Recenzija: Ljudi su gusto posijani, ali rijetko su nikli

“Mjesta koja ćemo disati”; je putopisni audiovizualni esej Davora Sanvincentija; dnevnički prikaz čovjeka u njegovom traganju za životom slobodnim od korupcije. Svjetsku premijeru film je imao na Međunarodnom Festivalu u Rotterdamu početkom ove godine, hrvatska premijera je bila u srijedu na Zagreb Doxu, na kojem se film natječe u Regionalnoj konkurenciji.

Autor je ovaj dokumentarno eksperimentalni film izgradio oko ideje čovjeka u otvorenom prostoru koji se želi vratiti svojoj iskonskoj naravi. On je tragač onog života koji je dio veličanstvene prirode. Poštujući prirodu tragač čisti svoje sadržaje; a suživljavajući se s njenom naravi, on oplemenjuje samog sebe.

Prikazujući uzvišenost pejzaža kao prirodnog staništa nesputanog čovjeka, autor ga uspoređuje s divljim grabežljivcem. Pratimo grabežljivčev put prema toplijim krajevima.

Prostor slobode unutar svakog bića usko je povezan s okolinom i atmosferom u kojoj se razvija. Čovjek koji traga za prostorima koji ga uzdižu moralno ne može sagriješiti oskvrnjavajući ni jedan prostor. Upravo osjećajući, te poštujući zakone i prirodne cikluse staništa, čovjek dobiva poniznost nad istim, i jedino što može je samo dalje učiti biti jedno s njim. Ovo je film o otkrivanju tog individualnog procesa, koji je zapravo nužna, globalna staza protiv (samo)uništenja.

Mediteran je stalno iskušenje, zemaljsko more

Film se sastoji dijelom od arhivskih snimaka i snimljenog materijala. Zrnatost 16mm filma na kojem je veći dio filma snimljen, prati autorov koncept, 'izraženije' izdvajajući ogoljeni moral, opran kišom i vodenom prašinom. Također rubna prljavština i oštećenja trake koje je autor ostavio daju dojam neočišćenog, sirovog kakav jest, poput divljeg grabežljivca u svom staništu.

Za današnje doba nešto staro poput filmske trake jedinstven je vizualni prikaz momenta spoja povratka u ono doba odakle je čovjek pošao, s vremenom iz budućnosti u koje tragač tek dolazi.

Šumovi prirode oslikavaju njezin nepromjenjivi stamen. Tišina te odmah potom i elektronički, nabrijani početak kojim nas autor uvodi u traganje, zvučna su najava suprotstavljenosti ovog višeslojnog procesa preobraženja, koji završava Ojkavicom.

U filmu su tekstualni i vizualni dio nastajali paralelno. Tekst, podastrijet slikama prirode u svojoj silini i pod agregatnim stanjima vode, pomalo je raspršen u svojoj krucijalnoj ideji, hvatajući se za mnoge motive. No, sabrane misli su inspirativne, neke od njih izjave su autorove bake i djeda; autori sabranog teksta navedeni su na kraju. Podnaslovi ovog teksta citati su iz tekstualnog dijela filma.

Borba za očuvanje staništa bez klasne borbe je samo vrtlarstvo

Film je sniman u Istri, na Risnjaku, vidi se i otok Pantelleria u sicilijanskom tjesnacu koji je ruta grabežljivaca, te istarski dragulj – slap i ponor Butori, na cesti između Buja i Oprtlja.

Režiju, scenarij, montažu, dio snimanja i dio glazbenog repertoara, kao i snimanje zvuka, te dio oblikovanja zvučne slike potpisuje Davor Sanvincenti. Direktor fotografije je Ivan Slipčević, oblikovatelj zvuka Miodrag Gladović, kolorist Clovis Stocchetti.

Ono što je cvijetu miris, to je čovjeku milost. “Mjesta koja ćemo disati” je taj neki trenutak sadašnjeg vremena u čovjeku tragaocu, koji dolazi iz budućnosti slobodne od korupcije, klase i materijalnog bogatstva, ali je istovremeno vječan u svom iskonu, bio je oduvijek.

Ocjena 4/5