ROVINJSKA LUKA Valdibora ima potencijal za ogromni lučki prostor, ali bez zaštite sa zapada nema budućnosti

Da je Austrija ostvarila ono što je naumila; izgradnju dva velika lukobrana radi zaštite rovinjske sjeverne luke Valdibora od razornih valova garbina i ponenta (zapadni vjetrovi), povijest Rovinja bila bi sasvim drugačija.

Lukobrani po primjeru onih koji štite tršćansku luku: njihova izgradnja bila je temeljni uvjet razvoja Trsta, onako kako se oblikovao tijekom cijelog devetnaestog stoljeća. Ishod Prvog svjetskog rata prekinuo je viziju, sve je stalo, sve do danas.

Jer, Valdibora je ogromni potencijalni lučki prostor, možeš i dalje crtat i razmišljat, ali bez zaštite sa zapada nema budućnosti.

Ove je godine otvorena marina pored lučice Svetog Pelagija, namjenjena domicilnom stanovništvu. Dobro je ali, to je tek kapljica u moru.

U drugoj polovici devetnaestog stoljeća Austrija je, na sjevernom obalnom pojasu, pokrenula izgradnju složene i funkcionalne infrastrukture: sjeverna luka je dobila željezničku stanicu (Rovinj- Kanfanar), a izgrađen je masivni lučki sustav (mol) na mjestu gdje se danas nalazi veliko parkiralište. Godine 1905. pokrenuta je tvornica za preradu ribe koja se tada zvala Ampelea i potom postala Mirna.

Mračni kanali hrvatske privatizacije

Mračnim kanalima hrvatske privatizacije sjevernojadranski proizvodni dragulj predan je u ruke Miroslava Kutlea pa je uspostava nove države označila početak kraja prehrambenog giganta.

Projekt lukobrana ostao je na papiru: znam da se projektna dokumentacija čuva u jednoj bečkoj arhivi ili muzeju. Prošla je Italija, a istim ritmom i Jugoslavija bez značajnih zahvata. Željeznička pruga ukinuta je u prvoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća. Obala pored željezničke stanice pretvorena je u kupalište slovenskih sindikata koji su godinama upravljali ljetnim radničkim odmaralištem.

Pogoni Mirne blijeda su kopija nekadašnje veličine. Rovinjski soljeni inćuni bili su pojam kvalitete na europskom nivou. Rovinjski povjesničar Bernardo Benussi je potkraj devetnaestog stoljeća dokumentirano pisao o rovinjskim potencijalima.

Na sjevernom Jadranu postojale su dvije ribarske “velesile”: Rovinj i Chioggia, na zapadnoj obali.

Rovinjski slani inćuni i sardele plasirali su se preko Venecije pretežito na velikom tržištu padske ravnice. Između osamnaestog i devetnaestog stoljeća riblja prerada je vrtoglavo rasla, a uz nju Rovinj je bio jedan od većih proizvođača maslinovog ulja. Kada su austrijske vlasti podarile Trstu status bescarinske luke, Rovinjci su to isto tražili od tadašnje mletačke vlasti no, uzalud.

Nakon pada Venecije i tijekom prve austrijske uprave (1797.- 1805.) zahtjev je obnovljen i opet odbijen. Piše Benussi: “Rovinjci znaju i mogu: vrsni su ribari, izuzetni graditelji brodovlja, priznati poljoprivrednici, dobri trgovci…”

Uzgred, za vrijeme Mletačke republike Rovinježi su bili poznati krijumčari, trgovali su s Anconom i Trstom mimo venecijanskih propisa.

Prijatelj Aldo poslao mi je kopiju lijepe slike Rovinja pokojnog Antonia Macchija. Pokazuje vizuru starogradske jezgre s današnjeg parkirališta na Valdibori. Za vrijeme Jugoslavije na širokom platou iskrcavao se boksit sa istarskih iskopa.

Dolazili su brodovi iz Italije i krcali su, tada, vrijednu rudu.

Sjećam se nevere iz šezdesetih godina, valovi sa zapada dizali su ogromne kamene blokove rive, voda je do tančine očistila plato ispunjen boksitom. Život teče dalje između posljednje i slijedeće nevere, bonaca je tek prividno stanje mirovanja.

Kada je 1983. godine Veljko Barbieri pokrenuo izgradnju marina na cijelom istočnom Jadranu stigao je i u Rovinj.

Prošao je brod...

U kazalištu Gandusio održana je javna rasprava: tadašnja vlast je protežirala Barbierijev naum da se marina izgradi na prostoru južne luke, ispod tadašnjeg hotela Park. Velika većina Rovinježa ili Rovinjaca bila je za izbor sjeverne luke ali, to je iziskivalo veći trošak, jaču investiciju.

Prošao je brod, s daleko jeftinijim lukobranom marina je izgrađena tamo gdje i danas stoji. Valdibora čeka bolje dane…