, ona oskudno živi u kući na selu. Njezin suprug bio je medar, no otkako ga nema pčele sve slabije proizvode med, pa je Fahrije (Yilka Gashi) prisiljena pronaći novi izvor prihoda. Odlučuje položiti vozački ispit te uskoro počinje proizvoditi domaći ajvar. U sredini kojom je okružena, ništa od toga nije uobičajeno ni prihvaćeno te nailazi na mnoge otpore, postajući žrtva uvreda i napada.

Socijalna drama ‘Košnica’ dugometražni je debi kosovske redateljice Blerte Basholli. Trostruki pobjednik prošlogodišnjeg Sundancea (Nagrada publike, Najbolja režija i Velika nagrada žirija), otvorio je prošlogodišnji Zagreb film festival te je bio prvi ikad kosovski kandidat za Oscara na stranom jeziku. No, nije ušao među najužih pet nominiranih, koji su objavljeni prošlog tjedna.

Trebaš znati svoje mjesto u obitelji. Haxhi, Fahrijin svekar

Ovo sve o ‘Košnici’ nije gotovo ništa s obzirom na bolno realističan i prilično uznemirujući prikaz Fahrijine okoline, mizogine sredine koja ženu za sve naziva kurvom.

Lako je to što se nama ledi krv u žilama kad njoj polupijani muškarci iz kafića usred dana kamenom razbijaju prozorsko staklo auta, dok ona nabavlja sirovine za svoje proizvode. Nego udovice s kojima se ona sastaje gradeći ideje kako se izvući iz situacije u kojoj su se našle i kako će prehraniti djecu, u početku ne žele prihvatiti promjene - jer se boje tračeva.

Njihovo oklijevanje potpuno je logično, jer vide i znaju gdje žive. Jasno je da se boje. Boji se i Fahrije. U svoj podvig u početku kreće sama, uz podršku starije Naze, u izvrsnoj izvedbi Kumrije Hoxha.

Položaj žena na Kosovu

Basholi je upravo o tome i napisala originalni scenarij, temeljen prema istinitom događaju. O ženskoj solidarnosti i zajedničkom prevladavanju straha od patrijarhalne sredine u kojoj su ostale s djecom koju treba podići i odgojiti.

I to odgojiti puno bolje nego što su odgojeni ljudi koji ih okružuju, čija zagriženost tradiciji ženama ne dopušta ništa osim da rađaju i po potrebi budu seksualni predmet muškarcima.

Fahrije je u čitavom tom pokušavanju i svojoj inovativnosti, bila i žrtva seksualnog napada trgovca od kojeg kupuje paprike za ajvar, u početku na dug.

Ne radimo ovo samo za tebe, nego za sebe. Za sve nas. Naze

Tijela njenog supruga nema, a pritisak okoline ide u smjeru da ona, kao i svi, ostaje sirotinjski živjeti u bijedi situacije koja ju je snašla.

Prema njihovoj tradiciji, uvreda prema njezinom mužu je čak i to što se ona počela nečime baviti, točnije proizvoditi domaću hranu i nuditi usluge njene prodaje, kako bi osigurala život sebi i svojoj djeci.

Njenom svekru koji u početku ne želi dati svoj genetski materijal kako bi službe lakše pronašle tijelo njenog supruga, protiv časti je i prodati tešku stolnu pilu koja zauzima mjesto gdje će Fahrije pripremati paprike za ajvar, a pripadala je njezinom suprugu.

Dramaturški je izvrsno postignut taj klinč neizvjesnosti u kojem se nalazi Fahrije, bez politiziranja oko kosovskog rata ili objašnjavanja uzroka koji su doveli do takvog statusa žena na Kosovu.

Basholli tematizira isključivo posljedice rata u toj sredini i sukob žitelja te sredine oko neobjašnjive tradicije koja uništava svoje poklonike. Ritam filma je odličan, režija vrlo čista i smislena, čiji je najjači light motiv humanost.

Emotivna izvedba i tipična balkanska vizura

Izvrsna tjelesna i emotivna izvedba Yilke Gashi u šutljivom i samozatajnom karakteru hrabre Fahrije, nagrađena je na nekoliko festivala. Basholli se pretežito bavi sitnom mimikom njezinog lica, drhtavim usnama, tromim hodom bremenita tijela i spuštenim pogledom u trenucima uvijek novog razočaranja i vječite tuge.

Dokumentaristički koncipiran, no s vrlo emotivnim pristupom, ‘Košnica’ je film atmosfere i odnosa, oskudnih dijaloga. Basholli kombinira krupne kadrove u kojima čitamo Fahrijinu duboku bol i ogorčenost te šire planove surove, netaknute okoline koja govori bez riječi.

Film je izvrsno snimio berlinski snimatelj Alex Bloom.

Scenografija je gotovo sva ready made - vizure kosovskog sela, ulice, tržnice, kao i interijera te dvorišta i prostora gdje se proizvodi ajvar vrlo su autentične.

Unatoč tome što je sredina siromašna i zapuštena, film nipošto nema elemente poverty porna (pornografije siromašnih), estetike prikazivanja sirotinje koja dobiva na gledanosti izrugivanjem siromaštvu.

Ovdje je siromaštvo dramski element koji priča svoju tešku, balkansku priču. Umjetnički direktor je Vlatko Chachorovski.

Autor originalne, lirske glazbe je filmski kompozitor Julien Painot.

S jakim vizualnim elementima i narativom koji je poznat svakome (a posebno ženama) tko je ikad živio u jugoistočnoj Europi, ovaj potresni uradak tipična je estetika balkanskog socijalnog realizma.

Utoliko nam je i teži za gledanje, vrijedan je i vrlo poučan primjer koliko su neizrečene tradicije štetne i opasne te koliko ih je upravo zbog toga nužno mijenjati.