Prilažem Giannijeve slike Rovinja kao dokazni material u prilog zaštite dvojezičnog naziva ovog mediteranskog gradića. Ako je netko protiv neka se javi europskim agencijama i institucijama koje se brinu o izvornosti europskih proizvoda.
Ne radi se o siru, a nit o vinu, pršutu ili maslinovom ulju već o urbanoj cjelini koja ima tržišnu težinu zbog iznimne izvrsnosti. Prodaje se i podliježe pravilima ponude i potražnje. Čini mi se da se dobro prodaje. Zašto onda falsificirati naziv?
Bio bih najsretniji kad bi se na ulazu grada podigla tabla s izvornim nazivom RUVEIGNO. Jer, ono što se prodaje je u suštini zajednica rada koja je i zajednica jezika, kulture i tradicije. Nije od jučer.
Ostale su tek zgrade, ulice i pijacete? Sasvim dovoljno za buduće generacije, uz uvjet da znaju gdje žive, da ne bi brkali tržište sa zajednicom. Mislim da mladi to znaju vrlo dobro. Bez obzira na nacionalnu pripadnost štuju izvorni rovinjski dijalekt, znam jer komuniciram, pratim i bilježim pozitivne reakcije.
Je li nužno brojati Talijane?
Podaci popisa stanovništva govore drugim jezikom, vode nas u neki drugi smjer. Kažu da je broj Talijana pao kao i uporaba i poznavanje talijanskog jezika. No, kakve to veze ima sa nazivom mjesta, s dušom tog grada? Jer, meni je stalo do grada, a daleko manje do manjine. Da li je nužno brojati Talijane u Rovinju da bi se utvrdilo da se grad zove Rovigno, ili bolje i pravilnije na istroromanski Ruveigno?
Kad bi se problem sveo na broj, hrvatska većina mogla bi jednostavno izbrisati dvojezičnu tablu. Hoću vjerovati da to neće učiniti iz poštovanja prema povijesnim nepobitnim činjenicama. Rovinj će i dalje biti i Rovigno sve dok će ova zemlja raspolagati s trunkom civilizacijskog, kulturnog i moralnog dostojanstva.
Nakon što su objavljeni podaci o padu broja Talijana dio istarske javnosti reagiralo je u skladu sa suštinskim značenjem brojki. Ako nema Talijana, ili ako je njihov broj postao beznačajan što će nam dvojezični naziv?
Pravila popisivanja dolaze u službi politike
Pravila popisivanja stanovništva dolaze iz politike i politici se vraćaju, s kamatama. Prolaze mimo osobnog stava koji je poprilično ravnodušan prema sudbini talijanske manjine što ne povlači i jednaku ravnodušnost prema materinjem jeziku, prema
jeziku i kulturi zajednice koja je rovinjsku kulisu izgradila. Ako je turistički konzumerizam poguban za jezik i kulturu većine, moš’ mislit kako djeluje na šačicu starosjedioca.
Društveni problemi su daleko dublji, plitkost politike njima se ne bavi. Brojke su daleko bitnije, recimo, Plenkoviću i njegovoj vladi koja egzistira zahvaljujući manjinama, odnosno glasu manjinskih zastupnika kojima su brojke jednako značajne.
S obzirom na dugovječnost zastupničkog staža Furio Radin je u nekoliko navrata postao bitan faktor hrvatske politike. Smiješno, ali istinito: većina preživljava na grbači manjina, to je vlada Hrvata, Talijana, Srba, Roma, Bošnjaka itd. itd…
Između hrvatske demokracije i hrvatskog načina popisivanja stanovništva postoji uska veza, recimo da su pupčano povezani, čudna trudnoća i još čudniji porođaj. Kaže Furio Radin da je važno nacionalno se deklarirati jer o broju pripadnika manjine ovisi i količina i kvaliteta prava.
Brojke su pogubne
Znači, što je više Talijana na popisu stanovništva to je jača garancije njihovih prava. Rezultati popisa pokazali su da Talijana ima 30 posto manje; ako je matematika društveno relevantna to bi konkretno značilo da bi trebalo s jednakim postotkom smanjiti manjinska prava. Brojke su pogubne pa se danas Talijani mogu uzdat tek na Radinov položaj u Saboru i na Plenkovićev politički interes.
Poprilično bijedno, zastupnička mjesta zajamčena manjinama dio su političke arheologije i hrvatskog političkog folklora. Živio sam dugo u Italiji i sudjelovao sam na jednom tamošnjem popisu. U talijanskim formularima nema nacionalno izjašnjavanje, ne postoji, pitaju te samo državljanstvo- cittadinanza.
Pitanje: na čemu Slovenci u regiji Friuli Venezia Giulia temelje svoja prava?
Na broju ne, jer nacionalno izjašnjavanje ne postoji. Razlog je dublji i veže se za povijest, povijesno je utvrđena autohtonost, Slovenci uživaju posebna prava jer jednostavno postoje, a nitko ne zna koliko ih ima jer se ne popisuju. Uvažavanje povijesnih činjenica seže dotle da tabla postavljena na ulazu zgrade regionalne skupštine u Trstu nosi uz talijanski, slovenski, furlanski i njemački službeni naziv autonomne regije “Friaul-Julisch Venetien”. Trst nije od jučer i zna se tko ga je izgradio.
Ja se na popisu nisam nacionalno deklarirao, dovoljno mi je državljanstvo da bih potvrdio da je moj grad Rovinj-Rovigno-Ruveigno. Prije nekoliko godina pratio sam u MMC-u
predstavljanje zanimljive knjižice posvećene povijesti željezničke pruge Rovinj-Kanfanar. Autori rada, učenici rovinjske gimnazije, obavili su predstavljanje služeći se hrvatskim i talijanskim jezikom. Dvojezičnost je tekla kao ulje, bez retorike, linearno i spontano bez fikcije.
