Recenzija novog Sorrentina: Zavodljiva Božja ruka

Non ti disunire, Fabio (Nemoj se raspasti, Fabio), lik Antonia Capuana

Svjestan zamke osobne priče koja uvijek djeluje zanimljivo samom redatelju, ne nužno i publici, Paolo Sorrentino u svom posljednjem filmu ispričao je priču o gubitku svojih roditelja. Naglašava kako je za redatelja vrlo važno osjetiti što je bitno za publiku, a što redatelju osobno, te kako je htio izbjeći konvencionalni model autobiografskog filma.

"È stata la mano di Dio" koncipiran je da se gleda i sluša s velikog platna, no u nas je trenutno dostupan jedino na Netflixu.

Sedamnaestogodišnjak Fabio Schisa (Filippo Scotti) predstavlja Paola, a pratimo događaje iz njegovog života i obiteljske dogodovštine 80-ih u Napulju.

Foto: Filmdienst

Ekscentrično ponašanje članova Fabiettove obitelji zadovoljava poznati Sorrentinov element likova (gotovo) karikatura. Na audiciju za Fellinijev novi film Fabietto prati starijeg brata Marchina (Marlon Joubert). Tamo susreću skupinu neobično kostimiranih kandidata, što je prepoznatljiv element Sorrentinove estetike.

Pretila baka koja proždire mozzarellu, kao i budući suprug jedne od njegovih tetki koji govori pomoću mikrofona naslonjenog na vrat, nastavak su niza eklektičnih likova. Ne nedostaje ni osebujnih ženskih karaktera, jer i psihički nestabilna teta Patrizia (Luisa Ranieri) kao i zajedljiva barunica Focale (Betty Pedrazzi) iz stana iznad njihovog, predmet su Fabiove seksualne žudnje.

Ipak ne dostiže "Veliku ljepotu"

Maradona je u to vrijeme potpisao za SSC Napoli, te uskoro klub doveo do vrha Serie A. Svakodnevni govor likova, kao i erupcije veselja zbog pobjede kluba, dočarane su napolitanskim dijalektom. Poznata skladba Pina Danielea "Napule è" upotpunjuje dojam, kao i ‘domaća’ verzija Fabiovog imena Fabiè. Široke planove Napulja, scene obiteljskih druženja pod pergolom, kupanje s čamca, jurnjavu gliserom, te prizore s redateljem Antoniom Capuanom (Ciro Capano) na zidinama rimske cisterne Piscina Mirabilis izvrsno je snimila talijanska snimateljica Daria D’Antonio, rodom Napuljka.

Ovo je prvi Sorrentinov film kojeg nije snimio Luca Bigazzi; Sorrentino je htio da bude čišći pristup s manje pokreta kamere i manje rasvjete. D’Antonio je radila kao snimateljica druge kamere na "Velikoj ljepoti", koji je 2014. osvojio Oscara za najbolji strani film.

"È stata la mano di Dio" premijerno je prikazan na Festivalu u Veneziji, gdje je višestruko nagrađen, te je i ovogodišnji talijanski kandidat za Oscara u kategoriji filma na stranom jeziku. Iako će poklonici Sorrentinove kinematografije nedvojbeno doći na svoje, ovaj uradak ne dostiže "Veliku ljepotu". Navikli na vizualnu raskoš u funkciji dramske radnje, ovdje smo u prve dvije trećine malo zatečeni manirizmom.

Bolnim gubitkom do inspiracije

Dvosatna drama o odrastanju puna životne gorčine i slatkih hirova, definitivno je film nade, nipošto film o gubitku. Sorrentino smatra da svaki gubitak sadrži ideju budućnosti, što je i prikazao vedrom atmosferom, a upravo je taj bolan događaj zaslužan što je on postao redatelj.

Foto: Filmdienst

Sitni vrtlozi u narativu kojima oslikava emotivne odnose unutar svoje obitelji, komičarsku crtu svoje brižne majke (izvrsna Teresa Saponangelo) i komunističku zagriženost oca bankara (Toni Servillo, prisutan u gotovo svim Sorrentinovim filmovima na talijanskom jeziku) donose pozitivan pogled na budućnost. Sorrentino je nekoliko godina nakon tragedije već radio na scenariju Capuanovog filma "Polvere di Napoli".

‘La realtà è scadente’ (Stvarnost je jadna)

Sorrentino, oduvijek inspiriran Fellinijem, spominje u ovom filmu i njegov citat o filmskoj umjetnosti tvrdeći da je nebitna, ali odvlači pažnju od jadne stvarnosti, istovremeno tvrdeći da je u filmu skoro sve istinito.

Fabietto je krhkiji nakon scene prekretnice te film najbolje klizi u zadnjoj trećini.

Definitivno su morale proći tolike godine kako bi se odlučio snimati o osobnom putu i time još jednom pokazao umijeće zatvaranja priče, kao i to da je majstor dobrih završetaka.