Renata Jambrešić Kirin: Svirati do kraja vremena – ugađanje rezonancije

Piše: Sanela Pliško

Svirati do kraja vremena kratka je knjiga sastavljena od mikroeseja i zgusnutih zapisa koji na prvi pogled djeluju samostalno i usputno. Već nakon nekoliko stranica, međutim, počinju se otvarati veze; jedan prizor povlači drugi, a nekoliko rečenica dovoljno je da se iz običnog detalja nazru širi društveni i kulturni slojevi. Autorica piše izrazito ekonomično, ali ta suzdržanost omogućuje da se iz kratkih prizora otvaraju odnosi među ljudima, povijesnim iskustvima i idejama koje se inače promatraju odvojeno. U toj se protočnosti pojavljuje i velik broj stvarnih osoba, pa se one koje su čitatelju odranije poznate počinju sagledavati u drukčijim odnosima. 

Tematsko polazište knjige čine suzvučja. Glazba se pojavljuje u rasponu od uzvišene umjetnosti do elementarne potrebe da se, primjerice, lupanjem po loncu iskaže glad. Time autorica pokazuje kako zvuk nosi iskustva i osobne sudbine, ali i na koliko je načina upisan u različite oblike svakodnevice. Ondje gdje riječi ne mogu zahvatiti doživljaj, nastupaju šum i tišina, a ta se osjetljivost širi i na manje očite oblike zvučnosti (pribiranje skuta, zapisivanje), radnje koje proizvode neki oblik vibracije, pa i na duhovit citat koji prethodi samom štivu, onomatopeju kojom se bilježi(o) svijet: 

Teketeketeke, the anthropologist's typewriter, Eliot Weinberger 

U knjizi se jedne uz druge postavljaju teme čije odnose autorica ne pretvara u teze, već pušta da među njima postupno sraste značenje. Društveni i politički lomovi, njihovi apsurdi i porazi, nisu prikazani iz moralne sigurnosti iz koje suvremenost olako presuđuje prošlim razdobljima. U samo dvije rečenice, autorica vješto okuplja religiju, antifašizam, nostalgiju, kulturnu scenu, ritual zajedništva i, ne manje važno, klišeje koje prihvaćamo kao uobičajeni protokol kulturnog života. Ne objašnjava ih i ne sentimentalizira, pa su scene zbog te odmjerenosti neobično poznate i stvaraju sitne pukotine u ustaljenoj percepciji svijeta. Takav se postupak vidi u zapisu o otvorenju izložbe Goranke Matić: 

„Na otvorenju gostujuće izložbe Goranke Matić ženski zbor pjevao je partizanske pjesme, pravoslavni svećenici su pribirali skute na uskoj muzejskoj klupi, kustosi su u beskraj ponavljali zahvale i imena sponzora, intelektualci su uzdisali nad idolima svojih nježnih godina, a rokeri – s dobrim osjećajem za ritualno vrijeme – došli taman na druženje uz čašicu. Na valu simfonijskog patosa pjesme Konjuh planinom šaroliko društvo je odjednom zbilo redove, uronilo u antifa đir, u prvobitnu magmu u kojoj su, kako je netko slavodobitno napisao, ideali, moral i vrline jedino mjerilo vrijednosti.” 

Svjež je i feministički sloj teksta. Ne pojavljuje se kao deklaracija, ne počiva na nervoznom, povišenom tonu ni na zauzimanju moralne pozicije. U vremenu kada javnim prostorom često dominiraju retorička prenaglašenost i stereotipne predodžbe feminizma (udaljene od feminističkog mišljenja), ovakva nenametljivost djeluje gotovo radikalno jer je oslobođena potrebe za pripadanjem unaprijed zadanim stranama: 

„Sudionici Pete zemaljske konferencije Komunističke partije Jugoslavije u Zagrebu proglasili su feministički pokret reakcionarnim i nenarodnim. Članovi Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax proglasili su rodne studije štetnima za hrvatsko društvo, javni moral i ispravnost stvari. I najljući protivnici lako se ujedine protiv zajedničkog neprijatelja.” 

Pred kraj knjige političke teme zauzimaju više prostora, ali tekst ostaje dosljedan istom postupku sučeljavanja povijesnih i suvremenih situacija. One se ne postavljaju kao gotove lekcije ili moralni sudovi jer ih tekst približava jedne drugima i pušta da same proizvedu nelagodu. Usporedbe progona Židova s današnjim migrantskim krizama pokazuju koliko smo spremni osuđivati prošlost uz komemorativno „ne ponovilo se“, dok srodne situacije u sadašnjosti često odbijamo razumjeti ili ih proglašavamo neusporedivima. 

Autorica složenom materijalu pristupa jednostavno, bez akademske ukočenosti i potrebe da vlastitu upućenost pretvara u glavnu temu teksta. Zbog toga Svirati do kraja vremena pripada rijetkim knjigama koje i nakon čitanja nastavljaju mijenjati odnose među ljudima, događajima i ranije pročitanim rečenicama. 

Renata Jambrešić Kirin, Svirati do kraja vremena, Ljevak, 2025., 111 str.